Posjet imanju Alena Polića

Polićeva jaja najtraženija u regiji i šire: Kako je i zašto poznati pjevač, voditelj i zabavljač postao farmer

Slavica Mrkić Modrić

Dela oko blaga je puno. Kako koke držin po starinski i niman nikakove moderne aparate, dela je i više - Alen Polić /   Snimio Marko GRACIN

Dela oko blaga je puno. Kako koke držin po starinski i niman nikakove moderne aparate, dela je i više - Alen Polić / Snimio Marko GRACIN

OPG Alen Polić broji 170 djelatnica i jednog gazdu. Sudeći po viđenom, na Farmici vlada mir i dobro, odnosno svatko svoj posao zna. Već u startu su se dogovorili – one njemu jaja, a on njima glave na vratu. Nimalo težak »deal« jer je gazda vegetarijanac




Već duže vrijeme na društvenim mrežama »Polićeva jaja« su pravi hit. Svaki post vezan uz njih zabilježi na stotine lajkova. Slobodno bi se moglo reći – svako jutro »Polićevo jaje«, licu širok osmijeh daje.


Iako svi kažu »Polićeva jaja«, riječ je o jajima s OPG-a Alen Polić.




Zašto je i kako Alen poželio »prekvalifikaciju«, pa odlučio iz pjevačkih, voditeljskih i zabavljačkih voda uskočiti u one poduzetničke?


– Pa OPG je došal kod nekakov normalan korak kad su moje djelatnice (kokoši op.a.) već bile na radnim mjestima. Zapravo, i one i ja bili smo na nikakovomu probnomu roku. Ono da vidimo kako međusobno funkcioniramo.


Kad smo se uhodali i podilili prve »božićnice«, registriral san OPG Polić Alen. Ni bilo prevelih komplikacij oko registraracije iako su mi na puno šalteri rekli da su OPG-ovi siva zona pa su nan simi skupa sive stanice malo više delale ali uspješno smo rešili registraciju.


Šok i nevjerica


OK, sve je jasno oko registracije, ali zašto pozornicu mijenjati baš za kokošinjac, pitamo Alena, koji sliježući ramenima odgovara:


– Poklopio se niz naizgled slučajnih situacij. Najme, kako j’ moja nona umrla i pustila za sobun kuću, mačku i dvajset svojih kokic, unda j’ bilo sejedno hranil 20 ili 200, blago reda imit mora. Va se se to zamišala i poznata farmerica Hela Liverić ka ima farmu Drijade va Šumberu i moji prijatelji Ingrid i Borivoj pa san uz mala nagovaranja naručil te sakramenske kokice.





Hvala ča me nikada nisi pitala zač mi služi ov paun, aš to me si pitaju. Pa da njin konačno odgovorin – paun služi oku i duhu. Oku za lipotu, a govore da j’ paun jedini Boga videl pa da j’ zato tako lip. A oku i duhu vavik je ugodno imit nič božansko va blizini. Istini za volju uho pati aš se nebog paun Marko dere tako grdo, ma nisan ni ja Pavarotti pa me sejedno ljudi vole. Ima 13 let i siguran san da j’ proputaval celi svit jer ga turisti neprestano fotkaju, a un to zna. Vavik stoji na vrati od balkona gleda se va staklo i nedajbog da bi mu ko pero na krivo stalo. A ne ne! Morda ga j’ grdo čut ali lip mora bit. Kod i gazda!



Doma od straha niš nisan rekal, nego tek kad su koke tribale doć. I onda ne celu istinu nego – naručil san još kokic. Mama j’ onako uz put pitala da kuliko, da ča desetak? Rekal san da san malo više od deset. Pita ona da kuliko, a kad san odgovoril da 150, pobledela je, zašemetala po kuhinji i zavapila – ubil te Bog, požerat te nas te tvoje kokoše! No kako su moji naučeni da njin sin jedinac ni baš po špagu leh su uzdahnuli i pomirili se z sudbinom. Jedino ča j’ otac rekal bilo je – ha, neka se zvrne kamo se nagnulo. Kokice su stigle va zelenomu kombiju sjemenarne »Orijana« z Krasice.


Majčice draga, da san ih kadi drugdi zel Gordana bi me ubila aš se zna kadi su najbolje koke. A ni Koka me ne bi lipo gljedal. Intanto, koke Krasičarke uskoro su se naučile na komfor koji imaju va štalici i do dan danas izdašno me nagrade z jajci. Zajedno na početku ovako smo se dogovorili – one meni jajca, a ja njimi glave na vratu.


One znaju, a mislin da blago to osjeti da ja ne konzumiran meso, zato i su tako dobre i pitome. Za nagradu su dobile čak tri muža. Jedan dan je suseda gledala kako peteh skače z kokoše na kokoš i govori mi – mali, daj malo ovomu petehu jedan supradin aš un je gotov od sexa.


A druga pak suseda koj san dal peteha mi j’ rekla – ov peteh je kod i ti. Leh kukuriče, a na kokoše se ne prti. Na moje pitanje ča će s njin, rekla j’ da gre va juhu. Ovo ti govorin da znaš ako mi se trag zatare i ja san va juhi finil.





Ok, Vera! Ona je čudo va momu životu. Celi život san imel pase, ali ovo j’ prvi put, i prvi pas da se nimamo. Mi živimo skupa. Mi smo cimeri i frendovi. Mi se kužimo. Vera je pas koga san udomil iz Skloništa za napuštene pse va Liču. Opet naizgled neplanirano. Šal san je samo pogledat jedan dan na 5, a na 5 i pol smo bili doma. Mi smo se jednostavno prepoznali i evo, va uskoro leto dan našega druženja Vera mi je ispričala ča njoj se brižnoj sega dogodilo prvo leh je v Lič došla. Tukli su je, izgladnjivali i nisu njoj bili dobri. Bojala se metle, vatre, naglih pokreti, glasnih razgovora. Sad je to se ok i riješeno. Više se toga ne boji i dobro njoj je. Zlečili smo strahove. Ona je jednostavno pas i ona je TU I SAD i pozabila je na zlostavljače. Tako bi tribali i mi. Bit tu i sad i bit veseli ča su neke tuge i boli skopale velu škulju va ku sad puno sriće stane. Opet ću reć – učimo od blaga, ono j’ naš prijatelj.



Altroke Todorić


Doznajemo i da je posao farmera puno teži od onog na pozornice, ali i puno manje stresan.


– Dela oko blaga je puno. Kako koke držin po starinski i niman nikakove moderne aparate, dela je i više. Rabi održavat higijenu hranilic, pojilic, spavalic… Redovito čistit gnijezda i pazit na koke kad su na paši. Tu su lije ke špijaju z šume, a i kobac zna posjetit farmicu, ali to j’ se življenje va prirodi i s prirodom.


Na upit što mu je najteže u poslu oko kokoši, odgovara:


– Meni niš. Ni po snigu, ni po dažju, ni po suncu. Blago mora jist i pit pa makar ja bil žedan i lačan. Reklo mi j par ljudi da j’ bolje mojimi kokami nego meni i tako triba da bude aš dok je njin dobro, bit će i meni. Tr i sama voliš reć da ni važno kuliko čovik ima, nego s kuliko j’ zadovoljan.


Dobro si primijetila da stalno koke zovin blago aš san jako brzo spoznal da te životinje i su blago. Pravo blago, a kod dite san se smijal noni  kad bi ona vjutro i večer kravu va štali pozdravila. Sad znan zač. Ja rečen – laku noć koke i još dodan – fala van.




Ov svoj OPG-e ja od milja zovin Farmica. Na toj farmici sveprisutni su moji zeleni prijatelji. Pred 15-ak let san rekal simi mojimi frendovi – nemojte mi nikad niš kupit nego biljku i ta biljka će dobit vaše ime i živit će na Farmici, a ja ću se tako saki dan na vas domislit. Morda ću vas i ki put pošišat. Tako j’ moja Farmica i vrt mojih prijatelji. I još je puno mesta. Za čuda novih prijatelji va vrtu ili na klupicami. A i te su klupe posebne klupe. One su klupe z naše crikve. Kad su crikvu renovirali da ne fine na smetami ja san zel dvi klupe ke sad imaju Bog zna kuliko let. Zamisli ti kulike su se molitve poslale z mojih klup. Kulike želje, ki zavjeti. Kuliko se za zdravlje molilo, za kuliko se grihi pokajalo. E, da moru reć i progovorit… Moja je Farmica moja crikav. Imamo vjernike, to su moje kokoše. Imamo crikvene klupe, oltar su bukve stoljetne, paun tvrdi da j’ jedini Boga videl, ma niki mu ne veruje. Ja bin va semu tomu bil jedan plovan i meni veruju moje kokoše. Na sih nas pazi Vera i sigurno si misli – Bože moj, ovdi nidan ni normalan.


Pazi, štorija od gospođe Elviri ti gre ovako – nona j’ 2006. leta ostala bez maški. Naručila mi je dve, a ne jednu. Zač? Zato aš je kuća kraj ceste, a auti brzo voze. Va nekakovu baju su zločesti ljudi hitili mačići i tako san ja noni donesal Metlu i Škovaceru. Metla j’ brižna pokle leto dan finila tamo kadi j’ nona i očekivala, a Škovacera je ostala. Onda mi je sestrična rekla da j’ vrime da mačke promenin ime aš da se tako lipo blago ne more zvat Škovacera. Pa san ju nazval Gospa Elvira. Onda j’ nažalost nona umrla, a va celoj kuće ostala je leh Elvira. I dandanas je ona jedini stanovnik kući komu ja za mrzlih zlobinjarskih zim sako jutro naložin oganj i do večeri ga održavan, aš ne more blago bit va mrzlomu. Potrošil san vagun drv. Ma ni mi žal aš je i none, i Elvire srce na mestu.



Promatrajući Alena na čelu kokošje kolone, odnosno kako one kud on okom one skokom, shvatili smo da je na »Farmici« mir i dobro. Nama su sve Polićeve »djelatnice« iste, ali njemu nisu.


– To j’ optička varka. Imaju one svoju hijerarhiju. Zna se ki je na vrhu, a ki na dnu kokošjega društva. Ove z vrha slabo poznan, ali su mi zato drage one sirote z dna društvene ljestvice i one jadne najviše dobiju po glavi baš ko i kod ljudi.


I konačno od proizvodnje dođosmo do prodaje.


– Prodajom san zadovoljan. Ča ne prodan na kućnomu pragu jedan put tjedno vozin va grad i odnesin onomu kupcu ki je naručil. Razmišljal san o izgradnji nove vele gospodarske zgrade, no po prostornomu planu naše Županije ni dozvoljeno da bilo ča gradin na svojoj zemlji bez obzira ča uopće nisan va selu, nego skroz na osami, ali to j’ naša stvarnost. Uzdaj se u se i u svoju kokoš!


Morda bi i ki ča i delal da mu daju. Nisan se usudil napravit ilegalno kakov objekt pa da poslje moran rušit. Ipak ja nisan Todorić.


Srećom ne, jer u njegovom carstvu sretno i zadovoljno žive svi stanovnici – kokoši, gospođe Vera i Elvira, paun Marko i on – čovjek s najboljim jajima u regiji, a i šire. O veličini srca da i ne govorimo.