RIJEKA  Lucija Barić i Mauro Petrović dio su ovogodišnje riječke generacije prvašića, a ono što ih u odnosu na ostale vršnjake čini jedinstvenima je da su oboje u svojim školama jedini prvašići. Lucija je početkom ove školske godine sjela u klupu Područne škole Orehovica, a Mauro pak u klupu Područne škole Pašac. Obje škole pripadaju Osnovnoj školi Centar, jedinoj riječkoj osnovnoškolskoj ustanovi koja u svom sastavu ima dvije područne škole, a ono što im je zajedničko te ih istovremeno čini drugačijima od drugih, podatak je da svaka od tih škola ima svega jedan razred u kojem sjede četiri generacije učenika. Upravo iz tog razloga Lucija i Mauro nisu usamljeni, jer društvo im rade stariji kolege, u školi Orehovica ukupno ih je 11, a u školi Pašac 7. No unatoč tome Lucija kaže kako bi ipak voljela da u njenom razredu ima više prvašića.– Imam jednu stariju prijateljicu, ali htjela bih da bude više učenika prvog razreda. Ipak, u školi mi se sviđa. Učimo crtati, igramo se i jedemo, kaže Lucija.

Kombinirani razredi

Svaki dan po nju u školu dolazi mama Kristina u pratnji Lucijine sestre Laure koja će iduće godine biti prvašica škole Orehovica i imat će privilegiju da dijeli klupu sa starijom sestrom, a to jedva čeka. No, Lucija ima još jedan privilegij, jer svaki dan uoči početka nastave i nakon završetka ispred škole čeka je djelatnica policije koja dolazi samo zbog nje kako bi joj omogućila siguran prijelaz preko pješačkog prijelaza te ju uputila u pravilno ponašanje u prometu.

Lucijina mama kaže kako joj je vijest da će joj kći biti jedina prvašica bila malo šokantna, jer i sama je nekada sjedila u istom razredu, ali s daleko više kolega u klupama.– Išla sam u istu školu i nismo bili veliki razred, jer bilo nas je 15, ali u ono vrijeme nije bilo kombiniranih razreda, jer ipak je bilo više djece, kaže mama Kristina.

Činjenicu da je Područna škola Orehovica nekada brojala daleko više učenika potvrđuje i učiteljica Ranka Brnelić koja broji već 34 godine radnog staža u toj školi.– Kada sam počela raditi u školi bili su tu razredi s 25 učenika, a onda je nakon rata broj djece počeo naglo opadati. Dosta smo godina radili u kombiniranim razredima, ali s dvije generacije, a posljednjih godina imamo jedan kombinirani razred s učenicima od prvog do četvrtog razreda. Za djecu to i nije neki problem, oni se naviknu i normalno im je da su različiti uzrasti u razredu, ali nama učiteljima je malo teže jer ipak imamo više priprema za odraditi, navodi Brnelić.

Djeca zadovoljna

Njezina kolegica iz Područne škole Pašac Lolita Kocijančić kaže da se više ni ne sjeća kako je to raditi u normalnom razredu, jer nastava u malim odjeljenjima nije klasična.

– Meni je ovo jako lijepo, djeca se jako dobro slažu i nikada nije dosadno. Mislim da nije teže nego rad s jednom generacijom, a kako smo mali razred djeca imaju individualniji pristup i jako se brzo osamostale. Nastava se ležerno odrađuje, bez opterećenja i presinga. Škola im dođe kao drugi dom i jako vole biti ovdje. U ovoj su školi razredi oduvijek komibinirani, jer nekada su bile po dvije kombinacije, a zadnjih osam godina manje je djece pa imamo jedan kombinirani razred. Radim 25 godina u ovoj školi i vjerujem da više ne bih znala raditi u jednom razredu. Kao mala škola imamo sve, dvoranu, slobodne aktivnosti i često radimo na zajedničkim projektima zajedno s matičnom školom, kaže Kocijančić.

Za razliku od Lucije koja bi voljela klupu dijeliti s prvašićem, Mauru to ne predstavlja nikakv problem, a klupe svoje škole upoznao je odavno dolazeći po sestru.– Sviđa mi se biti sa starijima. Jako mi se sviđa i škola. Pisali smo i crtali, otkrio je Mauro.

I starijima se sviđa s njim, jer kako kaže četvrtašica Područne škole Pašac Dora Fućak, zabavno je biti u razredu u kojem sjede učenici različitog uzrasta.