Za razliku od većine hrvatskih građana, bivši hrvatski branitelj Safet Salkanović nema problema s ovrhama. Ne razmišlja o neplaćenim računima, a osobni bankrot ga ne zabrinjava. Njemu oprosti dugova ne trebaju, posebno nije zainteresiran za telekomunikacijske kuće.

On nema mobitel pa im tako nije ni dužan. Mršavi 49-godišnjak na čijem su licu godine beskućničkog života pustile duboke tragove ni sam ne zna kad je zadnji put platio režijske troškove. Negdje prije pet godina, pokušava se prisjetiti.

Bilo je to onda kad je u stanu u kojem je živio imao mogućnost svakodnevnog korištenja struje, plina i vode. Otad, negdje od 2010., Salkanović je beskućnik. Izgubio je siguran krov nad glavom: nema televizor, ormar za robu, sudoper, kompjuter, nema ničega.

Salkanovićeva imovina, ako bi se baš htjelo, ugurala bi se u dvije vrećice. Najvrijedniji dio njegovog osobnog bogatstva, uz dva četvorna metra javnog prostora koji je uzurpirao, dvije su termo deke. 

 Crkvena zvona

– A griju, griju, čak se donekle, i kad je najhladnije, uspijem zagrijati. Zalegnem oko devet navečer, pokrijem se svime što imam pa uspijem odspavati negdje do šest ujutro. Ako imam sreće probude me crkvena zvona, a ne neki lopovi i džepari kojih ovdje dosta ima, priča nam Salkanović, oslonjen na dvije štake.

  – Prokleta discus hernia me stisla. Otiš’o disk u živac, pritisnuo. Boli za poludit’. A meni ni lijekova ni topline. Ne znam ni kako to operirati, i dal’ to rezat il’ pustit pa kako bude. Ako operiram, gdje ću se mjesecima oporavljati. Šta ovd’e? Nego, zadnjih dana kao da manje boli. Ili sam otupio. Možda više ni bol ne raspoznajem. 

  Uz Salkanovića i njegov dom svakodnevno prolaze tisuće ljudi. Poneki nešto dobace, gotovo uvijek dobronamjerno. Tek rijetki udjele mu neku kunu. Od toga preživljava jer nema nikakav stalni prihod. Dom mu, naravno, nema adrese. On ne prima poštu, kazne, poklone ni bilo kakve obavijesti.

Safet Salkanović živi na carinskom skladištu na vrhu Rive Boduli, neposredno iza Lučke kapetanije. Živi ispod jedne od nadstrešnica koja ga donekle štiti od kiše i jakog vjetra. Iako, i kapi se, i naleti bure, probiju do njegovog kreveta. 

  – Prodiru u tijelo, u kosti. Teško je, al’ naviknuo sam. Prebrojava imovinu: dvije prastare jakne, kaput, nešto prljavog rublja, ribarsko odijelo, i to je to… 

 Krevet od kašeta

Salkanović spava na madracu, podloženom praznim pivskim kašetama. Improvizirani krevet je nakrivljen, propada na desnom rubu. Lijevi dio kreveta naslonjen je na plava, željezna vrata jednog od nekoliko carinskih skladišta. Drugi dio zaštićen je ljetnim luftmadracem. Sramota za društvo, sramota je i za gradske vlasti. Nemoguće je da ga nitko iz vlasti, iz sfere onih koji odlučuju i imaju mogućnosti i obaveze pomoći, dosad nije zamijetio i ponudio mu hranu, cigarete, odjeću ili smještaj. 

  – Ma ja sam vam sam, napušten. I naviknuo sam se na to. Iako, ne znam što bih dao, i život ako treba, da još jednom okupim svoju djecu. Da budu barem malo zajedno i sretni – sa suzama, prigušenim plačom, na trenutak se otvorio Salkanović. 

  Trauma zbog razorene obitelji i dalje je velika. Neformalno razgovaramo o okolnostima koje su ga dovele u ovakvu, zasad bezizlaznu i nimalo optimističnu životnu situaciju. 

  – Teški su to poslovi. Radio sam na pjeskarenju. Uvijek toplo, skučeno, nosiš tešku opremu, probijaš se po brodu. Radio sam i kao zidar, pa portir, poslovno skoknuo i do Slovenije, bio ribar na koćarici. 

 Ranjen u ratu

  Tijelo mu je na rubu izgladnjelosti. Nije to više nekadašnji Safet koji je danima mogao i ratovati i raditi, voditi brigu za obitelj i boriti se za opstanak države. Sve mu je krenulo naopako nakon ranjavanja, gubitka poslova i razbijanja obitelji. Dat će do znanja da je i on u nekim stvarima bio kriv, no ovakav život, kaže, nije zaslužio. 

  – Baš sam, ono, pao u životu. Srušilo mi se sve. Pet godina živim kao beskućnik. Prve tri živio sam na Željezničkom kolodvoru. Sada sam ovdje na carinskom skladištu, a ljetno razdoblje provodim na terminalu s drvom, kilometar udaljenom odavde. To je moja vikendica s kojom sam bliže moru. Spavam na uredno posloženoj drvenoj građi i uglavnom me nitko ne dira. 

  Kontrasti današnjeg života, sve veći sukob bogatstva i siromaštva na svakom koraku, vidljivi su i oko njega. Dok Salkanović nema ni kune prihoda ni krova nad glavom, u njegovom neposrednom susjedstvu, na stotinjak metara udaljenosti, skupocjene su jahte. Usidrene, lijeno se ljuljuškaju na jakom zimskom suncu.

Uniformirane posade glancaju im površinu. Čista ljepota, neviđeni luksuz. Pokraj njih Salkanović prolazi kad ide u javni wc. Njega to, međutim, ne opterećuje. Nije ljubomoran. 

  – Nek’ ljudi imaju, reći će bez zlobe.