Peripatetički performans ''Dissonanza sjećanje'': Fantastična audiotura Filodrammaticom

Foto R. Brmalj

Dječji zbor Mali Riječani nekad je održavao svoje probe u dvorani Doma JNA, današnjoj Filodrammatici, izvorno sagrađenoj za Filharmonijsko dramsko društvo koje si je 1890. podiglo dom po uzoru na srednjoeuropske glazbene zavode. Ekskluzivno zdanje za buržoaziju, s rokoko štukaturama i neorenesansnom alegorijom glazbe, plesa i drame u centralnoj dvorani, nakon pobjede nad fašizmom 1945. preuzela je JNA koja je njime upravljala do raspada bivše države, kad u zgradu ulazi Hrvatska vojska, ali tek nakratko do 1994. godine.

Na trećem katu general Čad svojedobno je imao apartman u koji je dovodio ljubavnicu, a neke su veze počele u Art klubu Gal koji je u Filodramatici otvoren krajem devedesetih.

U prizemlju su se svojedobno održavale maturalne zabave, dočekivale Nove godine, bilo je plesnjaka, pevaljki i narodne muzike. Čak je i Lepa Brena svojedobno gostovala u prostoru Filodrammatice, a prodavale su se ondje i talijanske štrace kad je nastupilo vrijeme tranzicije! Svega toga sjećaju se Riječani koji su svoje uspomene podijelili s umjetnicima Sanjom Gergorić i Andrejem Mirčevim, članovima Udruge Prostor Plus, koji su osmislili peripatetički performans »Dissonanza sjećanje« i poveli građane na koreografiranu turu Filodrammaticom uz vodstvo glasa nevidljivog vodiča te audiosnimki tuđih sjećanja.

Autori su intervjuirali dvadesetak građana različitih dobnih skupina i profesija i njihove uspomene utkali u priču o zgradi i njezinu susjedstvu, a oživljavanje sjećanja inicirala je fotografija iz Sanjina djetinjstva s pozornice tadašnjeg Doma JNA na kojoj je nastupala s Malim Riječanima.

Glas Nine Violić

Rad se bavi proturječjem sjećanja i promjenama identiteta grada, a izveden je u obliku eksperimentalne dokumentarne radiodrame koja dobiva kinetički trenutak kad ljudi krenu u obilazak zgrade slušajući tuđa, a istodobno evocirajući i vlastita sjećanja.

Na početku obilaska svaki posjetitelj dobiva slušalice, a prije ulaska u zgradu sjeda za stol s rezervacijom na terasi kavane u prizemlju, gdje mu osoblje poslužuje marelicu sa šlagom koja će ga uvući u priču poput Proustova kolačića.

Vođen glasom glumice Nine Violić potom kreće u knjižnicu, u šetnju između polica s knjigama, koje su tu da pruže razonodu i bijeg u iluziju od nepodnošljive traume realnosti, pa dalje u utrobu zgrade do vrha stepenica koje su nekad bile izglancane i sjajne.

U glavnoj dvorani u kojoj se ljušti boja sa zidova, a prostor obavija ustajali miris starih baršunastih stolica, posjetitelja dočekuje mjesto u praznom gledalištu ispod neobaroknog lustera na kojem ne rade baš sve žarulje, ali i pripremljena scena na koju će stupiti da bi poslušao ulomak iz Brechtova »Pira malograđana« i postao dijelom uprizorenja koje promatra imaginarna publika.

Osim javnih prostora obilazak uključuje i one inače nedostupne publici, poput podruma ispod pozornice ili kortila do kojeg vodi zavojito požarno stubište, a između ostalog uključen je i posjet WC-u gdje svatko može pogledati vlastiti odraz u zrcalu dok mu Madame Bovary zbori iz slušalica.S balkona zgrade pogled se pruža na Korzo i McDonald’s, gdje je nekad bila kavana Učka u kojoj su se skupljale prostitutke, a točno preko puta Filodrammatice nalazila se i Šestica, legendarna slastičarnica za kojom su svi ludovali. Imali su kremu u čaši kakva se danas više nigdje ne radi i jedan od najbolje uređenih interijera u bivšoj Jugoslaviji.

Malo dalje, iza ugla, komunisti su vodili Centar za idejno-teorijski rad. Svi su ga zvali marksistička biblioteka, a danas je u njemu »Stribor«, Dječji odjel Gradske knjižnice.

»Jugodramatika«

Autori razmišljaju o objavi publikacije s transkriptima svih sjećanja kazivača, od kojih je tek mali dio pretočen u sonične figure, a kao zanimljivost ističu da su ona izrazito politička i da se u gradu koji za sebe tvrdi da je lijevi također dogodila stanovita revizija povijesti. Zaboravljaju se i brišu prostori radništva, a kao žrtve privatizacije pale su i gradske kavane, svojevrsna utočišta radnika u razdoblju bivše Jugoslavije.– U jednom dijelu htjeli smo reaktivirati taj sloj socijalističke povijesti, a zanimalo nas je i kako građanska elita u trenutku kad uđe u krizu identiteta i legitimacije svog vlastitog bića generira fašizam pa otuda i aluzija na D’Annunzija – kažu umjetnici koji su se bavili i mišlju da performas nazovu »Jugodramatika«.

Povijest Filodrammatice, po njihovu viđenju, povijest je raspada građanske ideje, metafora grada koji nestaje i tranzicijskog kaosa u kojem se ne zna ni koja je funkcija objekta, ni koja je njegova tržišna ili kulturna vrijednost, ni kako njime upravljati.

Zgrada je zaštićeno kulturno dobro, u kojem su konzervatori 2003. otvorili sonde, a pet godina kasnije ishođena je i građevinska dozvola radi planirane obnove, ali se u tom smislu još ništa nije dogodilo.

Nakon trodnevnog ciklusa šetnji Filodrammaticom održanog proteklog tjedna, nova audiotura najavljena je za 7. listopada. Ophodnja traje oko pola sata i svakom je preporučujemo, jer je riječ o jednom od boljih projekata što ih je riječka scena iznjedrila u posljednje vrijeme.

U realizaciji projekta sudjelovali su i Hrvoje Nikšić, Mijo Gladović, Sara Salamon, David Dubrović, Damir Kustić, Eva Simčić i Marija Maksimović.