Kad nekoga sretneš, ne možeš znati kako će taj susret završiti i kojim putevima će te odvesti slučajan susret s osobom koju možda više nikad više nećeš vidjeti. Slučajan susret sa siromašnim čovjekom koji je prebirao po kontejneru za smeće, pekaru Tafeu Imeraju ucrtao je put humanitarca koji je postao i ostao njegov osnovni životni put.  

Ljubav je domišljata. Kad želiš, uvijek možeš nekome pomoći i pronaći način za pružiti pomoć. Tafe Imeraj, heroj humanosti s Vojaka, već godinama daruje kruh i pekarske proizvode svakome tko pita, a svakodnevne donacije idu u riječki Caritas i u Franjevački samostan na Trsatu. A sve je počelo naizgled slučajno. Tafe i njegov brat su jednoga dana 1997. godine, iste kad su i otvorili pekaru, išli baciti smeće i susreli prestrašenog čovjeka kako kopa po kontejneru.

– Pitao sam ga zašto to radi, rekao mi je da je gladan, da nema za kruh i da prima pomoć od Caritasa.

– Dođi u pekaru, dat ću ti kruh, rekao sam mu. Nahranio sam ga i onda nazvao Caritas. I tako je sve krenulo, kaže Tafe.   

On kad daruje, daruje! A daruje uvijek. O njemu bismo istu ovu priču mogli pisati i usred ljeta i u bilo koje doba bilo koje godine.

Svakodnevne donacije

Tafe zna da je pomoć potrebna uvijek, da glad i siromaštvo ne pitaju za Božić, da si, ako te splet životnih okolnosti do toga doveo, gladan i u srpnju i u listopadu. Zato Tafe ne čeka Božić i blagdane da bi darivao.

– Kad sam još 1997. godine nazvao Caritas i pitao što im treba, rekli su da im treba sve što proizvodim. Krenulo je pomalo i došli smo do svakodnevne donacije pekarskih proizvoda za korisnike Caritasa u vrijednosti od 300 kuna, izuzev nedjelje. Tako svakoga jutra, osim nedjelje, već 17 godina dolaze iz Caritasa po kruh, peciva, kolače…, pripovijeda nam Tafe.

Da pomaže »samo« korisnicima Caritasa, bilo bi to puno. Ali ovaj plemeniti čovjek donira kruh, kolače i sve svoje proizvode svakoj udruzi i svakom pojedincu koji mu se obrati.

– Evo sad nas je zvala Udruga trsatskih umirovljenika, imaju feštu i zamolili su nas 50 velikih kroasana, 50 malih i 50 slanaca. I tako nas skorio svakoga dana netko pita, a mi damo. Neki ne pitaju, ali mi ih se sjetimo, pripovijeda nam legendarni pekar s Vojaka.

Za njegovu humanost nadaleko se pročulo, ali i za kvalitetu njegovih pekarskih proizvoda, tako da je počeo s tri, a sada već zapošljava petnaest djelatnika.

Bez viška

– Jednom su me iz inspekcije pitali gdje mi je skladište za robu koja ostaje, rekao sam da mi ne treba jer nikad ništa ne bacim i sve darivam Caritasu, beskućnicima…, nikad me nisu kaznili iako redovito dolaze. Doduše, pritisaka je bilo, ali nikad nisam popustio. Ne znam kako živjeti bez suosjećanja, i to ne samo onima koji su gladni ili bez krova nad glavom, nego i onima koji su hendikepirani i nemoćni. Nitko od njih nije kriv što je takav, nitko ne želi bolest ni siromaštvo, kaže tafe koji je Rijeku zavolio kao rodni Prizren.

Kaže nam da mu je najteže vidjeti kad je netko gladan, jer su on i njegova braća na svojoj koži iskusili što to znači.

– Roditelji su nam umrli kad sam ja, najstariji od braće, imao samo 12 godina. Tada sam okusio i tuđu pomoć, a ne samo siromaštvo. Kad smo se nakon smrti roditelja preselili u Skopje, a potom u Zagreb, mnogi su nam pomagali da budemo siti, odjeveni i da završimo školu. I nije nam samo pomagala rodbina, već i nepoznati ljudi. I ovdje u Rijeci, kad sam otvarao prvu pekaru, najviše su mi pomagali domaći, meni tada nepoznati ljudi, Riječani, pripovijeda nam Imeraj, čiji donirani kruh dnevno jede tristotinjak obitelji. A svaka obitelj je jedan veliki svijet, svijet u kojemu je kruh dio radosti.