Foto S. Drechsler
Firma Ivana Franolića vlasnik je 178 kioska, četiri rashladne komore, 356 drvenih stolova, desetak rashladnih vitrina, stotinjak tendi, četiristotinjak vaga, 147 armiranobetonska štanda... bez čega tržnice u Rijeci ne mogu funkcionirati
RIJEKA Grad će definitivno preuzeti riječke tržnice, decidiran je gradonačelnik Vojko Obersnel, ne ostavljajući time ni najmanje prostora sumnji da će nakon dvadeset i pet godina Grad konačno prekinuti praksu da trbuhom grada upravlja i ubire čistu zaradu privatno poduzeće Ivana Franolića. Obersnel je otišao čak i korak dalje, kazavši kako Grad nema namjeru kupiti Franolićeve kioske, štandove i sve ono što čini tržnicu tržnicom, već da se planira nabavka nove opreme. Ipak, Franolić će, prilično je izvjesno, i u ovoj varijanti ostati i dalje prisutan na riječkim tržnicama, pitanje je samo koliko dugo i uz koju sada zaradu.
Baš kao i kod rastave svakog dugogodišnjeg braka, razlaz Grada s Franolićem neće biti ni lagan ni jeftin, ma koliko sada obje strane iskazivale spremnost da taj prijelaz prođe čim bezbolnije. Situacija u kojoj bi tržnice, to bilo grada, bile zatvorene makar i na jedan dan, još k tome u špici sezone, kako se poklopio istek zadnje Franolićeve koncesije, uistinu je nepojmljiva i bila bi svojevrsni presedan.
– Franolić je lijepo sve sve svoje vlasništvo prebacio na novu tvrtku, a zaboravlja se tko je u stvari kupio te kioske. Kako su ih oni kupovali i obnavljali, tako smo ih mi plaćali. Ja osobno sam ga platila 8.000 tadašnjih njemačkih maraka, revoltirana je jedna prodavačica s jedne riječke pijace.
U prilog te svoje tvrdnje donijela nam je i ugovor s kraja devedesetih godina, kada je odlučila doći na glavnu riječku placu, a u kojem stoji da, pred mjesečne zakupnine od 1.200 kuna, što je u to vrijeme bilo oko 320 njemačkih maraka, stoji da je obavezna platiti i takozvanu »pristupninu« u iznosu od 31.000 kuna, što bi, po tadašnjem tečaju, iznosilo 8.200 DEM. Taj iznos bila je dužna platiti pola odmah, a preostalu polovicu iznosa u šest mjesečnih rata, dok je sam ugovor o zakupu tog prodajnog mjesta-štanda bio sklopljen na četiri godine.
Za pretpostaviti je da su u gradskoj upravi svjesni kakvo je to preuzimanje tržnica velika operacija, kako u financijskom, tako i u organizacijskom smislu. U prilog tome govori i činjenica da Obersnel ostavlja mogućnost da Grad potrebnu opremu, upravo radi kontinuiteta djelatnosti, unajmi za prvo vrijeme. Koliko dugo, zasad nije poznato, a u odgovorima koje smo tražili nigdje se izrijekom ne spominje da će to rentati od Franolića.
Popis imovine
Nakon što je naš list objavio informaciju da se Ivan Franolić još prije godinu dana pripremio za sve moguće opcije, izdvojivši svu pokretnu i nepokretnu imovinu iz Tržnica Rijeka u novu tvrtku, Anu, krenuli smo malo dublje analizirati što je to Franolićevo vlasništvo, a bez čega tržnice u Rijeci ne mogu funkcionirati.
Dakle, riječ je o čak 178 kioska, dvije hladnjače, četiri rashladne komore za svježu i duboko smrznutu ribu, 356 drvenih stolova, desetak rashladnih vitrina, stotinjak tendi, četiristotinjak vaga… U podjeli Franolićevih Tržnica Rijeka, vidljivo je da se on upisuje kao vlasnik armiranobetonskim pulteva, njih čak 147. Naravno, ovo su samo najvažnije stavke koje su nam upale u oči, no tu je još na stotine i stotine pojedinačno popisane opreme, kao što su razne vodo, termo i plinske instalacije, klima uređaji, rashladni ormari, uređaji za pročišćavanje otpadnih voda iz ribarnice na glavnoj riječkoj tržnici, telefonska centrala, alarmni sustavi u paviljonima, razglasni uređaj, vatrogasni aparati… Popis ide do tog da su zavedene čak i šalice za čaj, žlice, vaze za cvijeće, telefoni…
Franolićeva imovina, posve je jasno, duboko je umrežena u život riječkih tržnica i za to iščupati van potrebno je i vrijeme i novac, a Grad to u ovom trenutku baš i nema na raspolaganju.
Član Nadzornog odbora Udruženja obrtnika Rijeka Miroslav Ivaniš, inače i sam jedan od zakupaca na glavnoj riječkoj tržnici, smatra kako nije u redu da oni koji žive od tržnice i kojima je prodaja na štandu, u kiosku ili za pultom egzistencija, za to što će se događati oko tržnica doznaju iz novina.
– Istek koncesije je za nekoliko mjeseci, praktički u srcu turističke sezone, od koje velikim dijelom i mi ovisimo s obzirom na to da je tih mjeseci promet pojačan. Ljudi se već sada moraju pripremiti, isplanirati, a nas još nitko nije pozvao i službeno nam objasnio što možemo očekivati nakon 16. srpnja, kada stječe koncesija, a time i naši sadašnji ugovori o zakupu, kaže Ivaniš.
Svu tu imovinu od siječnja prošle godine Tržnice Rijeka formalno-pravno unajmljuju od Franolićeve Ane, čime se dobit iz »starih« Tržnica prelijeva u novu tvrtku, uključujući i zakup poslovnih prostora, s obzirom na to da su tržnica na Zametu, kao i ona na Podvežici, upravna zgrada, dvorište i neka skladišta »prešle« na Anu.
Bit će zanimljivo vidjeti financijsko izvješće Ane za prošlu godinu jer će se iz tih brojki iščitati po kojoj je to cijeni Franolić odlučio da će sam sebi, a možda i Gradu iznajmljivati prostor i opremu s riječkih tržnica.
Grijesi prošlosti
Jesu li u Gradu znali za ovaj Franolićev potez podjela Tržnica, nismo uspjeli saznati, niti se Obersnel po tom pitanju odredio. Možda da, možda ne, u svakom slučaju za još uvijek važeći koncesijski ugovor to je nevažno jer se naknada koju Franolić plaća Gradu vezuje isključivo uz prihode.
Pitanje riječkih tržnica oduvijek je bilo najbolnije za SDP-ovu vladajuću garnituru. Naime, nije lako do kraja objasniti zašto je jedan privatnik dobio ekskluzivno pravo da ubire čistu zaradu iz tržnica, te itekako profitabilne djelatnosti. Prvo na 15 godina, da bi onda ponovno, 2007. godine dobio još novih 10 godina koncesije. I uvijek se u tim SDP-ovim pojašnjenjima u prvi plan ističe famozna nagodba koju je 1992. godine sa Franolićem potpisao tadašnji prvi čovjek Rijeke, Slavko Linić.
Ponovio je to Obersnel opet i ovog tjedna na svojoj pressici, opet fokus usmjeravajući na to da je Grad tom nagodbom dobio devet milijuna eura vrijedne paviljone u svoje vlasništvo, a Franolić zauzvrat koncesiju za koju onda opet Gradu plaća naknadu. Gledajući pod tom prizmom, cijela stvar čak bi se i mogla podvući kao dobitna za grad. No, postoji nešto što se nekako uvijek ispusti u drugi plan, a to je da do cijelog tog aranžmana Grad – Franolić nije trebalo ni doći da je još kojim slučajem bivša Skupština Općine Rijeka 1989. godine proglasila Gradske tržnice Rijeka javnim komunalnim poduzećem.
No, iz nekog razloga to se ipak nije učinilo, niti nekoliko godina kasnije kada se to moglo još »popraviti«. Da su kojim slučajem riječki gradski oci to tada napravili, pretvorba Tržnica Rijeka išla bi po modelu koje je vrijedilo za komunalna poduzeća, čiji su vlasnici postale jedinice lokalne samouprave. Kako se to propustilo napraviti, Tržnice Rijeka išle su kao i sva druga društvena poduzeća u pretvorbu.
S obzirom na to da su dvadesetak godina bile nositelj prava korištenja nekretninama na tržnicama, Tržnice Rijeka, kojima je u to vrijeme Franolić bio direktor, imale su pravnu osnovu da se sve te nekretnine unesu kod pretvorbe u kapital poduzeća, što je potvrdila i tadašnja Agencija za restrukturiranje i razvoj.
