Miljenik publike

PRIČA O VOJI RADOIČIĆU: Otišao je majstor vedrine i životne radosti

Nela Valerjev Ogurlić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin



U Rijeci je jučer preminuo Vjekoslav Vojo Radoičić, riječki i hrvatski likovni bard, umjetnik koji nas je oduševljavao svojim prepoznatljivim, osebujnim i veselim stilom te postao jedan od zaštitnih znakova riječkog slikarstva i života grada na Rječini.


Istaknuti hrvatski slikar, grafičar, ilustrator, scenograf i kipar, miljenik publike i dobitnik brojnih priznanja i nagrada preminuo je u 87. godini, nakon više od pola stoljeća intenzivnog stvaranja.


Otišao je samo dvadesetak dana nakon što mu je u Vijećnici Grada Rijeke predstavljena reprezentativna likovna monografija »San«. Na tom posljednjem, dirljivom susretu s publikom cijeli je auditorij ustao da bi velikim, dugim pljeskom iskazao duboko poštovanje umjetniku, sluteći skori rastanak.


Vezan za Rijeku 




Vjekoslav Vojo Radoičić rođen je 1930. u Slavonskoj Požegi. Porijeklom je iz Boke Kotorske, živio je i radio u Düsseldorfu, Londonu i Beču, ali je najvećim dijelom života bio vezan za Rijeku gdje je završio višu pomorsku školu, paralelno pohađajući majstorsku radionicu Krste Hegedušića. Dugi niz godina paralelno se bavio slikarstvom i radio u špediciji, da bi na pragu pedesete kao već afirmirani umjetnik rekao zbogom špediciji i posvetio se isključivo umjetnosti.



Berislav Valušek, povjesničar umjetnosti, za Voju Radoičića je kazao da je čovjek koji je obilježio Rijeku.


– Ne samo na metaforički način, kao priznat i poznat riječki, hrvatski, pa čak svjetski i europski umjetnik, nego kao osoba koja je sa svojim radovima puno intervenirala u urbano tkivo grada. Primorske posebnosti i sve ono što je Voji značilo, more i grad, a prvenstveno mislim na grad Rijeku, obilježile su njegovo stvaralaštvo koje će postati neizostavnim dijelom riječke i hrvatske kulturne baštine. Kao čovjek, Vojo je nalikovao svojim djelima. Bio je neposredan, duhovit i iznimno dobar.



Prva izložba na kojoj je sudjelovao održana je 1959. godine u riječkom Klubu pomoraca, a već iduće predstavio se na I. bijenalu mladih u tadašnjoj Galeriji likovnih umjetnosti, kasnije Modernoj galeriji, a današnjem Muzeju moderne i suvremene umjetnosti koji mu je 1998. priredio i veliku retrospektivnu izložbu. Podjednako prisutan u zemlji i inozemstvu, do današnjih je dana imao ukupno 197 samostalnih i sudjelovao na više od 250 skupnih izložbi, a za potrebe televizijske i kazališne produkcije izradio je više od 80 scenografija.


Vojo je srca najšire publika, ali i naklonost likovne kritike osvajao prepoznatljivim prikazima gradova, portretima brodova, prizorima svakodnevice i scenama ljudskih odnosa. Posebno važno mjesto u njegovu radu pripadalo je riječima. Gotovo da nema ni jedne njegove slike, grafičkog lista, kolaža, ilustracije, reljefa, skulpture, kulise, različitih primijenjenih predmeta, a da njihovim površinama nije rukom ispisao, ponekad i utkao, riječ, rečenice ili ulomke.


Nomadska narav 


Prvi medij kojim se bavio bila je karikatura, koju je objavljivao od 1951. do 1970. godine, kad prema riječima Tonka Maroevića, dugogodišnjeg Vojinog prijatelja i jednog od autora monografskih testova, nastupa najzrelije razdoblje njegova stvaralaštva. U to vrijeme slikareva koncepcija ustalila oko dvaju motivskih uporišta, Beča i Rijeke, vezanih uz autorovu nomadsku narav i zavičajnu ljubav, tako da sva njegova djela imaju karakter autobiografskih zapisa.


U Beču je kontinuirano živio petnaest godina i etablirao se kao jedan od značajnih kazališnih scenografa. Bio je prijatelj i suradnik velikog austrijskog arhitekta i slikara Friedensreicha Hundertwassera.


Sredini svojega življenja i najdužeg djelovanja, Rijeci, mjestu u kojem se sretno ustalio, odužio se pak nebrojenim evokacijama i duhovitim transformacijama zadane faktografije, svjesno uklopivši svoj regionalizam u likovni univerzalizam, podsjeća akademik Maroević koji u knjizi ističe:


– Gotovo je nemoguće ostati ravnodušan u susretu s nekom od brojnih emanacija mašte, zauzetosti i vještine riječkog slikara, hrvatskog umjetnika Vjekoslava Voje Radoičića. Ostavio je svoj trag i utisnuo svoj nezamjenjivi osobni pečat na golemom broju karikatura i ilustracija, opremljenih knjiga i priređenih scenografija, javio se na stotinama samostalnih i grupnih izložaba, intervenirao u nizu navrata u različitim javnim prostorima, interijerima i eksterijerima, kako na dvodimenzionalnim površinama tako i trodimenzionalnim objektima, skulpturama, instalacijama. A dovoljno je vidjeti i samo jedno njegovo ostvarenje pa osjetiti posebnost njegove crte, svježinu njegova kolorita, slobodu njegova duha, što se ležerno kreće zakutcima sjećanja i prostranstvima viđenih mjesta…


Kroz više od pola stoljeća djelovanja, a nekoliko desetljeća posebno intenzivnog stvaranja i gotovo frenetičnog eksponiranja, Vojo Radoičić je sačinio iznimno prepoznatljivi likovni univerzum, motivski blizak tzv. običnoj publici, a morfološki intrigantan i stručnoj javnosti, kritici. Postao je šire popularan i omiljen, ali pritom nije iznevjerio svoju ekspresivnu vokaciju i popustio napastima pukog sviđanja. Vjekoslav Vojo Radoičić stekao je dovoljno kredita da bude shvaćen i prihvaćen kao tvorac cjelovita panoptikuma, likovnog dnevnika svojih dana, ali i vizualne kronike regije i razdoblja u kojima je djelovao i djeluje.


Umjetnička nesvrstanost 


Povjesničarka umjetnosti Jerica Ziherl uz Radoičićevu »umjetničku nesvrstanost« ističe i Vojinu bliskost poetici pop-arta, te sklonost korištenju najrazličitijih materijala koja ga je pratila – od nađenih naplavina s morskog žala, preko kuhinjske daske za rezanje do prozorskih škura i starih uzglavlja kreveta, sve mu je bila podloga za slikanje.



Vojko Obersnel, riječki gradonačelnik kazao je da je bio svjestan Vojinog zdravstvenog stanja, no iznenadila ga je vijest o njegovu odlasku.


– Mislim da je Rijeka i cijela Hrvatska njegovom smrću izgubila jako puno. Teško će biti nadomjestiti taj gubitak i sigurno je da u životu bez Voje, njegova optimizma, vedrine, njegovih motiva i boja više ništa neće biti isto. Utješno je da je kroz svoj stvarno bogati umjetnički rad ostavio mnoga djela i u Rijeci i u Hrvatskoj, pa i u međunarodnim okvirima, tako da njegova vedrina ostaje u svemu što nam je darovao. Izuzetno mi je drago da smo očito u posljednji čas uspjeli završiti i priču s njegovom monografijom. Nekako mi se čini da je to bila posljednja Vojina želja i veliki motiv da izdrži sve probleme koji su ga sustigli zbog zdravlja u posljednje vrijeme. Brojna Vojina djela ostaju po muzejima i javnim prostorima u Rijeci, ali žao mi je što više neće biti mogućnosti da s njim porazgovaram, razmijenim iskustva i mišljenja. Svaki razgovor s njim je bio je velika inspiracija i motivacija za daljnje susrete i aktivnosti. Dobro sam ga poznavao i često smo se susretali. Pamtim ga izuzetnog čovjeka punog optimizma i životne snage, tako da će mi i osobno puno nedostajati. Obitelji upućujem izraze sućuti.



– Nepretenciozan i blizak popularnom komunikacijskom formatu malih slika, Vjekoslav Vojo Radoičić ostao je izvan glavnih struja modernističkoga i postmodernističkoga umjetničkog okruženja. Ne može se reći da nije koketirao s post inačicama ekspresionizma, nadrealizma i apstrakcije, kao i s naivom (ondašnjoj miljenici jugoslavenske diplomacije), ali uglavnom njegova su djela bila izvan dominirajućih i reprezentativnih tendencija hrvatske (jugoslavenske) umjetničke scene. Razloge tome, možemo potražiti u Radoičićevim čestim putovanjima i boravcima izvan zemlje. Međutim skloniji smo tumačenju da je uzrok njegove, nazovimo to uvjetno – umjetničke nesvrstanosti – taj što su mu radovi iz razdoblja s kraja šezdesetih godina imali osnove u pop-artu koji nije imao značajnije uporište u hrvatskoj (jugoslavenskoj) sredini. Korištenje fotografija i neumjetničkih, potrošačkih ili siromašnih materijala, kolažiranja na intenzivno obojenim površinama, prisutnost fluorescentnih linija, različitih aplikacija, kao i isticanja obilježja pop/rock kulture, npr. zeleni fluorescentni auto (Autoritrat, 1967.) ili rukom pisano »ovo su ti tenisice« (Triptihon familje R., 1969.), u domaćoj sredini bili su preuranjeni, a u kasnijim razdobljima zanemarivani i smatrani passe. Čini nam se da se i ovdje ponavlja slična situacija kao kod Vojina poimanja apstrakcije: nije ga zanimala toliko forma koliko naglasci osjećaja slobode koji su došli s britanskim i američkim pop artom. Iako je u kasnijim fazama zatomio popartističke elemente i kolažiranja, priklanjajući se više poetici ugođaja i dovitljivom humoru, ta sloboda pripovijedanja svakodnevice ostala je prisutna do današnjih dana.


Brojna priznanja 


Vjekoslav Vojo Radoičić dobitnik je državne nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, Nagrade Grada Rijeke i brojnih drugih nagrada i priznanja. Odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi. Za ilustraciju dječje knjige dobio je 1984. godine nagradu »Grigor Vitez« i 1989. godine nagradu »Ivana Brlić-Mažuranić«.


Godine 2002. godine nominiran je za najveću nagradu za ilustraciju »Hans Christian Andersen«, a 2005. je dobio i nagradu »Grigor Vitez« za ilustracije Morskih i Bajkovitih igrokaza. Nominiran je i za prestižnu svjetsku nagradu Astrid Lindgren. Bio je redovni je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke i Zagreba i VBO-a (Verein Bildenden Kunstler Osterreichs, Wien – Schonbrun).