Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 3n
Sutra: 21° 21° 3n
19. rujna 2018.
Teška borba

POSVAJANJE U RALJAMA BIROKRACIJE Riječki bračni par spojio zlostavljane brata i sestru

Zlostavljanje i zanemarivanje među ključnim su razlozima zašto biološki roditelji gube roditeljska prava / Istock
Zlostavljanje i zanemarivanje među ključnim su razlozima zašto biološki roditelji gube roditeljska prava / Istock
Autor:
Objavljeno: 1. kolovoz 2017. u 9:07 2017-08-01T09:07:00+02:00

Ivan je rođen u ljeto 2008. godine, a posvojili smo ga u ljeto 2014. Imao je šest godina, a borba za njegovo posvajanje trajala je šest mjeseci. Njegova sestrica Ana rođena je krajem ljeta 2010. godine, a posvojena je u ljeto 2016. I to nakon dvije godine teške borbe sa sustavom i ljudima

Odluka o usvajanju djece vjerojatno spada u jednu od najtežih u životu. Nije to kupnja stana ili automobila pa da se eventualna greška ispravlja prodajom i novom kupnjom.

Preuzeto, posvojeno dijete, cjeloživotna je obaveza i zadovoljstvo. No ono što prethodi usvajanju, nervoza, iščekivanje i nadanje da će sve proći u najboljem redu, pa da će se onda posvojitelji i dijete kliknuti već u prvoj sekundi, sa sobom nosi golemu neizvjesnost i stres. Tamna je strana priče o posvajanju u tome što se u pravilu djetetu mora dogoditi nešto ružno i traumatično s biološkim roditeljima kako bi tek nakon toga dobilo još jednu, pravu priliku za životnu sreću s posvojiteljima. Zlostavljanje i zanemarivanje među ključnim su razlozima zašto biološki roditelji gube roditeljska prava koja posvojiteljima otvaraju mogućnost preuzimanja ranjene djece. Nakon ovotjednog slučaja roditeljskog napuštanja šestomjesečnog djeteta u Zagrebu, svakoga će zanimati daljnja sudbina te djevojčice, ali i njenog zanemarivanog brata.

»Neke nije ni briga«

– Nema jednog jednoznačnog, pametnog i ispravnog odgovora što je najbolje napraviti s to dvoje djece. Za početak, mislim da se roditeljima mora oduzeti skrb, a onda bi stvari trebale lakše krenuti u nekom boljem smjeru. Treba im naći dobre posvojitelje – kaže naša sugovornica, 40-godišnja Riječanka. Ona i muž, ugledni Riječani, bračni su par koji je posvojio dvoje djece.

Sudbinu sličnu ovo dvoje djece u Zagrebu, imali su njihov danas 9-godišnji Ivan i njegova 7-godišnja sestrica Ana (tako ćemo ih zvati za ovu priliku). Njihovi novi roditelji s nama su, anonimno zbog zaštite interesa djece u ovoj dobi, podijelili svoje najveće životno iskustvo. Iskustvo odvojenog posvajanja dvoje male djece koja su doživjela zlostavljanje majke i poslije toga nepotrebne godine smještaja kod udomitelja.

– Ivan je rođen u ljeto 2008. godine, a posvojili smo ga u ljeto 2014. Imao je 6 godina, a borba za njegovo posvajanje trajala je šest mjeseci. Njegova sestrica Ana rođena je krajem ljeta 2010. godine, a posvojena je u ljeto 2016. I to nakon dvije godine teške borbe sa sustavom i ljudima koji kao da ne razumiju da se takvoj djeci treba pružiti mogućnost posvajanja i time još jedna prilika da pronađu svoju životnu sreću. Ima ljudi u sustavu, organiziranom kroz Centre za socijalnu skrb, koji stvarno žele pomoći i djeci i posvojiteljima, ali ima i površnih koje stvarno nije briga za sudbinu djece. Ivan je kod udomitelja bio pune četiri godine, od svoje 2. do 6. godine kad smo ga konačno posvojili. Predugo je i nepotrebno bio kod udomitelja. To su za djecu važne godine, koje je on proveo kod krajnje korektnih ljudi, ali u prilično teškim uvjetima života, u oskudici i ipak, budimo iskreni, bez toliko potrebnih emocija. Ana je kod udomitelja bila dvije godine, od svoje 4. do 6. godine. Zanimljivo da su oboje, s time da je ona došla kod njih neposredno nakon što smo ga mi posvojili, bili kod istih udomitelja! Nakon godina borbe uspjeli smo posvojiti najprije Ivana pa Anu i tako opet spojiti brata i sestru!

Sve predugo traje

Oboje su nažalost bili zlostavljani u najranijoj dobi. Najprije Ivan. Bio je plav, u modricama. Zato je već s dvije godine završio kod udomitelja, a mama ga se u trećoj godini života odrekla. To pak znači da je od tada bio spreman za posvajanje koje se dogodilo tek tri godine kasnije našim dolaskom i željom da postane naš sin. Zašto se sustav nije pobrinuo da se za Ivana puno prije nađu posvojitelji pitanje je koje zahtijeva odgovor. Nama je, naravno iz sebičnih razloga, drago da se to nije prije dogodilo jer smo ga ovako mi posvojili, no pitanje ipak ostaje. Ana je kod udomitelja bila gotovo pa zaboravljena. Sustav je isto zakazao, a nama je opet drago da je tako jer je sada naša kći, ali… Ostaje to ali…

Put do posvajanja je krajnje birokratiziran: formulari, intervjui, ispitivanje o posvajateljevim odnosima sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, bračnom drugu…

Prvi zahtjev za posvajanjem djeteta predali smo u studenom 2013. Od tog dana za muža i mene to je corre business, glavni posao kojem smo maksimalno posvećeni. To je postala naša misija, zbog koje smo u nekim aspektima drugačije organizirali život i posao. U toj fazi promijenili smo si i neke prioritete. Uglavnom, nakon testiranja, u Centru za socijalnu skrb su nam rekli: napišite pismo i pošaljite ga svim centrima u Hrvatskoj. A bilo ih je, s podcentrima, oko 120! Na svaki od njih smo poslali pismo u kojem objašnjavamo tko smo, čime se bavimo, zašto želimo posvojiti djete, kako ćemo ga odgajati... Iskreno: »prodavali« smo se za djete! Nevjerojatno je da Centri međusobno nisu bili umreženi i potencijalni je posvajatelj bio prisiljen sa svakim (pod)centrom direktno komunicirati. Između njih nije bilo kvalitetne razmjene informacija što bi olakšalo i ubrzalo procese. Nakon što smo poslali pisma, odlučili smo pristojno pričekati desetak dana i onda smo se podijelili: muž je svaki dan zvao pet centara, pet sam zvala ja. Shvatili smo jednu stvar: ako želiš usvojiti dijete i hoćeš li u tome uspjeti, ovisi samo o tebi i tvom angažmanu, ovisi o tome koliko ti je stalo. U toj situaciji na sustav se pretjerano ne oslanjaš, nego ideš logikom – što ja kao pojedinac i posvojitelj moram napraviti da posvojim dijete – pričaju Ivanovi i Anini novi roditelji.

Foto iStock

Moraš se izboriti

– Dijete koje želiš posvojiti ne pada s neba. Za njega se moraš izboriti. I zato uglavnom sam moraš gurati taj kamen, sam zoveš (pod)centre, nudiš se… Ne smiješ dozvoliti da ti sustav, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, ubije volju, da te obeshrabri. Sve radiš s ciljem da dobiješ dijete s čistim papirima. To znači da čekaš dijete kojeg su se oba roditelja odrekla ili im je Centar oduzeo roditeljsku skrb. U to vrijeme naš sin, kojeg ćemo posvojiti za šest mjeseci, živi u udomiteljskoj obitelji. Sveukupno, tamo će provesti četiri godine, iako ga se majka odrekla još u prvoj godini. Umjesto da ga se, s obzirom da ima čiste papire temeljene na maminom odricanju, što prije pokuša dati na posvojenje, on kao da je zaboravljen. Centri, naime, pokušavaju dati na posvojenje domsku djecu, njih se sustav, da tako kažem, želi što prije riješiti. Djeca kod udomitelja su u drugom planu. Teoretski, mi smo našeg Ivana mogli usvojiti već u njegovoj trećoj godini, a to nam je omogućeno tek u šestoj. Razlika je golema, tri su godine u toj dobi izuzetno važne. Srećom, njegova udomiteljska obitelj je bila sasvim u redu, odgajan je na zdravim životnim temeljima, ali ipak ostaje žal za propuštenim vremenom. Samo mjesec dana nakon što smo posvojili Ivana sredinom ljeta 2014. slavio je 6. rođendan. Nazvala je udomiteljska obitelj i obavijestila nas da je njegova sestrica Ana, u tom trenutku 4-godišnjakinja, udomljena kod njih. Ana je došla plava od glave do pete! Imala je hematome po tijelu! Izgledala je strašno! Ista mama koja je pretukla Ivana, sada je pretukla i Anu! Tada smo odlučili da ćemo i nju posvojiti! Tek što smo posvojili Ivana kretali smo u bitku za posvajanje Ane – kažu nam naši sugovornici.

– Kad smo se odlučili za prvo posvajanje, u Centru smo rekli da bi htjeli da dijete bude predškolsko i zdravo. Ništa više, ni spol, ni boja očiju, ni porijeklo, nacionalnost, ništa nam nije bilo važno. Krajem svibnja 2014. dobivamo poziv iz jednog centra iz sjevernog dijela Hrvatske. Kažu: imamo potencijalno dijete za vas. Pojašnjavaju: dečkić, pet godina, psiho-fizički zdravo dijete. Jeste li zainteresirani, pitaju. Naravno, odgovaramo, čekajući informaciju gdje i kada moramo doći. Za ovaj poziv bilo je zaslužno jedno od onih 120 pisama koje smo poslali na isto toliko (pod)centara objašnjavajući tko smo i zašto želimo posvojiti dijete. Dolazimo u Centar i shvaćamo da su u igri za posvajanje dječaka tri para. Jedan par je odustao smatrajući da im je Ivan prevelik. U odnosu na drugi par mi smo dobili prednost. Žena iz Centra rekla nam je da brzo možemo očekivati daljnje informacije. Nismo shvatili da se situacija od tog trenutka jako ubrzava. Početkom lipnja naprosto stiže poziv – možete doći po dijete! Izabrani ste! Kažem mužu – to je to! Ej, ej, ali malog, Ivana, još nismo ni vidjeli! Samo znamo: 5 godina, dečkić, psiho-fizički zdrav. Prije preuzimanja moramo prezentirati, još jednom, našu viziju odgoja posvojenog djeteta. OK, i to smo obavili i tada nam prvi put pokazuju njegovu sliku. Sladak!

Čekanje papira

To je naš Ivan! Situacija se ubrzava – idite, kažu, po malog! Gdje, kako? Zbunjeni smo. Dobili smo kratko upozorenje da Ivan vjerojatno neće htjeti odmah otići s nama i da se na to pripremimo te planiramo u tom gradu ostati par dana, koliko god bude potrebno da se dijete na nas privikne. Odlazimo kod udomitelja. Žive skromno – njih petero: otac i majka, njihovo dvoje biološke djece i Ivan – u nekih tridesetak četvornih metara. Udomitelji su Ivana natprosječno dobro pripremili za naš dolazak. Ostajemo s njime u njihovoj kući par sati, razgovaramo, upoznajemo se… Oko pet popodne nema nam druge nego reći Ivanu – ideš li sada s nama? Ne znaš jel' te veća frka ako kaže da ide, jer tada počinje prava priča prepuna izazova i mogućih opasnosti, ili da ti kaže da ne ide i ne znaš hoće li se i kada predomisliti. Ivan je, međutim, bio kategoričan. Samo je rekao – idem! Iznenadio nas je. Mislili smo odmah za Rijeku, no u Centru su nam rekli da ipak dan, dva ostanemo bliže ako slučajno Ivan upadne u krizu i poželi ići natrag.

Preventivno smo ostali u hotelu u Varaždinu nepuna dva dana. Ivan je odmah izrazio želju da krenemo u Rijeku, da jedva čeka vidjeti svoj dom i svoju sobu. Pred povratak u Rijeku još smo jednom otišli u Centar potpisati papire. Muž je s Ivanom krenuo u auto, a ja sam se vratila po kišobran. I tada, isključivo zahvaljujući toj slučajnosti, saznajem da Ivan ima sestricu. I da sestrica živi s majkom zlostavljačicom, majkom koja je njega pretukla da je sav bio plav! Šokirana sjedam u auto i mužu, da me Ivan ne shvati, na talijanskom jeziku objašnjavam nove okolnosti. Dogovaramo se: pratit ćemo situaciju sa sestricom i čekati priliku da ih spojimo! Točno mjesec dana nakon posvajanja Ivan ima rođendan. Ležimo na krevetu, grlimo se i on meni, mrtav ozbiljan, kaže: znaš, mama, da ja imam sestricu. Ovako je mala, pokazuje rukama, držeći razmak između palca i kažiprsta na desetak centimetara udaljenosti. Zbunjena sam! Odakle on zna da ima sestricu? Znaš, mama, morat ćemo ići po nju, nastavlja Ivan. Ostala sam zatečena odakle njemu ta informacija kad zajedno nisu ni živjeli.

Nitko mu nije rekao

Poslije sam provjerila – Ivanu nitko, ni iz Centra ni od udomitelja, nije rekao za sestricu tako da vjerojatno nikada nećemo saznati kako je za to saznao. Dan nakon toga bio je Ivanov 6. rođendan. Taj isti dan njihova majka pretukla je sestricu Anu koja je odmah smještena kod njegovih, dakle istih udomitelja, od kojih smo ga mi preuzeli samo mjesec dana prije. E sad mi znamo gdje je djevojčica! Već nakon par dana zovem Centar. Biološkoj majci je opet, isto kao i s Ivanom, izrečena mjera zabrane suživota s djetetom zbog opasnosti po njegov život, ali joj nije oduzeto roditeljsko pravo! Stvar je u tome da takvo dijete, a to se tako kaže, nije podobno za posvojenje, jer nema čiste papire! U idućem razdoblju, koje se protegnulo na pune dvije godine dok je nismo uspjeli posvojiti, Anu je majka periodički posjećivala kod udomitelja. Održavala je kakav-takav kontakt s Anom koja zbog toga nije mogla na posvajanje. Tada započinju dvije najduže i najteže godine u našim životima. Počinje borba za Anu.

Papiri konačno čisti

– Taktički, nedugo nakon posvajanja Ivana zovem Centar, kažem da je on super, da se odlično snašao, da uživa u životu. Kažem Centru – dajmo priliku sada već 6-godišnjem Ivanu i 4-godišnjoj Ani da ih spojimo, da kao brat i sestra žive zajedno, s nama kao njihovim roditeljima. Iz Centra – muk. Nema odgovora. Znam da im se ne smijem zamjeriti. Svjesna sam da se u takvoj situaciji može dogoditi da je posvoji netko drugi, umjesto nas koji joj želimo omogućiti život s bratom. Iako je cilj da biološka braća i sestre žive zajedno kad god je to moguće, u ovom slučaju ništa se ne događa. Slučaj miruje, Ana je kod udomitelja, a Ivan s nama. No, ja ne mirujem.

Pričam s psihologicom iz Centra, objašnjavam da je Ana u dobi koja je krucijalna za razvoj djeteta, objašnjavam da je sada već i godinu i pol dana kod udomitelja, a da je svo vrijeme mogla biti posvojena i živjeti s bratom. Inzistiram na tome da bi bilo dobro da je posvojimo jer mora krenuti u vrtić. Na to mi žena iz Centra kaže – pa nije mala predškolac kad tek ima dvije, tri godine! Molim, poludjela sam! Ova žena nema pojma koliko Ana ima godina! Iako ja punih godinu i pol dana kontinuirano zovem za nju, raspitujem se i molim da nam daju mogućnost posvajanja! Zovem muža i kažem – ovi u Centru nemaju pojma koliko Ana ima godina! Oni o njoj ništa ne znaju i nije ih briga! Oni samo znaju da ona postoji i to je to! Vrijeme prolazi, a mi ne odustajemo. Stiže proljeće 2016. Pišem sudu, Dječjem pravobranitelju, Ministarstvu obitelji, ne znam kome sve ne. Radimo pritisak, sada više ne popuštamo. Neke institucije žele pomoći, no sve zapinje u Centru koji pokriva Anu. U jednom trenutku, nakon dvije godine borbe, nakon što je Ana sve to vrijeme bez pravog razloga provela s udomiteljima umjesto sa svojim bratom, sutuacija se preokrenula. Mama se odrekla Ane, papiri su postali čisti, a ona podobna za usvajanje.

Ništa, vjerujte mi, nismo prepustili slučaju. Posvojili smo je! Konačno! Prethodno smo imali kratak rok da Ivana pripremimo za dolazak njegove sestrice… Danas je to najveća bratska ljubav na svijetu – zaključuje svoju priču danas sretna mama iz Rijeke.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka