Na svoj način

Ovo je mlada Riječanka Mia i vrijedi je pričekati da vam odgovori. Evo što je potpomognuta komunikacija

Portal Novilist.hr

Foto Facebook

Foto Facebook

Hajdemo zajedno podizati svijest o potpomognutoj komunikaciji. Omogućimo našoj djeci da ih se čuje, poručuje njena mama



RIJEKA Mia je djevojčica iz Rijeke koja ne govori, ali, kako ističe njena majka, u njenoj glavici ima puno ideja, želja, komentara. Iako ih ne može izgovoriti uz pomoć gesti, znakova i komunikacijske knjige ona može reći što želi.


– Ali…uvijek postoji taj jedan ali. Kad je netko upita kako se zove Mia će uz moju pomoć u svojoj knjizi moći odgovoriti na to pitanje ali osobe koje postave pitanje nemaju vremena sačekati odgovor. Odnosno vjerojatno nisu ni svjesne da Mia može reći kako se zove ako joj pruže priliku. Ali mnogi ljudi njenu komunikacijsku knjigu doživljavaju kao slikovnicu a ne kao pomagalo koje njoj omogućuje da se izrazi, kaže njena majka.


I nisu ti ljudi krivi, dodaje, nisu kada imali vidjeti kako izgleda potpomognuta komunikacija.


Pružite im priliku




– Činjenica je da ni ja izuzev bolnica nisam osobno nikad vidjela dijete koje koristi potpomognutu komunikaciju vani, na ulici, na plaži, u parku. A Rijeka baš i nije malo mjesto. Zato ako vaše dijete koristi potpomognutu komunikaciju podižite svijest o tome tako da omogućite vašem djetetu da je koristi vani. Ako koristi tablet koji je spremljen u torbi i vadi ga van samo u školi i doma onda nitko ne zna za to. Izradite malu komunikacijsku knjigu, nosite PECS sa sobom, male privjeske s osnovnim pojmovima i slično. Hajdemo zajedno podizati svijest o potpomognutoj komunikaciji. Omogućimo našoj djeci da ih se čuje, kaže.


A svima ostalima, poručuje, ako vide dijete koje koristi potpomognutu komunikaciju, pružite mu priliku i dajte mu vremena da vam odgovori na pitanje na svoj način.


Što je potpomognuta komunikacija?


Potpomognuta komunikacija (PK) skup je procesa i procedura uz koje osoba može maksimalizirati svoje komunikacijske vještine, kako produkciju tako i razumijevanje, kako bi lakše i efektivnije komunicirala s okolinom.


Jedan od primjera PK je dijete s motoričkim poteškoćama koje uz pomoć računala piše poruke koje zatim računalo izgovara umjesto njega, ili dijete koje koristi geste uz govor jer je nerazumljiv, a nije gluho i znakovni jezik nije njegov primarni oblik komunikacije.


Proces učenja


Jedan od načina za potpomognutu komunikaciju jest PODD. PODD (Pragmatic Organisation Dynamic Display) je knjiga ili uređaj koji sadrže simbole i riječi koji korisnicima s komunikacijskim teškoćama služe kao podrška u komunikaciji s njihovim komunikacijskim partnerima, kao što su skrbnici, obitelj, prijatelji i stručnjaci. PODD je zapravo primjer potpomognute komunikacije, a razvila ga je logopedica Gayle Porter.


PODD mogu koristiti svi kojima je potrebna podrška u komunikaciji, bilo da se radi o razumijevanju jezika ili njegovoj ekspresiji. Osmišljen je na način da se može personalizirati za korisnike različite dobi.


Kako je izgledao proces učenja potpomognute komunikacije za Miu i njenu mamu? Opisala ga je njena majka na svom blogu na Facebooku Mia i mama.



– Naš put započeo je kad je Mia imala oko 2 godine. Da sad imam ovo znanje koje imam počeo bi puno ranije. Ali što je tu je. U tom trenutku naša komunikacija je izgledala otprilike ovako: Mia sjedi i plače a ja trčim s bocom u jednoj ruci a hranom u drugoj i pitam jesi li žedna ili gladna. Mia je tada imala već sasvim solidnu motoriku, puzala je, manipulirala igračkama ali nije imala pokaznu gestu, nije čak ni cijelu ruku ispružala nego bi eventualno pogledala prema stvari koju želi. I to ne uvijek. Frustrirajuća faza za obje, za nju jer zna što želi ali ne zna kako do toga a za mene jer nisam znala kako da joj pomognem da mi kaže što želi, objašnjava.


Otkuda krenuti


Znala je da im je potrebna pomoć, ali nije znala kako krenuti.


– Na fejsu sam pročitala o znakovnom za bebe i otkrila kako u Rijeci postoji instruktor znakovnog za bebe pa se to činilo kao logičan izbor. Krenule smo kod Rebeke i počeli sa znakovanjem. Prvih 6 mjeseci znakovanje je bilo poprilično jednostrano, Rebeka i ja smo znakovale a Mia je upijala. Tek nakon 6 mjeseci je počela pokazivati prve znakove. Tih 6 mjeseci su onaj bitni dio koji me naučio kako učiti dijete komunicirati. Znakovni jezik je strani jezik i to je nešto što sam sama trebala osvjestiti.Moje razmišljanje je bilo da Mia razumije govor, vidjela je kako znak izgleda i zašto bi joj sad trebala stalno isto pokazivati? Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim zašto (iako sam i u to vrijeme maksimalno znakovala). Kad bi samo govorila Miji a očekivala od nje da znakuje u odgovoru to bi bilo kao da joj govorim na hrvatskom a očekujem odgovor na engleskom. Ako bi htjela da nauči engleski tada bi ga i ja trebala govoriti, zar ne, napominje.

Miji je znakovanje dosta dobro išlo. Zbog dispraksije nije sve znakove izvodila pravilno, ali je bila dosljedna u tome kako ih izvodi i zato je nije bilo teško razumjeti.



– Neke znakove je sama izmislila za pojmove koje je nisam na vrijeme naučila. S vremenom je počela spajati dva znaka u rečenicu, npr. beba plače pa zatim beba plače jesti. Trebale smo nadogradnju. Napravila sam joj bila davno kartice, tipa PECS-a, ali to nam nije išlo jer za učenje PECS-a su potrebne dvije osobe a ja sam uvijek bila sama s njom. Ali kartice su bile odlične za učenje pojmova. Na Goljaku mi je Jasna spomenula PODD i kako on funkcionira. Ali prošla je još skoro godina dok napokon nije došao kod nas. Zvala me na edukaciju i nakon toga sam se odmah uhvatila knjige.


Jezik kojim Mia govori


Ali…nikako nam nije išlo. Mia je odbijala PODD. Bila sam razočarana jer meni se činio kao idealan način komunikacije a ona je stalno odgurivala knjigu. U jednom trenutku i ja sam odustala. Stavila sam knjigu na stranu i odlučila da će pričekati idući odlazak na Goljak jer meni nije išlo. Znala sam da je sposobna ali ona je isto tako znala da može sa mnom i bez knjige komunicirati pa smo stajale na mjestu. Kad smo došle na Goljak Ena je krenula ponovno s PODD-om.


Mia je htjela s Enom komunicirati ali ne sa mnom. Trebalo joj je par dana da krene sa mnom. Ali sad sam znala a ne samo pretpostavljala za što je sposobna. Od tada koristimo PODD svakodnevno. Ponekad M gleda kad modeliram, ponekad ne. Ali i PODD je poput znakovanja. Ako želim da Mia koristi svoju knjigu moram je prvo ja koristiti s njom. PODD je jezik kojim Mia govori, objašnjava njena Majka.



Puno puta je, kaže, rekla da je Mia neverbalna, ali u tome je, napominje, pogriješila.


– Mia ne može izgovoriti riječi ali ona ima svoj jezik, i to ne jedan nego dva. Može pokazati znak za ono što želi a može i uzeti svoju knjigu i reći što želi. Znakovanje i PODD su jezici koje ona koristi. Jezici koje ja koristim u komunikaciji s njom. Iako u mjestu stanovanja Mia nema logopeda imala sam sreću da sam našla stručnjake koji su nam otvorili vrata komunikacije, a na meni i Miji je da svakodnevno radimo na njoj. Pbavezno je bilo naučiti i sve ostale u njenom životu da komuniciraju s njom a njeni prijatelji iz vrtića su već profesionalci. Znakove znaju odavno ali dok teta vrti stranice oni izgovaraju što piše na simbolima koje Mia pokazuje, zaključuje njena majka.