Mići su zvončari oboružani zvoncima, maćukama, baltama i kožusima, te noseći, ovisno o tradiciji pojedine skupine, krabulje i brojne druge veće i manje zvončarske rekvizite, obahajali na dobro utabanoj ruti od Stare škole preko radionice »Vlah«, do ulice Vršak. Ondje je bilo organizirano zajedničko okupljanje svih sudionika, uz glazbeni sastav i voditelja, a zvončarske su se skupine zatim vraćale natrag prema staroj školi. Na svakoj od »stancija« male zvončare, praćene brojnim roditeljima, nonama i nonićima, dočekivali su mještani Marčelja, časteći ih krafnama, kolačima i sokićima.
Zvono s dudom
Umješnost u nošenju zvonaca i maćuku pokazali su redom svi mali pa i oni najmlađi zvončari, poput dvogodišnjeg Grobničkog dondolaša Lovre Babića, koji, s neizbježnom dudom u ustima, već drugu godinu zaredom dolazi na marčeljsku smotru. Za malog Lovru tako se slobodno može reći da se dondolašima pridružio praktički čim je prohodao, dok je osmogodišnji Luka Jakovljević već polovicu svog života član Kukuljanskih zvončara.
Niš bez kuraja
– Moraš to volit’, a kad se tvoji zvončari upute negdje, moraš ići s njima. U zvončarima sam već pet godina, a privukla me obiteljska tradicija, kaže Rogović.Obiteljska tradicija razlog je zašto se i Lukin vršnjak, Denis Ivaničić priključio Zvonejskim zvončarima. Osim što već dobro barata zvoncima i baltom, Denis je već naučio i dobro povući iz barilca, stare drvene bukalete, iz koje se na svojim pohodima okrepljuju Zvonejski zvončari.
– Moj nono je bio zvončar i puno mi je pričao o njima pa sam im se i ja pridružio prošle godine. Lani sam sa Zvonejskim zvončarima bio u Bregima, a sad sam po prvi put u Marčeljima i mogu reći da mi je super. Ništa mi nije naporno, kaže Denis.
Sve u svemu, možemo zaključiti kako je drevna zvončarska tradicija ostala u sigurnim rukama, jer sudionici smotre svojom su bučnom zvonjavom uspjeli otjerati sve zle sile i dozvati sunce.
