Nitko tvrtku Dulcis Vita nije prisiljavao da se javi na natječaj i potpiše ugovor, navode u odbijenici Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture
RIJEKA Iako je u gradnju zgrade Putničkog terminala u Rijeci investirano oko 24 milijuna kuna, ona bi ovog ljeta mogla ostati zaključana za putnike jer je trenutno otvoreno samo prizemlje zgrade, gdje se nalazi i prodajno mjesto Jadrolinije. Prostor na katu je nedostupan zbog sporenja i međusobnih tužbi između Lučke uprave Rijeka i tvrtke Dulcis Vita u vlasništvu Zorana Maržića. U tom sporu dogodilo se nekoliko važnih momenata u posljednjih nekoliko tjedana. Nad tvrtkom Dulcis Vita 14. svibnja otvoren je stečajni postupak na temelju potraživanja i po prijedlogu Lučke uprave Rijeka te je za stečajnog upravitelja imenovan Boris Debelić. Gotovo istovremeno Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture odbilo je žalbu tvrtke Dulcis Vita na odluku o oduzimanju koncesije od strane Upravnog vijeća Lučke uprave Rijeka.
Stečajni upravitelji Dulcis Vite Boris Debelić Novom listu je potvrdio kako se već provodi niz aktivnosti u stečaju, iako je vlasnik Dulcis Vite uputio žalbu Visokom trgovačkom sudu na odluku o pokretanju stečaja.
– Ta žalba ne odgađa izvršenje, pa sam ja kao stečajni upravitelj preuzeo imovinu i počeo raditi na inventuri. Ukoliko bi sud prihvatio žalbu, stečaj bi se obustavio, a odluku o tome očekujem u roku od 30 dana. Obavili smo popis inventara s tvrtkom Projekt Zapad d.o.o. u vlasništvu Zorana Maržića, a ovog tjedna bi trebala biti odrađena inventura imovine Lučke uprave kako bi se točno utvrdilo što je imovina koju su oni prodali tvrtki Dulcis Vita. Prvo ročište za određivanje tražbina planira se održati 6. srpnja. Vjerujem da bi i prije tog datuma zgrada mogla biti vraćena na korištenje Lučkoj upravi nakon obavljene inventure imovine, kazao je Debelić.
Na pet stranica rješenja Ministarstva, koje posjeduje naša redakcija, detaljno su obrazloženi razlozi zbog kojih je žalba neosnovana, te su pobijeni praktično svi elementi žalbe uz vrlo zanimljiva obrazloženja. Tako se između ostalog navodi kako se koncesijska naknada morala plaćati kako je i navedeno ugovorom, a to znači za 126.000 eura godišnje plus 1,05 posto od ukupnog godišnjeg prihoda. Temeljem toga u rješenju Ministarstva navodi se kako je utvrđen dug za neplaćenu koncesiju od 1,033 milijuna kuna za razdoblje od 5. veljače 2010. do 26. kolovoza 2011. godine. Taj novac nije sporan ni Lučkoj upravi, niti Dulcis Viti koja na iznos nije uložila žalbu, već je prije svega žalbom tražena naknada za pretrpljenu štetu koju je tvrtka Zorana Maržića imala jer oni tvrde da su dovedeni u zabludu predviđanjem putničkog prometa, odnosno brojnošću putnika na terminalu.
Paušalan iskaz
– Žalitelja nitko nije prisiljavao da se javi na predmetni natječaj za dodjelu koncesije te da potpiše predmetni ugovor i time pristane na ugovorne i zakonske obveze, navodi se u rješenju Ministarstva uz dodatno obrazloženje tog stava u kojem se navodi kako ugovorom o koncesiji i njegovim dodacima nije utvrđena obveza Lučke uprave kao davatelja koncesije da osigura dovoljan broj putnika u zgradi Putničkog terminala na korijenu Riječkog lukobrana.
– Predmetni iskaz žalitelja u potpunosti je paušalan bez ikakvih podataka o visini navodne štete koju je žalitelj pretrpio. Ako je žalitelj stvarno trpio takvu štetu, postavlja se pitanje zbog čega je potpisivao čak četiri dodatka Ugovora o koncesiji u razdoblju od 1. listopada 2009. do 30. studenog 2010. godine, od čega su dodatak 3 i dodatak 4 potpisani u razdoblju kada žalitelj nije plaćao koncesijsku naknadu jer bi bilo logično da ne potpiše dodatke ugovora zbog kojeg trpi navodnu štetu, odnosno da traži raskid ugovora, što žalitelj nije učinio. Stoga ovo tijelo smatra iskaz žalitelja potpuno neosnovanim i proizvoljnim, navodi se u obrazloženju odluke Ministarstva iz kojeg se u stvari jednostavno može zaključiti da je Lučka uprava odugovlačila s odlukom o raskidanju koncesijskog ugovora, iako se koncesijska naknada nije plaćala. Dug se protokom vremena gomilao do razine kad više nije bilo drugih opcija osim raskida ugovora.
Što se sve događalo u pregovorima između Lučke uprave i Dulcis Vite, odnosno između prvih ljudi Bojana Hlače i Zorana Maržića, dade se naslutiti i iz obrazloženja odbijanja dijela žalbe u kojoj se tvrdi da Dulcis Vita nije izvještena o namjeri raskidanja koncesije. Posebno je zanimljiv dio teksta u kojem se tvrdi da Lučka uprava nije mogla doći do Zorana Maržića kako bi mu uručila obavijest o namjeri raskidanja koncesije. Tu se spominje dopis od 13. prosinca prošle godine, gdje je Lučka uprava navela kako je Dulcis Vita dužna 1,364 milijuna kuna, sa zahtjevom da se u roku od 30 dana iz Dulcis Vite izjasne o razlozima neizvršavanja svojih obveza.
Traži se…
Dopis je dostavljen preporučenom pošiljkom na adresu Dulcis Vite u Krešimirovoj 10, ali nitko nije zatečen u sjedištu društva, niti je itko podigao pošiljku nakon obavijesti o dostavi. Nakon toga je Lučka uprava angažirala javnog bilježnika Darka Paravića kako bi ovaj dostavio dopis Dulcis Viti. Međutim, ni Paravićevi ljudi nisu uspjeli, pa je javni bilježnik u svom priopćenju ustvrdio da se 27. prosinca prošle godine uputio u Dulcis Vitu i tamo zatekao zaposlenike te tvrtke, ali ne i ovlaštenu osobu. Paravić zatim navodi kako im je rečeno da je ovlaštena osoba Zoran Maržić na adresi Frana Supila 6, gdje ima svoj ured. No, nije bilo sreće niti na toj adresi jer ni tu ovlaštena osoba nije zatečena u uredu, već su zaposlenici istaknuli da će se Maržić vratiti tek nakon novogodišnjih praznika. Zatim je javni bilježnik krenuo alternativnom metodom, pa je ponovo pismeno dostavio preporučenu pošiljku koju opet nitko iz Dulcis Vite nije podigao.
– Očekivali smo da će Ministarstvo odbiti žalbu, ali idemo i na Upravni sud, koji će žalbu uvažiti. Kad je riječ o odluci o otvaranju stečaja, također očekujem da će biti prihvaćena žalba na tu odluku, jer je smiješno provoditi stečaj zbog dugovanja od 1,033 milijuna kuna, dok u isto vrijeme mi potražujemo 18,5 milijuna kuna za izgubljenu dobit. Tu svotu možemo i umanjiti kroz prijeboj. Međutim, ako Lučka uprava nije ispunila svoju obvezu iz Zakona o pomorskom dobru na temelju koje je i potpisan ugovor, odnosno nije dovela očekivani promet i putnike, onda niti koncesionar nije dužan plaćati koncesiju, kaže Zoran Maržić, vlasnik Dulcis Vite. Na pitanje što će biti s gornjim katom u zgradi, Maržić odgovara kako se njega to više ne tiče, ali nadodaje kako će se istina pokazati i kod nastavka korištenja zgrade koja, po njemu, nikada neće ni služiti kao putnički terminal jer putnika nema, pa je i to dokaz promašene koncepcije razvoja, nesposobnosti i neznanja Lučke uprave.
Međutim, daljnji tijek korespondencije dobio je nagli obrat u trenutku kad je Dulcis Viti dostavljena Odluka o oduzimanju koncesije, koja je uredno primljena jer je i žalba dostavljena Ministarstvu u propisanom roku. Stoga su u Ministarstvu zaključili kako je cijelo vrijeme žalitelj bio na istoj adresi, da je dostava bila uredna, kao i da su u tvrtki Dulcis Vita namjerno izbjegavali primiti pismeni predmet. Temeljem svega toga odrezan je zaključak Ministarstva u kojem se kaže kako je odluka o oduzimanju koncesije zakonita, a žalba Dulcis Vite neosnovana.
Priča tek počinje
Tu naravno priča o zgradi Putničkog terminala tek počinje, s prilično izvjesnim scenarijem po kojem se može očekivati da će ovog ljeta putnici čekati ukrcaj na brodove izloženi sunci i žezi, dok će u isto vrijeme gornji kat u zgradi terminala zjapiti prazan. Dio problema leži u sporenju oko inventara, a dio u obvezi raspisivanja novog natječaja i traženja novog koncesionara, što je postupak koji će potrajati određeno vrijeme. Tako je sasvim izgledno da zgrada ovog ljeta funkcionira samo u ograničenom prostoru na prizemlju, gdje ionako nije uređena čekaonica značajnijeg kapaciteta. Osim toga preostaje tek terasa, gdje radi kavana, pa putnicima kojih u sezoni ipak ima na katamaranima i dužobalnoj liniji predstoji dugo toplo ljeto na Riječkom lukobranu. Preostaju i sudski postupci koji će se vjerojatno razvlačiti još godinama kao potvrda da je puno toga na Putničkom terminalu odrađeno sasvim pogrešno.
Prvi je problem krivo odabrana lokacija terminala, koji zbog toga ima premali gaz, a istovremeno je previše udaljen od autobusnog i željezničkog kolodvora. Od odgovornosti za izbor te lokacije sada svi peru ruke, bilo da je u pitanju Grad Rijeka ili Lučka uprava. Istovremeno, zgrada na korijenu lukobrana u stvari nikada nije ni bila zamišljena s primarnom funkcijom sadržaja za putnike, već ju je Zoran Maržić uz odobrenje Lučke uprave pretvorio u elitni restoran i noćni klub. Dugoročno se ta koncepcija pokazala nerentabilnom, a time i neodrživom investicijom, iako je Maržić najveći dio vremena radio a da uopće nije plaćao koncesiju. Kad se uzme u obzir da je na novu obalu od otvaranja Putničkog terminala privezan jedan jedini crusier koji je došao u Rijeku jer zbog bure nije mogao pristati na Rabu, jasno je da su građani Rijeke od cijele investicije na terminalu imali malu ili nikakvu korist.
