Od nekadašnjega gradskoga ponosa postali smo sramota

Zaposlenici podsjećaju kako je Elektromaterijal u bivšoj Jugoslaviji bio brand, dobro poslovanje firma je nastavila i u devedesetima, no krive poslovne odluke i loša kadrovska rješenja nakon 2001. danas prijete stečajem

Ako se ovih dana ne počnu otklanjati tri ključna razloga za pokretanje stečaja u riječkom Elektromaterijalu, 229 zaposlenika te kompanije, osnovane davne 1954. godine, svoje će radno mjesto tražiti negdje drugdje. Elektromaterijal je vjerojatno zadnja riječka firma iz plejade onih osnovanih nakon Drugoga svjetskog rata koja je u bivšem sustavu izgrađivala i proslavila riječko gospodarstvo, a da u hrvatskom neoliberalnom kapitalizmu u dvadeset godina nije propala.

S obzirom na trenutačnu situaciju, Elektromaterijal tek tjedni, a možda i dani, kako kaže predsjednica Radničkog vijeća i član NO-a Vesna Bolić, dijele od sudbine Vulkana, Benčića, Primorja, Brodomaterijala, Tvornice papira, Jugolinije, Kvarnera…   

Gomila problema

Prvi je problem Elektromaterijala višemjesečna opterećenost nedostatkom obrtnih sredstava i činjenicom da nema kredita za nabavku robe i popunjavanje praznih polica. Kompanija je proteklo razdoblje preživjela od unutarnjih rezervi i drastičnog smanjenja troškova, no sada joj, ako želi napuniti police prije božićnih i novogodišnjih blagdana te se tako pokušati vratiti na zahtjevno i konkurentno tržište, hitno trebaju veliki krediti. Drugi je problem neisplata već tri plaće zaposlenicima koji gube strpljenje i prijete; ukoliko im ovih dana bar jedna ne bude isplaćena, pokretanje stečaja i naplata iz stečajne mase nije im strana ideja.

Treći je problem sukob donedavnog predsjednika Uprave Anđelka Krpana, aktualnog predsjednika NO-a i osobe koja kontrolira vlasničku strukturu te hrvatskog poduzetnika iz New Yorka Milana Miletića koji je već značajnije ušao u vlasničku strukturu Elektromaterijala i želi postati većinski vlasnik. S obzirom na to da se Krpan i Miletić već dugo ne mogu dogovoriti oko cijene koju Krpan traži za prodaju svog paketa Miletiću, upravo se to Krpanovo odugovlačenje među većinom zaposlenika smatra ključnim, prvim i najvažnijim problemom iz kojeg onda nastaju svi ostali. Upravo zbog tog problema, naprimjer, Miletić ne može provesti dokapitalizaciju koju poslovne banke smatraju conditio sine qua non za davanje Elektromaterijalu kredita kojim bi se pokrenuo mjesecima zamrznuti radni proces.

Sva tri recentna problema međusobno su toliko isprepletena da se samo zajedničkim rješavanjem Elektromaterijal može izvući iz krize koja je kulminirala i prijeti njegovom opstanku.   

Zlatne godine

Kako je bilo nekad i zašto je Elektromaterijal doveden u ovu situaciju, pitanje je na koji smo odgovor potražili kod nekoliko bivših, važnijih zaposlenika koji se prisjećaju i zlatnih vremena kompanije. Prije dvije godine Branko Ivanović je s pozicije direktora sektora široke potrošnje otišao u mirovinu. U Elektromaterijalu je bio zaposlen od 1978. kad je karijeru počeo graditi kao referent treće grupe. Polako je napredovao do šefa poslovnice široke potrošnje, a 1997. je preuzeo poziciju prvog čovjeka tog sektora, vjerojatno najznačajnijeg u cijeloj kompaniji.

– Mi smo u tadašnjoj Jugoslaviji bili ime, brand, svi su nas znali i svi su iz branše s nama htjeli poslovati. Ovo danas je strašno i za gledati, no mislim i nadam se, da Elektromaterijal može opstati. Ima ljude, znanje, tradiciju i zato ga još ne bih otpisao. Žilava je to kompanija, a ljudi nisu zaboravili raditi – kaže Branko Ivanović.

– Sve do pred rat, radili smo sa svima u Jugoslaviji, a to su bila jaka tržišta, osim s Makedonijom, zbog udaljenosti. Najviše je prihoda nosila široka potrošnja, čak do 50 posto. Raspadom Jugoslavije ostali smo bez brojnih dobavljača, jer su nestajali proizvođači robe široke potrošnje. Tada smo se maksimalno oslonili na slovensko Gorenje. Istodobno smo počeli s direktnim uvozom robe široke potrošnje i kabelske industrije. U tome smo se dobro snalazili. Veliko smo priznanje dobili 1996. godine kad smo za područje Srednje i Istočne Europe postali najveći kupac Philipshove robe. Samo to govori o našoj snazi. Tada smo još uvijek, nakon privatizacije, bili jaka firma.

Bili smo najveći kupac proizvoda slovenskog Gorenja i švedskog Elektroluxa u cijeloj Hrvatskoj. Prije toga, negdje 1991. i 1992., počeli smo s franšiznim poslovanjem po cijeloj Hrvatskoj. Od Vukovara do Dubrovnika radili smo sa 70 malih partnera. Tržište je tada bilo gladno robe široke potrošnje, a mi smo se potrudili da se naša roba može naći uvijek i svugdje. Odlično smo pokrivali Hrvatsku i imali smo stalan priljev prihoda, što je u to vrijeme bilo iznimno važno. Prvi smo sredinom 90-ih krenuli i s potrošačkim kreditima, što je tržište odlično prihvatilo. To je razdoblje kad nismo mogli nabaviti dovoljne količine robe s obzirom na zahtjeve tržišta – sječa se Ivanović.   

Staro za novo

No, razdoblje dobrih rezultata i jakog pozicioniranja Elektromaterijala na sve konkurentnijem tržištu zamijenjeno je teškim, turbulentnim vremenima i po mnogima spornim odlukama tadašnje Uprave koju je vodio Anđelko Krpan. Bez obzira na brojne kritike kojima je danas izložen, Krpanu se ipak mora priznati kako je zajedno sa suradnicima kompaniju očuvao u pretvorbi i privatizaciji, dajući priliku zaposlenicima da postanu vlasnici.

– Mislim da je krucijalna poslovna greška napravljena 2001. kad je Uprava zamijenila cjelokupno dotadašnje rukovodstvo u komercijali, srcu kompanije, novim, mladim, pametnim i obrazovanim kadrom. Problem je što se tim mladima i perspektivnima nije dalo vremena za uhodavanje. Ta naprasna smjena »staro za novo« unazadila je poslovanje, isto kao i odluka Uprave da se prepolovi ili, možda bolje rečeno, promijeni dotadašnji način rada. Dotad su nabava i prodaja bili objedinjeni, jer referent koji je prodavao na tržištu najbolje je znao što treba nabaviti. Odjednom se to odvojilo. Situacija je postala neprirodna, jer je jedan referent nabavljao ono što bi drugi trebao prodati. Radilo se o dupliranju poslova, gubitku vremena, lošim procjenama, animozitetima između onih koji nabavljaju i onih koji prodaju robu. Nakon dvije godine od tog se koncepta odustalo, no vrijeme u osjetljivom trenutku Elektromaterijala na tržištu nepovratno je izgubljeno – smatra Branko Ivanović.   

Primjer Bitechniqa

Još jednom od pogrešaka Uprave na čelu s Krpanom smatra se Elektromaterijalovo pristupanje grupaciji Euronics, čije se ime sve više pojavljivalo uz ili umjesto iznimno prepoznatljivog Elektromaterijala, što je kupce zbunjivalo.

– Euronics se pokazao potpunim promašajem, jer je kod kupaca stvarao smutnju, sumnju i zabludu. Kupci nisu shvaćali da je to naša roba. Njima je brand bio Elektromaterijal, a ne Euronics od kojeg nismo imali nikakvu korist – kaže Ivanović.

Navodi i četvrtu pogrešku Krpanove Uprave – dolazak i otvaranje velikih, specijaliziranih centara za prodaju robe koju je prodavao i Elektromaterijal, na što se nije reagiralo.

– Kako se jedan Bitechniq, koji je bio naš kupac, mogao tako razviti i prestići nas u prodaji robe široke potrošnje, a mi smo za razliku od njega imali sve komparativne prednosti, cjelokupnu infrastrukturu, i dovedeni smo u ovakvu situaciju. Nakon malih franšiza koje su zatvarane, jer su ispunile svoj cilj, trebalo se krenuti s većim centrima. Nudio nam se, naprimjer, veliki prostor u Konzumu, no umjesto nas u njega je uletio Elipso. Uprava, naime, nije imala hrabrosti za takve, prije potrebne investicije, a ono malo što se investiralo, recimo u Zagrebu, bilo je pogrešno – rekao je Ivanović koji izražava podršku djelatnicima i sindikatu Elektromaterijala, a pogotovo direktoru Nini Malinariću na ustrajnosti u borbi za boljitak firme.Upravo zbog aktualnih sukoba i pokušaja razrješavanja složene situacije u Elektromaterijalu, ali i kako bi izbjegli povišene tonove koji bi umanjili šansu za opstanak kompanije, ključne aktere, Anđelka Krpana i Milana Miletića, kao i predsjednika Uprave Ninu Malinarića, nismo kontaktirali.   

Prazno skladište

A do konačnog razrješenja sudbine, Miloš Pokrajac, Dušan Šomen, Sahim Ahmić, Zoran Kos, Nenad Tomljanović, Branko Vavra, Stanko Jakovac, Miodrag Vujnović, Josipa Kalem, Boris Arnold, Valter Lenac, Mile Lovrić, Kasim Mujić, Goran Haskić bit će dio razočaranih zaposlenika Elektromaterijala na Martinkovcu, gdje se nalazi veliki prodajni centar i skladište. Skladište, za razliku od prodajnog centra gdje se još nešto može kupiti, zjapi prazno. Inače pune palete, na dvorištu su uredno poslagane. Već mjesecima nema robe da se na njih posloži.

– Od nekadašnjeg ponosa grada i šire, postali smo to što jesmo – vjerojatno još jedna riječka firma koja bi mogla doživjeti sudbinu stečaja. Ovo je slika i prilika neodgovornosti najvećeg vlasnika. Već godinu dana Anđelka Krpana zovemo da nam se obrati. On nas, međutim, ignorira. On odugovlači s rješavanjem situacije i to ubija svaku nadu u naše spašavanje – kažu nam zaposlenici s Martinkovca.

Nadvikuju se, dobacuju, kažu da među njima nema nikog ispod 35 godina staža u Elektromaterijalu, pa valjda mogu reći što misle i što žele.

– Želimo zadržati poslove, želimo svoje tri zaostale plaće, a prvu već danas, jer inače ne isključujemo stečaj kao opciju. Izgubili smo strpljenje, više nemamo što kalkulirati. Želimo da se Krpan i Miletić dogovore oko vlasništva i da se kompanija dokapitalizira. I da, to napišite, neka Državno odvjetništvo i policija dođu u Elektromaterijal, jer tu sigurno imaju što otkriti – pozivaju na kraju naši sugovornici.