Obljetnica

Obilježeno 80 godina hrama Svetog velikomučenika Georgija na Sušaku

Aneli Dragojević Mijatović

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

To govori koliko se naš narod kroz povijest trudio da aktivno sudjeluje u kulturnom, društvenom, ekonomskom i vjerskom životu u ovim krajevima Hrvatske, rekao je đakon Budimir Kokotović



RIJEKA – Pravoslavna Eparhija gornjokarlovačka i Crkvena opština na Rijeci obilježavaju jubilej 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne Crkve i 80 godina od osvećenja novoizgrađenog hrama Svetog velikomučenika Georgija na Sušaku – Rijeka.


Tim povodom u hramu Svetog velikomučenika Georgija na Sušaku održano je Centralno Liturgijsko slavlje koje je služio Episkop gornjokarlovački Gerasim. Održana su potom i predavanja, pa je tako o duhovnom i kulturnom značaju hrama Svetog velikomučenika Georgija na Sušaku govorio đakon Budimir Kokotović, dok je o ikoni i njenom značenju u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi predavao Borislav Božić.



Đakon Kokotović je rekao da u velikoj godišnjici proslave autokefalnosti Srpske crkve, Eparhija gornjokarlovačka na svom lokalnom nivou, pored te velike značajne godišnjice, jubileja, proslavlja i 80 godina od osvećenja hrama Svetog velikomučenika Georgija na Sušaku.




– Ovaj hram spada u mlađe hramove u historiji naše eparhije, jer znamo da je pravoslavno stanovništvo ovdje bilo prisutno još od vremena cara Karla VI. Naime, historijske neprilike koje su zadesile grad Rijeku i sama podjela, to jest aneksija dijela Rijeke Italiji, učinila je to da Sušak, gdje je bilo dosta pravoslavnog stanovništva, ostane bez svog bogoslužbenog mjesta.



Nekoliko godina tražili su pogodno mjesto i na najljepšem vidikovcu iznad Jadrana sazidali velebni hram za rekordni broj od 395 dana. To govori koliko se naš narod kroz povijest trudio da aktivno sudjeluje u kulturnom, društvenom, ekonomskom i vjerskom životu u ovim krajevima Hrvatske, kroz historiju koja je zaista veoma bogata, rekao je đakon Kokotović.


Istaknuo je da je »danas ovaj hram za pravoslavne žitelje grada Rijeke i okolnih mjesta zaista jedan duhovni centar.«



Božić je pričao o važnosti slike u kontekstu, kako je rekao, kršćanske vjere, da bi onda suzio krug na pravoslavnu vjeru.


– Važnost slike, u ovom slučaju ikone, pokušat ću kontekstualizirati u dimenziji dnevne vjerničke potrebe, u historijskom kontekstu, kontekstu same crkve, i pokušat ću objasniti strukturu same ikone, slike, odnosno napraviti distinkciju između uobičajene slike koju držimo u dnevnom boravku ili bilo gdje, te ove svete slike, koja je određeni komunikacijski kanal vjernika i njegovog božanstva.



Utvrđeni su kanoni, standardi, kako se ikona radi, i ona nikada nije, ili vrlo rijetko jest, u određenom prostoru; ona je dekontekstualizirana, ona je u nekom vanvremenom i vanprostornom mjestu. Karakterizira je nekoliko elemenata: nikad se ne naglašava njena trodimenzionalnost, ima stilizirano lice, odoru, i nikada umjetnik, ikonopisac, onaj koji slika ikonu, nema tu slobodu da samovoljno proizvodi lik, nego taj lik preuzima iz već postojećih ikona – one su taj kanon ili standard.



Čak je i boja, zlato, određena, te je simbol konstantnosti, nepromijenjenosti, istine. Ikona je za vjernika komunikacijska platforma između njegovog osjećanja – da proizvede u sebi osjećaj, ili taj osjećaj koji u njeguje u sebi da ga njeguje – u komunikaciji sa svojim božanstvom, s tom svetom osobom.



I ono što je važno, za cijelo kršćanstvo, a posebno je specifično za pravoslavlje, da je ikona, slika, dio bogosluženja u crkvi, hramu. Dakle, ne samo riječ, propovijed, nego i sama slika, pojasnio je Božić, objasnivši da zato i jesu u 8. stoljeću pobijedili ikonoduli objašnjavajući, dakle, da je važna slika, da osjećaj ili taj doživljaj vjere, ne smije biti samo slušan, ne samo kroz riječ, nego mora biti i vizualan, kroz oko, gledanje, sliku…


Važnost slike


Kako je Božić naglasio, ima nekoliko ikonopisačkih škola, od tipične grčke, italokretske, ukrajinske, ruske, i svako, kaže, pridodaje stanoviti utjecaj zapadnoga.


– Pravoslavna se ogradila i utvrdila standarde, nema utjecaja, osim nešto manastiri fruškogorski imaju utjecaj srednje Europe, zapada… Standardi su i u boji – od fine bizantijske plave, zlata, crvene, koje znače, ili ovozemaljsko, ili božansko.


Ikona se radi na drvu, na daskama, obično je to lipovo drvo, u tehnici mozaika, i radi se freska. Važno je reći i da pravoslavlje nema skulpturu kao na zapadu; ima reljefnih ukrasa, ali ostaje na slici, zaključio je Božić.