Foto Marko Gracin
To govori koliko se naš narod kroz povijest trudio da aktivno sudjeluje u kulturnom, društvenom, ekonomskom i vjerskom životu u ovim krajevima Hrvatske, rekao je đakon Budimir Kokotović
RIJEKA – Pravoslavna Eparhija gornjokarlovačka i Crkvena opština na Rijeci obilježavaju jubilej 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne Crkve i 80 godina od osvećenja novoizgrađenog hrama Svetog velikomučenika Georgija na Sušaku – Rijeka.
Tim povodom u hramu Svetog velikomučenika Georgija na Sušaku održano je Centralno Liturgijsko slavlje koje je služio Episkop gornjokarlovački Gerasim. Održana su potom i predavanja, pa je tako o duhovnom i kulturnom značaju hrama Svetog velikomučenika Georgija na Sušaku govorio đakon Budimir Kokotović, dok je o ikoni i njenom značenju u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi predavao Borislav Božić.
Đakon Kokotović je rekao da u velikoj godišnjici proslave autokefalnosti Srpske crkve, Eparhija gornjokarlovačka na svom lokalnom nivou, pored te velike značajne godišnjice, jubileja, proslavlja i 80 godina od osvećenja hrama Svetog velikomučenika Georgija na Sušaku.
– Ovaj hram spada u mlađe hramove u historiji naše eparhije, jer znamo da je pravoslavno stanovništvo ovdje bilo prisutno još od vremena cara Karla VI. Naime, historijske neprilike koje su zadesile grad Rijeku i sama podjela, to jest aneksija dijela Rijeke Italiji, učinila je to da Sušak, gdje je bilo dosta pravoslavnog stanovništva, ostane bez svog bogoslužbenog mjesta.
Nekoliko godina tražili su pogodno mjesto i na najljepšem vidikovcu iznad Jadrana sazidali velebni hram za rekordni broj od 395 dana. To govori koliko se naš narod kroz povijest trudio da aktivno sudjeluje u kulturnom, društvenom, ekonomskom i vjerskom životu u ovim krajevima Hrvatske, kroz historiju koja je zaista veoma bogata, rekao je đakon Kokotović.
Istaknuo je da je »danas ovaj hram za pravoslavne žitelje grada Rijeke i okolnih mjesta zaista jedan duhovni centar.«
Božić je pričao o važnosti slike u kontekstu, kako je rekao, kršćanske vjere, da bi onda suzio krug na pravoslavnu vjeru.
– Važnost slike, u ovom slučaju ikone, pokušat ću kontekstualizirati u dimenziji dnevne vjerničke potrebe, u historijskom kontekstu, kontekstu same crkve, i pokušat ću objasniti strukturu same ikone, slike, odnosno napraviti distinkciju između uobičajene slike koju držimo u dnevnom boravku ili bilo gdje, te ove svete slike, koja je određeni komunikacijski kanal vjernika i njegovog božanstva.
Utvrđeni su kanoni, standardi, kako se ikona radi, i ona nikada nije, ili vrlo rijetko jest, u određenom prostoru; ona je dekontekstualizirana, ona je u nekom vanvremenom i vanprostornom mjestu. Karakterizira je nekoliko elemenata: nikad se ne naglašava njena trodimenzionalnost, ima stilizirano lice, odoru, i nikada umjetnik, ikonopisac, onaj koji slika ikonu, nema tu slobodu da samovoljno proizvodi lik, nego taj lik preuzima iz već postojećih ikona – one su taj kanon ili standard.
Čak je i boja, zlato, određena, te je simbol konstantnosti, nepromijenjenosti, istine. Ikona je za vjernika komunikacijska platforma između njegovog osjećanja – da proizvede u sebi osjećaj, ili taj osjećaj koji u njeguje u sebi da ga njeguje – u komunikaciji sa svojim božanstvom, s tom svetom osobom.
I ono što je važno, za cijelo kršćanstvo, a posebno je specifično za pravoslavlje, da je ikona, slika, dio bogosluženja u crkvi, hramu. Dakle, ne samo riječ, propovijed, nego i sama slika, pojasnio je Božić, objasnivši da zato i jesu u 8. stoljeću pobijedili ikonoduli objašnjavajući, dakle, da je važna slika, da osjećaj ili taj doživljaj vjere, ne smije biti samo slušan, ne samo kroz riječ, nego mora biti i vizualan, kroz oko, gledanje, sliku…
Važnost slike
Kako je Božić naglasio, ima nekoliko ikonopisačkih škola, od tipične grčke, italokretske, ukrajinske, ruske, i svako, kaže, pridodaje stanoviti utjecaj zapadnoga.
– Pravoslavna se ogradila i utvrdila standarde, nema utjecaja, osim nešto manastiri fruškogorski imaju utjecaj srednje Europe, zapada… Standardi su i u boji – od fine bizantijske plave, zlata, crvene, koje znače, ili ovozemaljsko, ili božansko.
Ikona se radi na drvu, na daskama, obično je to lipovo drvo, u tehnici mozaika, i radi se freska. Važno je reći i da pravoslavlje nema skulpturu kao na zapadu; ima reljefnih ukrasa, ali ostaje na slici, zaključio je Božić.