Grijanje u javnom WC-u i s aparatom za sušenje ruku / snimio Damir Škomrlj
Ja sam jednom otišao u prihvatilište i taman kad sam donio svoje stvari, smjestio se, nekako se za par dana naviknuo da imam gdje biti u toplom, zatoplilo je pa sam morao opet na ulicu. Onda sam rekao sam sebi da više ne idem tamo. Što će mi to, kad se opet moram vratiti tu, kaže nam beskućnik Mido
Smrzli smo se. Spavati vani po ovoj hladnoći je teško, ali preživljavamo, zahvaljujući dobrim ljudima koji nam pomažu i zbog toga što pomažemo jedan drugome, kažu Mido, Miro i Toni, trojica riječkih beskućnika koji su najhladniju noć ove zime proveli, kao i bezbrojne prije nje, na otvorenom, ispod nadstrešnice na Senjskom pristaništu.
Oni su, zajedno s ostalim nesretnicima koji se nemaju gdje ni čime ugrijati, zasigurno najugroženija populacija u zimskim danima, naročito kada temperature odu i do blizu minus deset, kao u noći sa srijede na četvrtak.
Zatekli smo ih na uobičajenom »položaju«, na Rivi Boduli, kako u društvu nekolicine prijatelja s kojima dijele istu sudbinu, pokušavaju zagrijati promrzle kosti na zubatom zimskom suncu.
Kao i prethodnih, i ove godine svi akteri s područja grada Rijeke, oba prihvatilišta za beskućnike, Centar za socijalnu skrb Rijeka, policijska uprava, Gradsko društvo Crvenog križa, voditeljica nužnog smještaja Grada Rijeke i Grad Rijeka, dogovorili su detaljan protokol o postupanju koji je još u listopadu dostavljen resornom ministarstvu, a koji obuhvaća mjesto i način prihvata beskućnika, odnosno osoba kojima prijeti opasnost od smrzavanja, odgovaraju iz Ureda Grada, na naše pitanje o skrbi za beskućnike u najhladnijim danima.
– Načelno je dogovoreno da će Grad Rijeka, kao i prethodne godine, unutar prostora nužnog smještaja osigurati dodatni prostor u kojem će se moći smjestiti 10 osoba (jednu sobu za žene i dvije za muškarce). Nadalje, Gradsko društvo Crvenog križa zaduženo je za osiguravanje madraca, deka, posteljine, odjeće i drugih potrepština kao i koordinaciju volontera za potrebe dnevnog dežurstva. Također Gradsko društvo Crvenog križa kao i prethodnih godina će, ako za to bude potrebe, primiti na smještaj žene s djecom u svojem prostoru. Centar za socijalnu skrb Rijeka za vrijeme hladnijih zimskih dana pojačava dežurstva svojih djelatnika i koordinira smještanje beskućnika zajedno s prihvatilištima, policijom i službom Hitne pomoći.
Oba prihvatilišta u slučaju slobodnih kapaciteta prioritetno zbrinjavaju upućene osobe i međusobno surađuju po pitanju prijema i otpusta korisnika. Grad je svim korisnicima za vrijeme smještaja osigurao topli obrok, koji im se dostavlja na mjesto prihvata, poručuju iz Grada.
Strah od bure
– Kako smo preživjeli noć? Kad je ovako hladno pokriješ se s tri jorgana i svime ostalim što imaš pa se nekako uspiješ zagrijati do jutra, kaže nam Mido.
Najveći je problem kada uz niske temperature puše i bura, dodaje Toni.
– Taman se nekako umota čovjek u pokrivače, nekako se onda zagrije, a onda udari reful bure i odnese sve s tebe. Dok sve pokupiš i ponovno se umotaš, smrzneš se živ, kaže beskućnik, dok nam pokazuju gdje spavaju. Na starim madracima preko kojih su prebačene gomile pokrivača, a pokraj njih, u kutijama, vrećicama i izlizanim torbama sva je njihova imovina. Pokraj njih palete koje, objašnjavaju nam, za kišnih dana slože pod madrace kako vlaga ne bi ušla u njih.
Sva trojica iskreno priznaju da se od hladnoće brane i pićem, koje kupuju s ono malo novca kojeg zarade ili dobiju tijekom dana.
– A tako je, neki na to možda krivo gledaju, ali vjerujte, kad je ovako, pićem se barem malo ugrijemo, komentiraju dok dodaju jedan drugome bocu vina.
Osobe bez krova nad glavom u Rijeci smještene su u prostorima Prihvatilišta za beskućnike Ruže svetog Franje, u prihvatilištu kojeg je Grad Rijeka otvorio u suradnji s Udrugom Oaza, te u stambenoj zajednici za beskućnice, a tu je i nužni smještaj Grada Rijeke, a po potrebi i prostorije Crvenog križa. Prostor Prihvatilišta za beskućnike Ruže svetog Franje osigurala je Nadbiskupija, kapacitet je 12 osoba, a Grad Rijeka sufinancira program sa 120 tisuća kuna godišnje. Prihvatilište Oaza ima kapacitet od 14 osoba, a Grad ga financira s 460 tisuća kuna godišnje, a tu je stambena zajednica za žene beskućnice, kapaciteta šest osoba. Po potrebi se osigurava i dodatni smještaj u Crvenom križu.
Grijanje u javnom WC-u
Njihov sudrug u beskućništvu, Ivo, pokazuje nam kako se griju i u javnom WC-u na Rivi Boduli, na aparatu za sušenje ruku.
– Tu se naguramo pa ta puhalica bar malo zagrije. Ali sad nam je netko razvalio ova vrata pa više ni to baš ne funkcionira, objašnjava pokazujući razvaljena vrata WC-a.
Iako je teško i zamisliti kako preživljavaju u surovim vremenskim uvjetima kakvi su vladali u proteklih tjedan dana, teško je od njih čuti ružnu riječ ili zamjerku upućenu bilo kome. Posve suprotno, uglavnom imaju riječi hvale za sve one koji im pomažu.
– Ima u ovom gradu puno dobrih ljudi. Dođu ovdje, donesu nam hrane, pića, cigarete. Mnogi donose i odjeću, obuću i druge potrepštine. Bez njih bi nam život bio puno teži, kažu, dodajući kako nemaju problema ni s policijom ni centrom za socijalnu skrb.
– Ma policajci su prema nama zbilja tolerantni. I ne samo to, nego kad su ovako loša vremena dođu, nekad i po nekoliko puta tijekom noći, provjere jesmo li živi, pitaju jesmo li dobro. Iz Centra isto dolaze, evo bili su neki dan, htjeli su da dođemo u prihvatilište. Kažu nam, dođite, barem na nekoliko dana, da se ugrijete. Meni su pomogli i da napravim osobnu i druge stvari nam rješavaju, priča Mido.
Pitamo zašto barem kad su najekstremniji uvjeti ne odu do nekog od prihvatilišta, gdje je ipak toplo i sigurnije.
– Ma već smo pokušali, ali samo poslije bude još gore. Ja sam jednom otišao tamo, i taman kad sam donio svoje stvari, smjestio se, nekako se za par dana naviknuo da imam gdje biti u toplom, zatoplilo je pa sam morao opet van, natrag na ulicu. Onda sam rekao sam sebi da više ne idem tamo. Što će mi to, kad se opet moram vratiti tu, kaže nam Mido.
– Ovdje smo barem svi zajedno. Pomažemo jedan drugome koliko god možemo. Dijelimo sve, hranu, piće, cigarete, pokrivače. U ovim najhladnijim noćima čak i legnemo jedan pored drugog da se bolje zagrijemo. Što imam ja, imaju i njih dvojica, što imaju oni, i meni daju, zaključuje.
Njihov sudrug Damir, inače veteran Domovinskog rata, a kako sam kaže, i beskućništva, komentira kako on ima sreće pa spava u šupi u prizemlju jedne od stambenih zgrada na Rivi Boduli.
– Dobri ljudi, stanari te zgrade, dopuštaju mi da tu spavam, pa barem nisam vani, ali pogledajte i sami kako to izgleda, kaže dok nas vodi do izbe u suterenu zgrade. Prizor koji nas je tamo zatekao teško je »sažvakati« u kontekstu nastambe, jer je riječ o posve nehumanim uvjetima, no Damir ističe kako bi mu bez tog prostora bilo još i gore.
– Barem ne pada kiša i ne puše bura, sliježe ramenima.
Njemu i njegovim prijateljima, beskućnicima, uglavnom je želja da nađu posao i smještaj dostojan čovjeka, iako znaju da će im se teško ostvariti, tu gdje jesu.
– Nekako preživljavamo, nije lako, ali borimo se, dan po dan, pa tako svaki dan ispočetka, zaključuju.
