Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 26° 4
Sutra: 26° 26° 4
24. kolovoza 2019.
Dijana Brnčić

Napisala emotivnu knjigu u spomen na sina: 'Matije više nema, ali borit ću se da druga djeca dobiju šansu'

Foto Vedran Karuza
Foto Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 30. travanj 2019. u 9:42 2019-04-30T09:42:00+02:00

Dio ljudi odmah počinje plakati. Ja sam dosta čvrsta, barem dok sam u javnoj komunikaciji, ali svi oko mene najčešće – plaču. I gledaju me u čudu. A ako nešto ne želim, ne želim biti patetična. Uostalom, i Matija je rekao – otvorite prozore, nek' uđe sunce!

U petak se navršilo godinu dana od kako se fizički od nas odvojio Matija Katalinić. Sjajni mladi košarkaš iz Kastva. Dječak koji je i u svojim najtežim trenucima, dok su se kao pomoć za njegovo liječenje organizirale humanitarne akcije, zračio nevjerojatnom dobrotom. Ma i onako od kemoterapije bez kose i obrva, totalno nasmijan i srdačan. Da 26. travnja 2018. godine nije bilo tako, lani bi 16. srpnja postao punoljetan.

Otišao je – da bi ostao. Jer niti je radio probleme kad mu je jasno i izravno, od strane liječničkog konzilija rečeno kako je zaključio svoj životni put, kako njemu na ovom svijetu s poznatim medicinskim postignućima više nema nade. Ne, ni tada nije posustao, plakao ili se zatvorio u sebe. Zagrlio je djevojku Lorenu i otišao na – košarku. U kastavsku dvoranu. Po smijeh i zabavu.

– Došli smo doma. Pitala sam ga – Matija, da navučemo zastore, zamračimo kuću, isključimo telefone i naprosto kažemo veliko hvala svima onima koji su za vrijeme tvoje bitke s bolešću pomogli kako su znali i umijeli. Ali da ih ujedno zamolimo za apsolutni mir do konačnog dana... Znate što je rekao: »Zašto, zbog čega da to činimo? Imam malo vremena, želim ga iskoristiti na najbolji način, želim uživati u svemu što me veseli – druženju s Lorenom, prijateljima, s košarkom. Kakav mrak? Svjetlo i ljubav, samo me to zanima, koliko god da mi je malo ostalo.«

Istinski osjećaji

Kastav. Terasa sportske dvorane »Matija Katalinić«. Sunce, lagani proljetni vjetar. Temperatura savršena 22 stupnja. I Dijana Brnčić. Mama. Žena koja je na prvu godišnjicu smrti sina knjigom »Matija – svjedočanstvo jedne mame« sa svim ljudima koji vole život u svim oblicima njegove pojavnosti podijelila Matijina razmišljanja, osjećaje, nade i poruke. I svoje proživljavanje vremena od kad su tri šestice, 16. 6. 2016. donijele brutalnu vijest: Matija ima osteosarkom. I da ne bi bilo zabune, istog su tog dana ona i tada još uvijek živ suprug i otac Josip dobili pojašnjenje bolesti: postotak izlječenja znatno je manji od 50.

– Da, mlada sam žena. Mlada da bih bila bez muža koji je umro svega nekoliko mjeseci nakon što smo saznali za Matijinu bolest, još i mlađa da bih bila bez sina. Da je kojim slučajem živ, bila bih majka maturanta riječke Medicinske škole. Koji bi sasvim sigurno ove jeseni nastavio školovanje, želio je postati stručnjak za fizikalnu terapiju, ne zbog bolesti – već zbog sporta. Nevjerojatno je volio košarku, svog Tonku, trenera Eugena Tončinića, svoje dečke. Mlada sam i da bih bila bez posla, ali naprosto morala sam odmoriti. Iako sam završila srednju ekonomsku školu, čitav sam život konobarica. Uslužna, spremna saslušati svakojake muke, ali ja sam ipak u ovom trenutku »roba s greškom« da bih mogla podnositi svakodnevnu »šank muku«. Koja se sastoji primjerice od toga da kava koja nije dovoljno jaka bude najveći problem na svijetu. Sve te »najveće muke« pojedinih gostiju trenutno ne mogu slušati. Jer imam obaveze, puno toga što mi je moj Matija ostavio kako bih u jednoj drugoj dimenziji nastavila njegovu životnu misiju – pojašnjava nam mama Dijana svoju trenutnu situaciju unutar koje je svakako bilo i pisanje knjige, iznošenje poruka koje je Matija ostavio svijetu.

G264VK14

– Dio ljudi odmah počinje plakati. Ja sam dosta čvrsta, barem dok sam u javnoj komunikaciji, ali svi oko mene najčešće – plaču. I gledaju me u čudu. A ako nešto ne želim, ne želim biti patetična. Uostalom, i Matija je rekao – otvorite prozore, nek' uđe sunce! To ti je jedan dio ljudi. Drugi, koji sebi samima ne može dozvoliti emocionalnu slobodu koja se često izražava i plačem, samo gleda. I analizira, psihologizira... Dijana piše knjigu? Da, normalno, da bi sačuvala ravnotežu, da ne pukne. Tvrdi da provodi ono što je Matija od nje zatražio. Hm, bit će ipak da je malo »pukla«. A nije, nije baš ništa od toga. Ja uistinu ne patim na način kako bi to u ovakvoj situaciji bilo prigodno. Ne samo zato što Matija to ne bi volio. Ja to istinski osjećam. Ne namećem si nekakvu obavezu: budi čvrsta i pamti Matiju u njegovom najboljem izdanju. Najboljem? Pa on je u najboljem izdanju bio i svih četrdeset dana koliko je čekao, kako mu je jasno i nedvosmisleno, a bilo mu je drago što mu je baš na takav način priopćena konačna misao, čekao fizički rastanak. Ili da budem do kraja direktna – smrt. On je u svom najboljem izdanju bio svo vrijeme života... – sugestivno je Dijana, »mama Katalinić« kako ju je cijelo vrijeme Matijinog liječenja nazivalo medicinsko osoblje bolnica u Rijeci i Zagrebu, objašnjavala svoje osjećaje.

Hvala Dubravki, Goranu...

Rekla sam – ekonomistica, konobarica. Sklonost pisanju? Nikad primijetila. Danas autorica knjige! Je, i to je svojevrsno čudo koje osim mom Matiji, moram zahvaliti i Dubravki Urodi, profesorici iz kastavske škole koja me poticala na pisanje i kasnije lektorirala moj tekst. To je na neki način i njezina knjiga. Hvala svakako i Goranu Moravčeku. On je potvrda da ništa nije slučajno: iako je Goran danas vlasnik izdavačke kuće Fluminensiana koja je na kraju i izdala moju knjigu, on je i otac prvog trenera mog Matije! A nisam ga prije poznavala, nikad vidjela. Hvala i Božidaru Prosenjaku. Njegov pogovor je puno, puno više od toga.

Epska priča malog čovjeka suočenog sa smrću

Knjiga Dijane Brnčić »Matija, svjedočanstvo jedne mame« prestavljena je u prepunoj sportskoj dvorani u Kastvu, koja nosi ime ovog mladića, mladog sportaša koji je preminuo 26. travnja prije godinu dana.

– Imao je samo sedamnaest i pol godina, no svojim je životom ostavio trag ne samo u našoj maloj lokalnoj zajednici (Kastav), nego i šire. Dok se borio s osteosarkomom, a k tome izgubio i oca koji nije uspio preživjeti toliku bol, progovorio je javno o onome što prolazi, a nakon smrti je ostavio iza sebe snažnu poruku da treba činiti dobra djela i živjeti i voljeti život. Otišao je s toliko mudrosti, hrabrosti i iskustva koje ga je učinilo, kako je i sam govorio, boljim čovjekom da je ispisao epsku priču malog čovjeka koji je suočen sa smrću odabrao dostojanstvo.

Priča o Matiji, njegovoj borbi, dostojanstvu i porukama koje je ostavo za nas šire prostorom interneta i nadilaze prostore naše male lokalne zajednice. Majka hrabrost, kako ja nazivam Dijanu, napisala je snažno svjedočanstvo u kako kaže recenzent Božidar Prosenjak: »Svjedočanstva spadaju među najsnažnije oblike ljudskoga izraza. I zato usred oceana praznih priča koje zapljuskuju ljudske mozgove u ovome vremenu, dobro je da se tiska i ovakva knjiga. I dok nam mediji danomice guraju pred oči rastrgane i potom razbacane riječi i slike teško uhvatljiva ili čak sasvim neshvatljiva smisla, govor ove žene, Matijine majke, djeluje kao cjelovita i jasna poruka«.

Iako to zvuči neskromno i sasvim je različito od skromnosti i jednostavnosti Matije i njegove mame, stalno me prati misao da je možda ova knjiga, svjedočanstvo jedne majke, za koju vjerujem da će doživjeti brojna izdanja, jedan od onih fenomena o kojima će se dugo govoriti – zapisala je uoči izložbe Dubravka Uroda.

Ipak, u jednom je trenutku nastala tišina. Gledao sam u nevjerici, potpuno ispražnjen. Tup. Čekao sam njezin nastavak kako bih prikrio vlagu u očima. I ne, nisam se ni pokušavao »vaditi« na pelud i alergije.

Bez patetike! 

– Bez patetike! Nemoj ni u ludilu napisati neki tugaljivi i patetični tekst. Ne, nije lako. Kad prođe dan i kad dođem doma. Tišina oko mene... Ne plačem, ali ni ne čekam da netko uhvati za kvaku. Jer znam da se Matija neće vratiti s treninga. Da neće biti gladan, da neće prepričavati zgode i želje u košarci, ljubavi, planovima sa svojom Lorenom koja ga nikad, ma koliko su se eto morali razdvojiti, neće napustiti... – nadovezuje se Dijana.

E sad... Sjedimo, čak se i ne gledamo. Delikatno je to prenijete, a da ne izazove svakojake reakcije, ali – može se osjetiti. Matijino prisustvo! Sasvim sigurno nije izmjerljivo, sasvim sigurno nije ni opipljivo. Ali postoji. Da, slažemo se – Dijana je toliko sugestivna osoba da bez ikakvih problema na sugovornika prenosi dio svojih osjećaja, želja i stavova. Ma koliko bilo obično, sunčano kastavsko dopodne.

Knjiga i o nama

– Ne, nisam praktični vjernik, ako te to zanima. Iz Brnčići sam, tako da je kršćanstvo dio naše neodvojive kulture, civilizacije. Ali da sam redovno na misama, nisam bila prije, nisam ni sada. Nisam religiozna, ali uz veliku molbu da me se krivo ne shvati, Matija je imao vrlo realnih, kako se kasnije ispostavilo, vizija. Ne tješim se ja danas da je ovo zemaljsko vrijeme privremeno te da ćemo se tamo negdje gore čitavu vječnost svi mi zajedno, Matija, Josip i ja, družiti zauvijek. Ma ne, nisam »pukla«, kako bi neki voljeli pojasniti ove moje misli, ali da nečeg ima – definitivno da. I je li Matija bio na neki način »odabran«? Pa.... da, mislim da i tu ima istine – zamišljena je Dijana.

U kutu usana – osmijeh. Matija u njezinim mislima. Vjerojatno maše kao da protivničkom igraču onemogućava pucanje na koš. Gdje je granica? A vjerojatno u – srcu. Ma ne, ovo je baš patetično, ne bismo smjeli ovako pisati. Čemu uopće razmišljati o granicama? Besmisleno je. Još je nepotrebnije postavljati ih tamo gdje ih inače možda nikad ne bi ni bilo. Neka sve ostane zapisano u emocijama. Pa bili mi blizu fizički ili samo u nekim transcedentnim oblicima. U svakom slučaju, hvala Dijana Brnčić, hvala mami na prenesenom svjedočanstvu. »Matija – svjedočanstvo jedne mame« je – više od literature. Esencija života. I smrti. Ma u kakav nas oblik odvela.

– Da, knjiga je o Matiji, o svima nama, ali ona je posvećena i svoj onoj djeci, kao i njihovim roditeljima, koje je Matija susretao na liječenju. Knjiga je poruka i poticaj kako se više nikad ne bi smjelo događati da nema novca za »magnetnu«, kako bi se po hitnom postupku pregledalo mlade sportaše koji dožive povredu. S Matijom je bilo boksača, judaša, bilo je jako mnogo sportraša. Bojim se da neki od njih više nisu među živima. Tu poruku šalje ova knjiga: adekvatno liječenje ne smije biti privilegija, ono mora biti civilizacijski doseg. Da se razumijemo, veliko i neizmjerno hvala svim liječnicima i svom medicinskom osoblju, nevjerojatnoj dr. Jeleni Roganović, jer učinili su sve, ali neka mi nitko ne kaže da se ne može ili se nema. Jer se ima, a usmjeravanjem novca u dijagnostičke uređaje spasilo bi se živote tisuća i tisuća djece. E i to će biti dio moje borbe – poručuje »mama Katalinić«.

Dobro delo

»Stori jeno dobro delo« naziv je akcije koju svake godine organizira Matijina OŠ »Milan Brozović« iz Kastva. Ona je samo jedna od mnogih koje su bile, ali i dalje se organiziraju u mnogim školama, na mnogim meridijanima i paralelama.

– Matija je potaknuo na dobrotu i brigu za sve one koji trebaju našu dodatnu pažnju. Jako mi je drago zbog toga – ponosna je Dijana.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka