Okončana avantura

Na tisuće i tisuće kilometara životnog iskustva u “jugiću”: Trojica Riječana se vratila iz Mongolije

Slavica Mrkić Modrić

Filip, Marino i Aleks – konačno svoji na svome i sa svojima / Snimio Marin Aničić

Filip, Marino i Aleks – konačno svoji na svome i sa svojima / Snimio Marin Aničić

Veseli, beskrajno veseli, što smo zacrtano i ostvarili. Što smo sve to izdržali i što smo i mi, i jugić svim skepticima, a bilo ih je, nije da nije, dokazali da možemo, rekoše riječki dečki sinoć okupljenima njima u čast na Rivi



Točno prije dva mjeseca s riječke su Rive u Mongoliju, ili prevedeno – u avanturu života krenuli Filip Jakovac, Marino Rempešić i Aleksandar Puača. Zapravo odvezli su se i to u »jugiću«. Sinoć, »ista meta, isto odstojanje«. Mislimo, oni i Mongolija. Iza njih je oko 17 i pol tisuća kilometara, a na Rivi »odbor za doček« sastavljen ponajprije od jakih roditeljskih i prijateljskih snaga, a onda i od mnoštvo znatiželjnika, te usputnih prolaznika kojih je, baš kao i na čitavom putu u društvo trojice riječkih avanturista privukao Yugo Coral 55, imena RI 487 ZM, a nadimka »Arti«. Alan Ford Team, kako su se riječki dečki prozvali »prejahao je preko nekoliko zemalja do Mongolije i isto toliko nazad«. Nakon silnih zagrljaja, poljubaca, poneke majčinske suze pomiješane sa smijehom i ponosom, Filip, Marino i Aleks zasuti su salvom pitanja. Rešetao ih je odbor za doček gore nego li bilo koja granična policija s kojom su imali posla. I jeste umorni, i jeste živi, i jeste zdravi, jeste gladni, žedni, jeste sretni što ste doma… I tako sa svih strana, i tako dobrih petnaestak minuta. Za to vrijeme mi smo osmotrili Artija i pomislili – baš bi mi bilo što pitali ovu trojicu da četvrti, onaj koji je na putovanju prošao sito i rešeto, može pričati.



Koliko ste guma »potrošili«, sasvim nevino pitamo. Filip, pomalo zbunjen odgovara – kojih guma? A kojih, ne valjda onih za brisanje, odbrusimo.


– Aaaa, to. Arti je bio vrlo štedljiv po pitanju »odjeće i obuće«. Tijekom 17 i pol tisuća kilometara on je poželio samo dvije nove cipele. Da nije toliko pio, bio bi definitvno najbolji auto u Svemiru, ovako je samo na zemlji.




Na upit kakvu bi ocijenu dao »jugiću« kaže – čista petica. I to za sve, od izdržljivosti, preko prilagodljivosti, do umjetničkog dojma.


Eh, da i opet – kad bi »jugić« mogao pričati! Pogotovo o tom umjetničkom dojmu tj. šarmu na koji su se lijepile mnoge, a zalijepile neke.



Ovako nije bilo druge nego li glasnogovornika »ekspedicije«, a i začetnika cjelokupne ideje, Filipa Jakovca pomoću laktova odvojiti od obožavateljica i priupitati »je li ovo zbilja bilo putovanje života«.


– Prije bih rekao da je bilo putovanjem luđaka, no veseli, beskrajno veseli što smo zacrtano i ostvarili. Što smo sve to izdržali i što smo i mi, i jugić svim skepticima, a bilo ih je, nije da nije, dokazali da možemo.


U daljnjem razgovoru saznajemo da je putovanje bilo jedno veliko životno iskustvo, da su tijekom protekla dva mjeseca štošta vidjeli, doživjeli, upoznali more i ovakvih, i onakvih ljudi, stekli mnoge prijatelje, upadali u nezamislive situacije i uspješno se izvlačili iz njih, te da su, kako reče Filip – ponajprije upoznali sebe same.


– Dakako da smo sretni što smo doma, no s druge strane postoji i malo tuge što je sve gotovo. Što nastupa svakodnevica, zaključuje Filip.