Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
13. prosinca 2017.
U Južnoj Americi

Na skoro sedam tisuća metara: Riječki alpinisti osvojili najviši vrh južne hemisfere

Na skoro sedam tisuća metara: Riječki alpinisti osvojili najviši vrh južne hemisfere
Na skoro sedam tisuća metara: Riječki alpinisti osvojili najviši vrh južne hemisfere
Autor:
Objavljeno: 14. veljača 2017. u 7:14 2017-02-14T07:14:03+01:00

Na 6962 metra visokom vrhu Cerro Aconcagua riječku zastavu razvili su Marko Buljan, Bojan Prokop, Ivan Vidić, Elvis Vikić, Nino Zorzenon i Marko Mastrović. Bila je to prva ozbiljnija ekspedicija članova riječkog Alpinističkog kluba Put osnovanog početkom prošle godine

Šestorica članova riječkog Alpinističkog kluba Put koji se bavi svime što je vezano uz prirodu i planine, nedavno su se vratila s uspješne ekspedicije Argentina 2016./2017. čiji je cilj bio popeti se na tri vrha argentinskih Anda, od kojih je svakako najpoznatiji najviši vrh južne hemisfere Cerro Aconcagua.

– Nakon što smo početkom 2016. godine osnovali Alpinistički klub Put i nakon što smo odradili proljetnu i jesensku alpinističku školu, došlo je vrijeme za prvu ozbiljniju ekspediciju, Argentina 2016./2017. Naša je avantura započela 15. prosinca prošle godine. U sastavu: Marko Buljan, Bojan Prokop, Ivan Vidić, Elvis Vikić i Nino Zorzenon stigli smo u Mendozu i doznali da je cesta za aklimatizacijski vrh, vulkan Maipo, zatvorena. Zbog toga smo morali promijeniti plan i otići na aklimatizaciju u drugo područje. Iako nam je primarni cilj bio »samo« provesti šest dana iznad 4200 metara, mi se osim toga penjemo i na vrh Vallecitos visok 5470 metara, otkrio nam je vođa ekspedicije Elvis Vikić.

Krenuli na Božić

Nakon što su se vratili u Mendozu, njihovoj se peteročlanoj ekspediciji pridružio još jedan član, Marko Mastrović.
– Konačno netko od nas tko se služi španjolskim, dodaje Vikić.

Dok je cijeli svijet uživao u blagdanima i božićnom ugođaju, šestorica primorskih ljubitelja prirode i planina na sam su Božić natovarili transportne torbe na mule i s ruksacima na leđima krenuli put baznog logora Plaza de Mulas.

– Naša politika u penjanju uvijek je ista, penjemo sami bez nosača i vodiča. Usluge dopreme opreme koristimo isključivo do baznog logora. Ne mogu reći da smo imali sreće sa vremenom, morali smo biti strpljivi i čekati svojih »pet minuta«. Po tako lošem vremenu stigli smo u bazni logor na 4300 metara nadmorske visine. Orkanski vjetar i snijeg dali su nam do znanja da uspon neće biti šala, prisjetio se Vikić.

Srećom, vremenske prilike uskoro su se poboljšale i omogućile im nastavak ekspedicije.

Pola sata bonace

– Sljedećih dana vrijeme se malo smirilo tako da smo uspjeli podignuti šator s hranom na prvi visinski logor Canadu, na 5050 metara nadmorske visine, te se nakon toga vratiti na spavanje u bazni logor. U nadolazećim danima vjetar nije imao milosti, no mi smo uspjeli »proslaviti« jedan rođendan i dignuti se za još jedan visinski logor u Nido de Condores (5550 m). Tu počinje prava borba s vjetrom: 70 do 100 kilometara na sat i temperature u šatorima od -5 do -10 stupnjeva Celzijusa nisu nam dale previše odmora, dodao je Vikić.
Takvo ih je vrijeme čekalo i u danima koji su uslijedili.

– Trpno stanje, slaba prehrana, slabo spavanje i strpljenje sve do noći sa 4. na 5. siječnja. Dočekali smo svoj trenutak i nakon 10 i pol sati hoda, preskočivši treći visinski logor, Berlin, na 5950 metara nadmorske visine, zaputili smo se direktno na vrh Aconcagua na 6962 metara nadmorske visine. Šestorica članova Alpinističkog kluba Put na najvišem vrhu južne hemisfere... Emocije su ogromne. Nebo nam je poklonilo pola sata »bonace« na vrhu, slikanje i veselje, konačno bez vjetra, prisjetio se Vikić.

S minus 20 na plus 30

Samo dva dana kasnije naši su alpinisti opet zakoračili na vrući asfalt Mendoze i argentinskog ljeta.

– S -20 na +30 stupnjeva Celzijusa nije mali »raskorak«. Nakon dva dana odmora, trećeg smo dana ponovo otišli u planine, ovog puta destinacija nam je bila Laguna Diamante i vulkan Maipo na 5264 metara nadmorske visine. Ovog puta cesta je konačno bila otvorena. Po dolasku znali smo da će sljedećeg dana biti dobro vrijeme, no onda opet prijeti vjetar. Pada odluka da iako smo još uvijek umorni od Aconcague, sljedećeg dana pokušamo napraviti uspon. Pola ekipe je pronašlo motivaciju i stalo je i na ovaj vrh, dok je druga polovica ipak odlučila ranije se vratiti u šatore na zasluženi odmor.

– Da sumiram, kao riječka ekipa izveli smo još jednu uspješnu ekspediciju na tri vrha, no prijateljstvo među članovima vrijedi nam više od bilo kojeg vrha, s tim smo došli i s tim smo se vratili doma, zaključio je Vikić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka