U Rijekatekstil-Domusu danas radi 200 djelatnika, a u čitavoj grupaciji u vrhu sezone prelazimo i broj od 400 zaposlenih. Uz takav poslovni rizik, ne može se govoriti ni o kakvom »kraljevanju«, već o podređenom položaju, proisteklom iz odgovornosti prema pravovremenom plaćanju troškova zakupa, komunalija, spomeničke rente i drugih davanja prema Gradu Rijeci
Mirko Pavičić vlasnik je niza tvrtki, a u zadnjih nekoliko godina njegovo poslovno carstvo je naglo naraslo i danas je najveći zakupac poslovnog prostora na Korzu i jedan od najbogatijih Riječana. On se godinama trudio biti u sjeni, ali s poslovnom eksplozijom više nije mogao biti u anonimnosti.
Ovo mu je i prvi razgovor koji je dao, a povod je drama koja se događa u Starčevićevoj 2 u koju je ušla Slavica Šota sa suprugom kako bi zaštitila poslovni prostor koji je kupila prije desetak godina, ali ga još uvijek nije uspjela upisati kao svoje vlasništvo.
Pavičićeva tvrtka Rijekatekstil Domus bila je posjednik i zatražila je deložaciju obitelji Šota iz Starčevićeve 2. Zbog neobičnosti cijele situacije i ekskluzivne lokacije poslovnog prostora, za ovaj slučaj zainteresirala se i hrvatska javnost koja je vjerojatno po prvi put čula za riječkoga tajkuna.
Pavičić je počeo u Brodokomercu, a nakon što je ta tvrtka koja je bila trgovački ponos Rijeke propala, po uobičajenom hrvatskom pretvorbeno-privatizacijskom obrascu, počelo se graditi Pavičićevo poslovno carstvo.
Na kojoj funkciji ste bili u Brodokomercu i koje ste poslove obavljali?
– Čitav svoj radni vijek proveo sam u vanjskoj trgovini. Svoju karijeru otpočeo sam u OOUR-u Opskrba brodova i brzo napredovao, a u 27 godina, koliko sam proveo u sustavu Brodokomerca, bio sam na različitim odgovornim menadžerskim pozicijama. U tom iznimno aktivnom periodu, stekao sam ključna znanja o vanjsko-trgovinskom poslovanju i ostvario brojne kontakte s uglednim inozemnim partnerima.
Tržište se smanjilo
Bili ste u Brodokomercu gotovo 30 godina. Zbog čega je ta tvrtka propala?
– Brodokomerc je dimenzioniran za cijelu bivšu državu. Kasnije se tržište smanjilo i mislim da je to osnovni razlog.
Jeste li bili u Brodokomercu kada je počela priča s Josipom Gucićem? Možda je i ta privatizacija razlog propasti?
– U Brodokomercu sam počeo od prvog direktora, pokojnog Faragune, a radio sam i s Gucićem oko tri godine.
– Nije to usporedivo. Moja je tvrtka mnogo manja u odnosu na Brodokomerc. Počeo sam tamo gdje sam stao u Brodokomercu i ne mogu uspješno raditi ono što ne znam, već samo ono što znam.
Kako ste zaradili prvi milijun kuna?
– Kao i moja supruga, i ja potječem iz obitelji koja je svojoj djeci stvorila određene materijalne pretpostavke za život. Moj otac je radio u Austriji i Švedskoj gotovo 30 godina. Po napuštanju Brodokomerca, zahvaljujući ponajprije izvrsnim poslovnim kontaktima, svoje prve samostalne poslove sklapao sam poslujući na inotržištima. Prvu značajniju zaradu koju pamtim ostvario sam na poslovima re-exporta brodskih motora i rezervnih dijelova na strano tržište.
Kako je moguće da u godini krize iz dvije tvrtke, AMEC i Rijekatekstil Domus, isplatite gotovo 40 milijuna kuna dobiti?
– Podatak koji imate nije točan, ukupna iskazana dobit društava je manja, jer se radi o povezanim društvima. Treba, dakle, gledati samo konsolidiranu dobit, koja je prikazana u AMEC-u, tvrtki »majci«. Inače, najveći dio dobiti još od 1998. prenosimo i ponovo reinvestiramo u posao.
Kolika je onda dobit vaših tvrtki? Riječ je ipak o kriznim godinama i kako je to moguće?
– Odgovorio sam na to pitanje. Riječ je o 30-ak milijuna kuna iskazane dobiti.
Što ćete s tim novcem?
Britanska jurisdikcija
Zbog čega je svojevremeno tvrtka koja je bila vlasnik AMEC-a bila registrirana na Gibraltaru koji je off shore oaza?
– Tvrtka koja je svojedobno bila vlasnik, poslovala je pretežito na međunarodnom, uglavnom brodarskom tržištu. Za većinu trgovačkih društava koja se na svjetskom tržištu bave brodarskom djelatnošću, opskrbom brodova, ili zastupanjem međunarodnih kompanija – uobičajeno je da imaju sjedišta u državama pod britanskom jurisdikcijom i britanskim pravnim sustavom, zbog jednostavnije pravne zaštite i nadležnosti britanskog sudstva te primjene anglosaksonskog prava u slučaju eventualnog spora.
Vlasnik AMEC-a koji je matica vašega poslovnog carstva je bila tvrtka Optima Capital Management Limited registrirana u Gibraltaru s 5.000 funti. Koliko ste platili toj tvrtki kako biste postali vlasnik i zbog čega ste prepisali sve na sebe tek nakon što je javno objavljena ta informacija?
– To je dogovoreno najmanje šest mjeseci prije promjene u sudskom registru. Nismo imali namjeru nastaviti dalje s poslovnom suradnjom. Nije nama trebao Gibraltar, već je njima bila u interesu registracija na Gibraltaru, s obzirom da su većinu svojih poslova obavljali na brodarskom tržištu.
Dobro, što vas je motiviralo da sve prepišite na sebe? Zašto nije tako ostalo i dalje? Osim toga, nama laicima čim netko spomene neka otočja i off shore oaze, ne bude se pozitivne konotacije i čini nam se da nije riječ o čistim poslovima?
– Stari vlasnici su poslovali tako, ali mi nismo imali potrebe raditi u off shore oazi, iako to nije nelegalno. Većinu naših poslovnih aktivnosti obavljamo na domaćem tržištu, a i transparentnije je, prije svega zbog banaka koje financiraju naše poslove.
Je li se za taj poslovni aranžman ikada zainteresirala ijedna pravosudna institucija?
Manje kvadrata
Koliko kvadrata vaše tvrtke imaju u zakupu od Grada Rijeke i koliko mjesečno plaćate zakup?
– Nekad smo samo u lux zoni, Korzo plus Starčevićeva, imali 24 prodavaonice, s ukupno 3.600 kvadrata, a s područjem izvan lux zone i znatno više. Danas, u zakupu kroz sve tvrtke u svim zonama ukupno poslujemo na 14 prodajnih prostora sa 1.800 kvadrata, a povrh toga u najmu imamo i jedan uredski prostor od 337 kvadrata. Mjesečni iznos zakupnine je oko 230.000 kuna, a s ostalim fakturama od Grada, komunalnom naknadom, spomeničkom rentom… mjesečno plaćamo oko 320.000 kuna. Usprkos krizi, uz maksimalne napore, i dalje uspijevamo svoje obveze podmirivati točno u roku.
Zbog čega niste tužili Grad Rijeku kako biste vratili milijun kuna jamčevine za Karolinu Riječku?
– Kada bismo pokrenuli tužbu protiv Grada Rijeke, automatski bi, sukladno postojećim gradskim odlukama, izgubili mogućnost pristupanja ostalim javnim nadmetanjima. Ocijenili smo da bi tako ugrozili realizaciju važnijih projekata i da bi time svi dodatno izgubili.
Doživljavate li sebe kao jednog od najbogatijih Riječana?
Prijatelji 30 godina
U kakvim ste odnosima s predsjednikom Županijskg suda Veljkom Miškulinom i kako je došlo do toga da njegova supruga piše za časopis Rijekatekstil Domusa? Isplaćujete li joj honorar i koliki, ili radi pro bono?
– S Veljkom sam prijatelj dulje od trideset godina. Naše prijateljstvo nikad nije imalo, nema, a ni ubuduće neće imati bilo kakve veze s našim poslovnim statusom ili funkcijama. Magazin RISTIL, u vrijeme dok je izlazio, nije funkcionirao poput komercijalnog medija na tržištu. Bio je to proizvod nekolicine entuzijasta koji su htjeli poticati interes za modu i informirati naše kupce o novim kolekcijama i svjetskim trendovima. Bila je to ideja moje supruge i njenih suradnica, brand managerica, a s RISTIL-om su u to vrijeme surađivale brojne osobe iz poslovnog, javnog, kulturnog života grada, koje su ujedno naši prijatelji, poslovni partneri, ili kupci. Jasno je i svima poznato da su svi oni radili pro bono, a podmetanja i insinuacije gospođe Šote na ovu temu smatram smiješnim, da ne upotrijebim koji drugi izraz.
Vama nitko ne može birati prijatelje i to je točno. No, bez obzira na sve, legitimno se zapitati o pristranosti kada se javno objavi vaša fotografija s predsjednikom Županijskog suda. Jeste li vi, odnosno vaše tvrtke, privilegirani?
– Bitno je tko je to snimao i zašto je objavio. Meni nitko neće birati prijatelje, ni vi, ni gospođa koja se u poslovnom prostoru samozatočila. Ni ja ni moje tvrtke nismo u priveligiranom položaju. Plasiranjem takve teze vrši se pritisak na pravosuđe.
Osjećate li se kao kralj Korza s obzirom na broj poslovnih prostora koji imate u zakupu?
– Tu sintagmu uporno baš vi plasirate u gotovo svakom od svojih tekstova. Ona, dakle, implicira da se ispod mene nalaze podanici. Za mene je takvo što tendenciozno i uvredljivo, a tako to doživljavaju i meni bliske osobe, koje me dobro poznaju i koje razumiju posao kojim se bavim. Kao zakupci poslovnih prostora na Korzu mi smo, naprotiv, u iznimno podređenom položaju i možemo raditi samo uz ograničenja i pravila koje nam postavlja vlasnik prostora. Pri tome, svjesno preuzimamo odgovornost da tuđe prostore uredimo o svom trošku, nabavimo robe i opremu, zaposlimo djelatnike i redovito isplaćujemo plaće, a ovisimo isključivo o prodaji i umješnosti vođenja posla. U Rijekatekstil Domusu danas radi 200 djelatnika, a u čitavoj grupaciji u vrhu sezone prelazimo i broj od 400 zaposlenih. Uz takav poslovni rizik, ne može se govoriti ni o kakvom »kraljevanju«, već o podređenom položaju, proisteklom iz odgovornosti prema pravovremenom plaćanju troškova zakupa, komunalija, spomeničke rente i drugih davanja prema Gradu Rijeci kao vlasniku, poreznih obveza i drugih davanja prema državi, podaništvu prema inozemnim dobavljačima koji nas obvezuju isključivo na njihov sistem rada, uz obvezu izdavanja bankovnih garancija za preuzete robe i opremu, podaništvu spram banaka po osnovi striktnog povrata kredita i kamata za finaciranje i u konačnici riječ je o podaništvu, a ne kraljevanju, kao rezultatu poslovne odgovornosti prema svim našim djelatnicima i posredno njihovim obiteljima.
Implicirate u odgovoru da ste gotovo pa žrtva kada je riječ o suradnji s Gradom Rijekom. Meni se čini da to nije tako?
Ne doniramo strankama
Gotovo svaki zahtjev vaše tvrtke, kada je riječ o poslovnoj suradnji s Gradom Rijekom, je prihvaćen. Nije li to malo čudno?
– Prihvaćeni su samo zahtjevi koji su razumni i realni. Mi smo čak u poziciji da zbog stvorenog pritiska na Grad, kako se nama formalno ili neformalno pogoduje, ne možemo podnositi neke opravdane zahtjeve, koji bi bez ikakvih problema drugima bili prihvaćeni. Drugi zakupci nikoga ne zanimaju, ali kada mi nešto napravimo, onda je to svima zanimljivo.
Jeste li vi ili vaše tvrtke u izbornim kampanjama bilo kojoj stranci donirali novac?
– Ne.
Zbog čega nije otvorena Karolina Riječka?
– Sukladno potpisanom ugovoru o zakupu, nemamo obvezu stavljanja prostora u funkciju sve do veljače iduće godine. Osim toga, prostor Karoline Riječke do danas nam nije predan u posjed od strane vlasnika. Kako smo obaviješteni, do primopredaje nije došlo zbog procedure oko uklanjanja opreme i inventara ranijeg zakupca, kao i zbog naknadno iskrsle nužne rekonstrukcije temeljne kanalizacije u prostoru. Prema informacijama kojima raspolažemo, radovi su još uvijek u tijeku. Treba naglasiti da se radi o izuzetno zahtjevnom prostoru, od gotovo 1.300 četvornih metara, za koji će nakon primopredaje biti potreban bitno duži rok stavljanja u funkciju od predviđenog, ako ga želimo stvarno dovesti u red. Primjer upravo završene obnove prostora bivšeg bara El Rio, koji je sa 343 m2 bitno manji od Karoline, pokazuje da je novom zakupcu trebalo gotovo godinu dana da ga obnovi i stavi u funkciju.
Kako komentirate vaš poslovni neuspjeh s El Rijom?
– Smisao i bit poduzetništva je ostvarivanje profita uz izlaganje razumnom poslovnom riziku. Posljedica poslovnog rizika može biti uspjeh, na kojem vam ponekad zavide, ili neuspjeh nad kojem se zlobnici naslađuju. El Rio prvih je godina bio uspješan projekt, no vrijeme se promijenilo, a projekt velikog noćnog kluba više nije mogao funkcionirati u krizi. Razmišljajući o alternativama, ponudili smo Gradu Rijeci nekoliko zdravih i isplativih varijanti nastavka posla. Primjerice, jedna od ideja bila je mini replika pariškog Lafayette trgovačkog centra, s vrhunskim brandovima i viskom razinom usluge. Za realizaciju bilo kojeg od ponuđenih projekata, trebala nam je suglasnost na podzakup od strane vlasnika prostora. Da nam je to tada odobreno, vlasnik prostora mogao je ubirati znatno veću mjesečnu zakupninu od one koju ubire danas, a El Rio bi bio još jedan primjer poslovnog uspjeha. Nažalost, medijska presija koju su potaknuli zainteresirani poduzetnici, a u kojem je sudjelovao i vaš list, spriječila je realizaciju projekta.
Je li El Rio bio u podzakupu i je li to legalno?
– Mi smo zaposlili voditelja objekta, kojemu je to profesija i imao je menadžerski ugovor. El Rio nije dan u zakup drugoj tvrtki.
Priča ide ovako: vaša tvrtka izlicitira poslovni prostor, a onda ga daje u podzakup koji je veći od izlicitirane cijene i na tome ostvarujete zaradu. Je li to točno?
– To nije istina. Ljudi su zaposleni u našoj tvrtki, a svaki posao, bio to noćni klub ili brandirani dućan, zahtijeva drugačiji pristup i način rada.
Šote ušli nasilno
Kako komentirate situaciju sa Starčevićevom 2 u kojoj je još uvijek Slavica Šota sa suprugom?
– Supružnici Šota u prostor Starčevićeve 2 ušli su nasilno i protupravno, smišljeno čineći kazneno djelo samovlasti, sprečavajući Rijekatekstil Domus, kao zakonitog i dugogodišnjeg posjednika u nastavku obavljanja registrirane djelatnosti. Danima su izbjegavali formalno primiti sudsko rješenje, a sada odbijaju postupiti po pravomoćnim nalogu Suda, koji im nalaže da izađu iz prostora. Šote tako pokazuju da ne poštuju zakone RH i njene institucije, a brojnim neistinitim porukama i insinuacijama koje odašilju u javnost, vrše pritisak na institucije, kako bi one pod pritiskom medija donijele odluke u njihovu korist. Iako je Slavica Šota meni osobno, mojoj obitelji, prijateljima, tvrtki i svim djelatnicima nanijela nepopravljivu štetu svojim nezakonitim činom i plasiranim lažima, pružili smo im mogućnost i zamolili da mirno i dostojanstveno izađu iz prostora, iako na raspolaganju imamo i druge zakonske mogućnosti. Usprkos naporima našeg i njihovog odvjetnika, takva molba nije prihvaćena i oni žele da ih se iz prostora izbaci nasilnim putem kako bi nastavili svoj medijski igrokaz, vrijeđajući dostojanstvo svih nas, ovoga grada i svih njegovih građana.
Jeste li vi bili zainteresirani za kupnju poslovnog prostora u Ante Starčevića 2?
– Da.
Znači, Slavica Šota vas je preduhitrila?
– Nije nas ona preduhitrila. Nama osobno je problem nastao 2009. godine kada nas je Grad Rijeka obavijestio da on više ne upravlja tim poslovnim prostorom i da se javimo vlasnicima. Stupili smo s vlasnicima u kontakt preko njihovog odvjetnika, jer smo htjeli nastaviti zakup ili kupiti poslovni prostor. Tada smo se upoznali s cijelom situacijom. Činjenica da bismo mi radije kupili nego bili u zakupu, otvorila je priču kako želimo nekome pokvariti posao.
Svjetski brand
Kako komentirate tezu da poslovne prostore Grada Rijeke koje izlicitirate dajete u podnajam i da na tome zarađujete?
– U nekim slučajevima ugovor o podnajmu prostora jedini je mogući oblik poslovanja. Takav oblik poslovanja koristi se u situacijama kada drugi oblici nisu mogući. Primjerice, podzakupni odnos imamo odobren za dio poslovnog prostora na račvanju Jelačića i Užarske ulice, u kojem danas djeluje tvrtka Profil – Mozaik. Razlog tome je činjenica da smo mi u odnosu na cjelinu poslovnog prostora vlasnici dvije trećine, a Grad jedne trećine. Oba prostora su spojena u jedan jedinstveni, od ukupno 600 m2, a bez instituta podzakupa bilo bi nemoguće poslovati. Također, budući da uskoro očekujemo primopredaju prostora Karoline Riječke, nakon primopredaje tražit ćemo odobrenje podzakupa i unutar tog prostora, zbog mogućnosti da našim kupcima na Korzu uskoro ponudimo jedan iznimno jak svjetski brand, kojem će se mnogi radovati. Na drugi način neće biti moguće poslovati s njima i njihovim podbrandovima jer takve kuće ne odobravaju direktne franšizne ugovore, a nigdje u svijetu ne rade u direktnom zakupnom odnosu s gradovima kao zakupodavcima. Jasno je samo po sebi da ni jedan posao ne bi bio održiv, ako u njemu svi ne nađu svoj poslovni interes. Jedino u takvom aranžmanu mi bismo od podzakupca mogli vratiti svoja ulaganja. Pored našeg i interesa našeg partnera, interes Grada je da ima urednu i dugogodišnju naplatu zakupnine, da se ovaj interesantan prostor preuredi o trošku zakupnika, a interes građana je da na Korzu imaju sve brandove, kao i drugi veliki gradovi u svijetu. U prostor Karoline Riječke trebat će nepovratno uložiti oko 15 milijuna kuna, kako bi se osposobio za obavljanje djelatnosti. Pored toga, preuzet je i dug bivšeg zakupca u visini 2,6 milijuna kuna. Inozemni partner s kojim razgovaramo, sve kad bi i htio, ne može ući u direktan odnos s vlasnikom prostora jer s jedne strane ne može prihvatiti poprilično rigidne odrednice gradskih ugovora, a s druge strane traži da domaći partner preuzme znatne obaveze vezane uz proceduru uređenja prostora, kao i sve garancije i obveze plaćanja, rizik raskida ugovora i slično, uz obavezno davanje dodatne garancije od strane matične kuće i uz prihvaćanje ozbiljnih penala u slučaju neispunjenja preuzetih obveza.
– Pravilnikom o radu u Rijekatekstil Domusu postoji više kategorija trgovaca, zamjenika ili voditelja prodajnog mjesta. Konačna plaća svakog prodavača ovisi o kategoriji, godinama staža, eventualnoj stimulaciji, veličini prodajnog prostora, odgovornosti i slično, a neto iznos je ovisan o osobnim odbicima. Prosječna bruto plaća našeg prodajnog osoblja je oko 6.000 kn, a što je u skladu s prosjekom plaća u branši. Rijekatekstil Domus uspijeva redovito isplaćivati plaće svim svojim djelatnicima.
Ministarstvo bez novaca
Kako ste kupili Rijekakino i što će biti s obnovom krova Teatra Fenice? U kojoj su fazi pregovori s Gradom Rijekom u vezi s prodajom Teatra Fenice i koja je početna pozicija vaše tvrtke, odnosno što bi za vas bilo povoljno rješenje?
– Tvrtku Rijekakino kupili smo od tvrtke Zagrebački kinematografi. Tvrtka je neko vrijeme bila na prodaju, ali nitko se u to nije upuštao, jer je potencijalnim kupcima prijetnju predstavljala blokada imovine Rijekakina od strane jednog bivšeg suvlasnike nekretnine – Crkve. Udjele u Rijekakinu kupili smo kreditnim zaduženjem i onda već kupljenu nekretninu nekadašnjeg kina Beograd (sada Art kino Croatia) vratili Crkvi bez naknade, kako bismo oslobodili blokadu ostalih nekretnina. Ne znamo što će biti s obnovom Teatra Fenice. S naše smo strane učinili sve što smo mogli. Projekti obnove gotovi su i odavno plaćeni. Radi se o investicijskom ulaganju u krov i fasadu registriranog kulturnog dobra RH u visini većoj od pet milijuna kuna. Zakon propisuje to kao obvezu Ministarstva kulture, ali iz Ministarstva su nam već dva puta odgovorili kako trenutno nemaju sredstava za ovaj zahvat. Možda se ulaskom u EU stvore neke nove mogućnosti. Pregovori s Gradom oko kupnje ili zamjene su zastali. Prije svega zbog toga jer u proračunu nema sredstava za ovu namjenu, ali i zbog neosnovanih sumnji vašeg lista da bi kod eventualne zamjene moglo biti netransparentnosti i zakulisnih igara. Meni je zanimljiva činjenica da jednom govorite o Teatru Fenice kao neprocjenjivom kulturnom dobru, ali kad ga treba zamijeniti ili prodati Gradu Rijeci, onda je samo teret i potpuno je bezvrijedan.
Tvrdite da imamo dva mjerila kada pišemo o Teatru Fenice. Činjenica je da je riječ o kulturnom dobru koje je za vas mrtvi kapital, a da bi zamjena za gradske poslovne prostore značila da Grad ostaje bez prihoda, a dobiva spomenik kulture za čiju obnovu treba osigurati velik novac. Zbog čega Gradu Rijeci ne poklonite Teatro Fenice?
– Nismo mi tražili u zamjeni s Gradom Rijeka kvadrat za kvadrat poslovnih prostora na Korzu. Ne možemo određivati Gradu Rijeci uvjete zamjene. Osnovni problem je što ni Ministarstvo kulture, ni Županija, niti Grad nemaju dovoljno novca, a odluku o zamjeni nije lako donijeti. Iz tog razloga mi smo čak bili spremni dati Teatro Fenice u zakup. Što se tiče poklanjanja, računamo da ćemo naći načina nakon što Hrvatska uđe u Europsku uniju za obnovu Teatra Fenice, kroz određene fondove koji vode brigu o europskom spomeničkom blagu.
Fakturira li vam Grad Rijeka spomeničku rentu s obzirom da se u Teatru Fenice ne obavlja djelatnost i kolika je ona?
– Moram priznati da taj detalj ne znam.
Hoće li propasti krov Teatra Fenice?
– Krov nije u najboljem stanju, ali stanje nije takvo da će propasti.
