Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 22° 22° 1
21. rujna 2018.
Zanimljiva priča

'Likovnjak s loptom u krvi': Velika životna ispovijest Mile Tomljenovića, legende riječkog nogometa

Foto V. Karuza
Foto V. Karuza
Autor:
Objavljeno: 22. kolovoz 2018. u 8:18 2018-08-22T08:18:37+02:00

Moj uvjet za dolazak u Rijeku bila je mogućnost studiranja slikarstva. Došao sam 1963. godine i na Pedagoškoj akademiji sam upisao smjer likovna umjetnost. Svi su se malo čudili da sam to upisao, a Ćiro Blažević, Velimir Naumović ili recimo Mugoša su upisali Tjelesni odgoj – veli Mile Tomljenović

Mile Tomljenović, koji je odavno zakoračio u deveto desetljeće života, može s pravom reći da je na vlastitoj koži iskusio poruku kako »život piše romane«. Nepredvidivi životni tokovi su ga od rodne Željave nedaleko Bihaća odveli preko Atlantika, u Teksas, ali uvijek su ga vraćali u voljeni grad pod Učkom gdje je godinama bio aktivni protagonist riječke i hrvatske nogometne povijesti.

Pričajući lijepe nogometne priče kao sjajan vezist te kasnije kao nastavnik u školi, odgajao je brojne generacije djece, a usput nije zaboravljao na svoju drugu ljubav, slikarstvo.

– Rođen sam u selu Željava, ja sam Likota, što ljudi malo znaju, čak i novinari koji o meni pišu. Uvijek me smatraju Bosancem jer sam karijeru započeo u bihaćkom »Jedinstvu«. U Bihaću sam uz ostalo završio i Učiteljsku školu – kaže Mile Tomljenović, rođen 1935. godine, dan danas itekako bistra uma i dobrog sjećanja dok govori u svom stanu u Trinajstićevoj ulici sjećajući se brojnih lijepih epizoda iz mladosti, okružen brojnim slikama koje su njegovih ruku djelo.

Vihor rata 

Kao malom djetetu vihor Drugog svjetskog rata mu je odnio oca.

– Moj otac je ubijen odmah 1941. godine i to zato što je Hrvat. Iz sela je išao u Bihać, majka ga je odgovarala, govorila »Ne idi Luka, opasno je«. Prešao je niti petstotinjak metara i iz jedne ga kuće ubiše. Zna se tko ga je ubio, taj je i napisao knjigu. Govorili su »Ubili smo Luku Tomljenovića – Lukera, ustaškog domena«. On je međutim kao prvo bio poljoprivrednik. Imali smo veliko imanje, radili su za nas i ljudi iz sela Izečića, dva Muslimana. Imali smo stoku, polje, bili smo imućnija obitelj.

Mile je tada silom prilika pošao u Osijek.

– Kuća nam je odmah bila popaljena, porušena. Majka je s petero djece odmah pobjegla u Bihać, ja i stariji brat smo završili u Osijeku u Domu kod časnih sestara, u njihovu sirotištu. Tu sam svašta naučio i tu sam odgojen. Tada je bila Nezavisna Država Hrvatska, a ja sam u Osijeku proveo cijeli rat i kada su u grad ušli partizani, časne sestre su otjerane, a majka je došla po nas dvoje.

Kao i brojni njegovi vršnjaci po livadama se družio s loptom, ti prvi koraci su ga odveli u neslućene daljine.

– Puno se igralo nogometa, bilo je livada, polja, tamo je danas grad Bihać. Nadmetali smo se stalno, razred protiv razreda, kvart protiv kvarta, u svako slobodno vrijeme. U biti me nitko nije učio nogometu. Recimo, sam sam znao udarati loptu u zid i slično. U samom gradu je bilo puno kvalitetnih igrača, »Jedinstvo« je uvijek bilo dobro. Recimo, tu je bio Režek, kasnije igrač »Dinama«, koji je studirao arhitekturu u dane dok se gradila Unska pruga. Za »Jedinstvo« sam, registriran 1953. godine, odmah sam bio u prvoj momčadi.

Zapažen talent 

Tomljenovićev talent su odmah zapazili tadašnji veliki klubovi.

– Nakon dvije sezone u »Jedinstvu«, primijetio me »Dinamo«. Došli su po mene kada im je Matuš došao iz Orosavlja. Međutim, nisam se mogao odvojiti od kuće, pobjegao sam iz Zagreba. Kada sam završio Učiteljsku školu, godinu dana sam radio kao učitelj u selu Klokot, pet kilometara od Bihaća. Svaki dan sam išao pješke preko polja na posao i natrag, uz to sam i trenirao. Bio sam i u »Hajduku«, oni su me »ukrali« noću. Iz Splita su me skrivali u Postirama na Braču, sa mnom je bio Lenko Grčić, čuvao me. Potpisao sam i neku obavezu, bio sam tamo duže od mjesec dana. Kada su me vratili u Split, stanovao sam s Pavlom Garovom, ali sam ugrabio priliku i otišao sam.

Skrasio se u banjalučkom »Borcu« gdje je kroz niz godina postao jedna od klupskih legendi, stajao je na terenu nasuprot nezaboravnim imenima, uz ostalo, suprotstavljao se Bernardu Bajdi Vukasu i Miroslaviju Šekiju Šekularcu.

– U banjalučki »Borac« sam otišao s namjerom da studiram, upisao sam zemljopis i književnost. Nisam završio taj studij, zaposlio sam se kao odgojitelj u domu »Dr. Mladen Stojanović«. Igrao sam i radio. U »Borcu« sam inače bio osam godina.

Dolazak na Kantridu 

»Povijest bolesti« dolaska na Kantridu je bila duga, na njegovu i riječku sreću sve je urodilo plodom.

– Tu sam prvo bio još 1958. godine, bile su pripreme u Fužinama, no otišao sam. »Rijeka« me u biti najviše pratila. To su bili Meho Fetahović, »Kenč« Vukelić i drugi.

Iz Rijeke su imali poslove sa Željezarom Zenica, navraćali su me gledati. Vukelić me gledao kada smo igrali u Osijeku, dolazili su i drugdje. Kada sam slomio ključnu kost i bio u bolnici, posjetio me Fetahović, dolazio mi je i Jakov Poje.

Foto Vedran Karuza

Drugi pokušaj za angažiranjem ovog igrača »Rijeci« je ipak uspio 1963. godine.

– Kada sam došao, potpisao sam ugovor na četiri godine. Tada su bili otišli Berek, Balent, nije bilo Medlea, Mihovilović je prestao igrati, Nastala je momčad Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović, Gulin, Naumović, Vukoje. Dvije godine zaredom smo bili četvrti. Milo Dorčić, tadašnji čelnik mi je ispunjavao sve što sam tražio. To tada nije bilo lako u niti jednom klubu jer je Tito u govoru u Splitu kritizirao klubove i davanje novaca.

U tim godinama u Rijeci su se povijali i najveći, tako i »Dinamo« koji je onda osvojio Kup velesajamskih gradova, ali je potonuo u Rijeci te 1967. godine. Ostao je bez naslova šampiona porazom 3:2, jedan gol je dao baš Tomljenović.

– »Dinamu« smo te 67' oduzeli naslov prvaka, trener im je bio Branko Zebec. Nudili smo im neriješeno, što nam je odgovaralo, oni nisu htjeli i izgubili su. Dao sam u toj utakmici gol Škoriću s 20-30 metara.

Dolazak na Kantridu je bio povezan sa slikanjem.

Mile Tomljenović

– Moj uvjet za dolazak je bila mogućnost studiranja slikarstva. Došao sam 1963. godine i na Pedagoškoj akademiji sam upisao smjer likovna umjetnost. Svi su se malo čudili da sam to upisao, a Ćiro Blažević, Velimir Naumović ili recimo Mugoša su upisali tjelesni odgoj. Završio sam taj studij, »likovnjak« sam, predavao sam likovni u osnovnim školama u Kraljevici i na Kozali. U ovoj drugoj školi sam predavao i tjelesni odgoj jer sam i viši sportski trener, diplomirao sam na Kineziološkom fakultetu.

Teksaško iskustvo 

Svi ti nastupi su ispisivali pozivnicu drugih sredina, Tomljenović se otisnuo već iduće godine u Američku nogometnu ligu, igrao je za »Houston stars« u slavnom »Astrodromu«.

– Igrao sam na stadionu, »Osmom svjetskom čudu«, nazvanom »Čovjek i njegova ideja«, mogao je primiti blizu 100.000 gledatelja. Bila je to 1968. i 1969. godina, ne znam postoji li i sada takvo nešto. Gazda je bio tada tamo najbogatiji čovjek Roy Hofheinz, koji je dao sagraditi stadion. Arena je imala klimatske uređaje, bila je umjetna trava, a tu su se mogli igrati svi mogući sportovi. Jednom sam recimo sjedio na tribinama s Mrduljašem, bivšim golmanom »Hajduka«, čekali smo trening. Kako smo razgovarali vidio sam kao da smo negdje otišli. On mi je rekao da se to tribine miču, pripremali su se u biti za večernju utakmicu bejzbola. Pritiskom na dugme tereni su dobijali drugi raspored kao i podlogu, umjetnu travu ili pak parket. Tu se odvijao i rodeo, kojeg sam prvi puta gledao.

Foto Vedran Karuza

U nizu sportskih i životnih iskustava za njim je ostalo i ovo teksaško.

– Igrao sam tamo dvije sezone. Ozlijedio sam potom koljeno a više mi se i nije igralo. Putovali smo svaki – drugi treći dan. Bilo ne naporno, svaki treći dan biti u avionu. Ispada da smo više bili u zraku nego na zemlji.

Nakon igračke karijere hvatao se raznih poslova u »Rijeci«, a pamte ga i brojni mladi kojima je prenosio znanje.

– Sjetim se da sam u »Rijeci« čak bio i oružar. Trenirali smo na igralištu Ine a djeca su nakon treninga dresove i gaćice bacala u košaru. Netko je to morao prebaciti na pranje na Kantridu, nije to imao tko učiniti pa sam stvari prevozio ja iako sam bio trener. Ima mojih kolega koji to nisu htjeli ali ja sam shvatio da to moram napraviti inače bi sve to, prljavo, ostalo u košari.

Foto Vedran Karuza

Mirio je tih godina školske i nogometne obaveze, uspijevao je. Sjedio je i na klupi prve momčadi, prvo s Ilijasom Pašićem, kasnije i sa Ćirom Blaževićem.

– Kada je prvu momčad vodio Ilijas Pašić, htio je da mu budem pomoćnik, a meni nije odgovaralo jer sam radio u školi u Kraljevici. Ipak sam pristao jer mi je kazao da mogu doći kada stignem a onda sam se organizirao. Bio sam s njim sve vrijeme dok je bio u Rijeci, igrali smo tada i kvalifikacije za Prvu ligu s »Osijekom«. Što se tiče Blaževića, tada sam kao trener imao dobru juniorsku ekipu, bilo mi ih je žao napustiti. Morao sam jer je Ćiro inzistirao, mislim da sam bio postavljen jer sam imao licencu. Ja sam naime viši sportski trener.

Trenerski trag 

Trenerski trag ostavio je i u Kraljevici, tada je ukazao na veliki nogometni talent, na Milana »Mintu« Ružića.

– U tamošnjoj školi sam bio nastavnik likovnog odgoja. Dolazili su mi predsjednik Mjesne zajednice, direktorica škole, predsjednica Turističke zajednice, direktor »Uvale Scott«. Htjeli su da budem trener »Kraljevice« moj odgovor je bio »Ja to ne znam, ja sam bio igrač, nisam trener«. Oni su se čudili mojim riječima. Lomili su me i lomilia pomislio sam da kao prosvjetni radnik u jednom mjestu tamo moram i nešto učiniti. Tu sam postao trener, otkrio sam »Mintu« Ružića, Karlovića. Ovog prvog sam odmah prebacio u prvu momčad. Bio je visok, odlično je igrao glavom, postavio sam ga na centarhalfa. Njegov otac je tražio da ga premjestim naprijed i da će on davati golove. Odgovorio sam »Branko, ako će davati golove, on odmah ide naprijed«. Na koncu je 1975. godine zaigrao za »Rijeku« na »Kvarnerskoj rivijeri« i potpisao je profesionalni ugovor.

Sportski direktor 

Početkom »devedesetih« Mile je postao prvo sportski direktor, potom i direktor HNK »Rijeke«.

– Bilo je svega, uoči Skupštine kluba su mi dolazili na razgovor, jednom su me i probudili kasno noću. Uglavnom, za direktora je predložen Saša Paulin, ja sam bio sportski direktor. Kako se on nije snašao, ja sam postao direktor.

Pred Hrvatsku su tada stizali vjetrovi rata, uskoro je nakon raznih turnira »Slobodna Hrvatska«, igranih u ratne dane, osnovana i Prva Hrvatska Liga, a Mile Tomljenović je bio jedan od njezinih osnivača.

– »Rijeka« je kao klub prva tražila prekid ondašnjeg jugoslavenskog prvenstva. Putovali smo u ona doba vojnim avionima jer nam je to bilo jeftinije a odgovaralo je to i JNA jer su piloti imali sate letenja. Tada smo zahtjevali prekid lige iz banalnog razloga, zato što ne možemo putovati. Održali smo razne sastanke, »Hašk Građanski«, »Osijek«, mi i drugi i prekinulo se igranje.

Foto Vedran Karuza

Dogovarali smo se o klubovima Prve Hrvatske lige. Ja sam predložio i »Istru« te »Dubrovnika«, koji je tada u Drugoj ligi Istok bio na drugom mjestu. »Rijeka« je prva organizirala turnire »Slobodna Hrvatska«, igralo se kod nas na Kantridi, u Zagrebu te u Splitu. Ratovalo se ali mi smo igrali. Čak je dolazilo i dosta gledatelja.

Naravno da Mile sa zadovoljstvom prati uspjehe »Rijeke«, koja je uz ostalo postala i državni prvak te igra u Europi.

– »Rijeka« mi djeluje kao dosta stabilan klub. Treneru Keku je teško jer se momčad stalno mijenja, a ona se mijenja da bi klub živio. Igrače se kupuje i prodaje, tu veliki teret pada i na sportskog direktora jer mora pronaći kvalitetne a jeftine igrače. »Rijeka« dobro radi. Stvara momčad a plasira se dobro, u Europi je. Čak i da ne postigne najviše rezultate ona je u Europi, a težnja je biti europski klub – zaključuje Mile Tomljenović.

Pokretanje listova u školama

U Kraljevici sam s nastavnicom književnosti pokrenuo školski list »Feral«, koji je prije pet godina slavio četrdeset godina izlaženja. Dobio je i republičku nagradu. Sve se radilo ručno, djeca su radila linorez, grafike. List je zato i nagrađen. Pokrenuo sam i školski list na Kozali s imenom »Sidro«.

Ljubav prema slikanju 

Mile Tomljenović je desetljećima drugovao s nogometnom loptom, ali i sa svojom drugom velikom ljubavi, s kistom i bojama o čemu svjedoče brojne slike kojima je autor ovaj osebujni čovjek.

– Uvijek sam razmišljao o slikanju, još i kada sam bio igrač. Moj stariji brat Stjepan je slikar. Bio je profesor na Učiteljskoj školi, predavao je likovni odgoj. On u Bihaću je čak dobio i ulicu sa svojim imenom. To slikanje, to je čovjeku u krvi. Znam da sam crtao još kada sam bio u domu kod časnih sestara, hrvatski grb ili nešto drugo.

HNS ne može sagraditi kamp 

Ljubo Španjol, Ivica Smolčić i drugi su na Kantridi zatrpali more dubine nekih 20 metara i »Rijeka« od tada ima pomoćni teren na kojem mogu vježbati mladi, a HNS ne može napraviti jedan kamp. Eto, u današnje vrijeme Damir Mišković je sagradio stadion na Rujevici za godinu i pol dana, a u Zagrebu se samo prebacuju s lokacije na lokaciju.

Što je s Kvarnerskom rivijerom? 

Ne mogu shvatiti da se turnir koji postoji više od 60 godina od juniorskog pretvara u turnir kadeta. To je velika greška. Ovako je treneru Keku teško, kako će uočiti nekog mladog igrača. »Kvarnerska rivijera« je pak bila završni ispit za mladog igrača, koji je recimo od dvanaeste godine prošao sve uzrasne kategorije. Spomenimo recimo Gračana, Mladenovića, Ljepojevića a tu su toliki drugi koji su igrali na ovom turniru kao uostalom i »Minta« Ružić.

Zašto nema Udruženja ligaša? 

Bio sam član Udruženja ligaša u kojem su bili predstavnici klubova. Čudim se klubovima što su pristali na ukidanje Udruženja ligaša. Ono također može imati novaca, recimo od transfera, od Sportske prognoze, od turističkih agencija.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila