Obilježava se 23. obljetnica osnutka

Legendarna 111. brigada: Osvjetlali obraz HV-u i svima koji su ih doma čekali

Marinko Glavan

Nije bilo ni lijepo ni ružičasto. Bio je rat. Nemoguće je sve opisivati kao crno ili bijelo, ali činjenica je da smo ratni put prošli bez ijedne mrlje. Na područjima koja smo kontrolirali nije bilo događanja kojih bi se trebali sramiti, kaže Branko Kukurin, nekadašnji načelnik IPD-a brigade



RIJEKA Na sve što smo kao pripadnici 111. brigade Hrvatske vojske u Domovinskom ratu činili i dan danas se možemo osvrnuti s ponosom. Osvjetlali smo obraz i Hrvatskoj vojsci i svima koji su nas doma čekali – ističe nekadašnji načelnik IPD-a brigade Branko Kukurin najvažniji dio naslijeđa legendarne riječke ratne postrojbe koja danas obilježava 23. godišnjicu osnivanja. 


Uspomenu na slavnu prošlost brigade i posebno na njene poginule pripadnike danas Kukurin i njegovi suborci održavaju kroz aktivnosti udruge Klub zapovjedništva 111. brigade Hrvatske vojske. Tako će i ove godine položiti vijence na Gradskom groblju Drenova, posjetiti mjesta u Lici na kojima je brigada vodila najteže borbe, a za sve poginule i preminule pripadnike na Zametu će danas biti održana misa. 



Iako se četrdesetak aktivnih članova Kluba zapovjedništva 111. brigade svim silama trudi održati na životu uspomenu na postrojbu, to im, priznaje Repić, sve teže uspijeva.




– Jedva spajamo kraj s krajem. Financiramo se praktički iz privatnih sredstava i sve rjeđih donacija. Svjesni smo krize i teškog stanja u gospodarstvu pa smo zato i aktivnosti sveli na one najvažnije – očuvanje spomena na poginule pripadnike i obilaske ključnih mjesta iz povijesti brigade, kaže Repić. 


Njemu i kolegama žao je što se o važnosti Domovinskog rata sve manje govori, a u prvi se plan guraju samo negativnosti vezane uz braniteljsku populaciju. – To je zasluga politike, ali i dio baniteljskih udruga je pridonio takvoj percepciji. Nije dobro što smo kao udruge usitnjeni i nemamo jednu krovnu organizaciju. Domovinski rat je bio jedan, kao što je i Hrvatska jedna, kaže Repić. 



– Tako održavamo uspomenu na brigadu i na sve koji su kroz nju prošli, kao i prijateljstva koja su nastala usred užasa rata, ali su baš zbog tih okolnosti koje su nas zbližile, neraskidiva. I danas, toliko godina kasnije, jedan drugom pomažemo koliko možemo i družimo se, objašnjava tajnik Kluba Lucijan Repić. 


Brigada je formalno osnovana 2. srpnja, a na ličko je ratište stigla u studenom iste godine. Praktički odmah nakon dolaska u Liku pripadnici brigade oslobađaju 150 četvornih kilometara okupiranog teritorija, što je bila prva veća akcija oslobađanja u Domovinskom ratu. 


Stigli u zadnji tren


– Otočac je u tim danima bio u poluokruženju, a grad je po čitave dane bio granatiran sa svih strana. Prijetila je opasnost da ga neprijatelj zauzme, čime bi prekinuo cestovnu komunikaciju kako od Senja prema zaleđu, tako i u smjeru Zagreba, što bi za Hrvatsku u tim trenucima značilo katastrofu, objašnjavaju Kukurin, Repić i nekadašnji prvi topnik brigade Eduard Pjacun okolnosti u kojima se brigada zatekla odmah po dolasku u Liku.


– Grad je bio prazan, žene, djeca i stariji ljudi evakuirani zbog neprestanog granatiranja, a domaći branitelji na izmaku snaga. Stigli smo gotovo u zadnji tren te smo 4. studenoga krenuli u akciju. U vrijeme kad je neprijatelj na drugim područjima uglavnom napredovao, mi smo ga uspjeli odbaciti 20 kilometara dalje od ceste Brinje – Otočac, kao i od samog Otočca, pričaju nekadašnji časnici o akciji kojom je već na samom početku borbenih djelovanja 111. brigada stekla ugled među vojnim stručnjacima, a na »terenu« reputaciju nepobjedive postrojbe, što su njeni pripadnici do kraja Domovinskog rata nebrojeno puta potvrdili. Neka od njihovih borbenih djelovanja, ističu, danas se uzimaju kao školski primjer. 



Kroz 111. brigadu u raznim je svojstvima prošlo čak 20 tisuća ljudi, što je čini i jednom od najvećih vojnih postrojbi. Zbog svoje profesionalne ustrojenosti, 111. je već tijekom Domovinskog rata postala i ročna brigada, u kojoj su vojni obveznici prolazili obaveznu obuku. U ratu je poginulo šezdeset pripadnika, a više od tristo ih je bilo ranjeno. 



– Nije to bilo slučajno. Kad je brigada osnivana, njeni prvi zapovjednici bili su aktivni vojni časnici koji su iz JNA prešli u Hrvatsku vojsku, na čelu s generalom Sergiom Rabarom. Oni su odredili da pripadnici brigade mogu biti samo ljudi koji su već prošli vojnu obuku, a prije odlaska na ratište svi smo prošli nebrojene vježbe i dodatna osposobljavanja i obuku. Zahvaljujući tome, kad smo stigli u Liku, bili smo vojska u najboljem smislu te riječi, što je, uz zajedništvo i duh koji naši Primorci, Boduli i Gorani nisu gubili ni u najtežim trenucima, bilo presudno u borbama, kaže Repić.


Disciplina i etičnost


Osim po pobjedama na ratištu, brigada je bila i ostala poznata po disciplini i etičnosti.


– Nije bilo ni lijepo ni ružičasto. Bio je rat. Nemoguće je sve opisivati kao crno ili bijelo, ali činjenica je da smo ratni put prošli bez ijedne mrlje. Na područjima koja smo kontrolirali nije bilo događanja kojih bi se trebali sramiti. U velikoj je mjeri to zasluga profesionalne ustrojenosti postrojbe, ali i mentalitetu naših pripadnika koji su na ratište došli iz jedne otvorene sredine i bez loših namjera. Jedini nam je cilj bio obraniti Hrvatsku od agresije, kaže Kukurin.


Do koje mjere su branitelji iz 111. brigade poštovali moralne i ratne kodekse svjedoči i anegdota koju nam je prepričao Pjacun.



Uoči obilježavanja obljetnice brigade predstavnike Kluba primili su riječki gradonačelnik Vojko Obersnel i zamjenica župana Marina Medarić. Zahvalivši na svemu što su za vrijeme rata učinili, gradonačelnik je članovima Kluba prenio informaciju o postignutom dogovoru s arhitektima da se na Mostu hrvatskih branitelja postave imena poginulih branitelja, na zahtjev njihovih roditelja. Zamjenica primorsko-goranskog župana izvijestila ih je kako će na jesen biti otvorena dugo iščekivana Spomen-zbirka Domovinskog rata. Prema njenim su riječima prikupljeni svi materijali, a još se čeka potvrda nadležnih tijela o imenima poginulih branitelja.



– Išao sam posjetiti dečke iz 3. bojne koji su bili ukopani u jednom selu u kojem je živjelo većinsko srpsko stanovništvo. Bilo je to usred zime, temperature su bile ispod minus dvadeset, hladnoća takva da su dečki u rovovima dežurali sat vremena, naizmjence, jer se dulje nije moglo izdržati u komadu. Kažem im, zemlja je smrznuta, dajte si na dno rova stavite neke grane, daske, bilo što da vas koliko-toliko zaštiti od hladnoće. U blizini je bio nekakav rasklimani plot s kojega sam počeo kidati daske i bacati ih u rov, a oni me gledaju i pitaju – »ča smijemo to pokidat«? Eto, kakvi su to ljudi, s nemalim ponosom o svojim »dečkima« i 23 godine kasnije priča Pjacun. 


Ništa nije sveto


Brigada je nakon Like odigrala značajnu ulogu i u obrani Slavonije, na ratištima oko Slavonskog Broda, a kasnije i na drugim područjima. Njeni pripadnici sudjelovali su kao udarna snaga i u konačnoj akciji oslobađanja okupiranog teritorija Oluja 1995. godine, još jednom pokazavši visoku razinu profesionalnosti i učinkovitosti. Svoj trijumf pripadnici doživljavaju u kolovozu iste godine, kada im građani Rijeke priređuju svečani doček na Korzu i jednom od središnjih gradskih trgova koji danas nosi ime 111. brigade Hrvatske vojske.


– Žao nam je što naziv brigade nije zadržan i u Hrvatskoj vojsci. Iz nama neshvatljivih razloga brigada je kasnije preimenovana, pa je naziv ostao tek uspomena. Velika je to šteta, jer brojne vojske itekako čuvaju i koriste nazive postrojbi koje su se iskazale svojim djelovanjem. U američkoj vojsci i dalje postoji Prva konjička, iako je konjica odavno nestala. Na žalost, kod nas ništa nije sveto, pa tako ni 111. brigada već odavno ne postoji, iako je svojim žrtvama i svojim doprinosom pobjedi u Domovinskom ratu sigurno zaslužila ostati u službenoj nomenklaturi postrojbi Hrvatske vojske, zaključuju bivši časnici legendarne 111. brigade.