Najveći riječki pisac

LOREDANA GAŠPAROVIĆ Fabrio je “Vježbanjem života” zaslužio spomenik ravan Ivanu Zajcu

Svjetlana Hribar

Nedjeljko Fabrio i Darko Gašparović / Foto arhiva

Nedjeljko Fabrio i Darko Gašparović / Foto arhiva

Iako je u početku postojao strah – jer, veliki je ne samo stručni već i umjetnički zadatak prenijeti roman na scenu –  sve se postepeno i skladno sklapalo: od Darkove  dramatizacije do redetaljske čarolije Žorža Para, uz obaveznu i stalnu prisutnost Nedjeljka Fabrija koji se svemu radovao kao veliko dijete, prisjeća se Loredana Gašparović



U osamdeset i prvoj godini života, u Rijeci je umro književnik, dramski pisac i glazbeni esejist Nedjeljko Fabrio. Svoj profesionalni put dijelio je između Rijeke i Zagreba, bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1995. godine, redoviti član HAZU od 1997., dobitnik je književnih nagrada »Ksaver Šandor Đalski« i »Miroslav Krleža«, Nagrade grada Rijeke za životno djelo te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2007. godine, ali i međunarodnih nagrada i priznanja: »Bethlen Gábor Alapítvány« 1993. u Budimpešti za promicanje suživota u Europi, Herderove nagrade 2002. u Beču i »Stella solidarieta Italiana« u Rimu.


Rođen 14. studenog 1937. u Splitu, s roditeljima je kao desetogodišnjak doselio u Rijeku, gdje je odrastao i sazrijevao, gutajući knjige i pasionirano prateći glazbeni život grada, najčešće s »đačkog balkona« u kazalištu. Ta strast prema glazbi i teatru, na više je načina odredila njegov profesionalni život, a prešla je i na neke od njegovih litararnih junaka u različitim žanrovima. Uostalom, paralelno s pisanjem drama i romana, Fabrio je pisao i glazbene kritike u Republici, a Igor Mandić je jednom rekao da je upravo »Nedjeljko Fabrio najbolji muzički pisac koji se ikada oglašavao u ovim našim gluhim prostorima«!


Svestrani umjetnik


Nakon mature u Rijeci, Nedjeljko Fabrio studira jugoslavistiku, talijanski jezik i književnost u Zagrebu, gdje je diplomirao 1961. na Filozofskom fakultetu. Svo vrijeme studija bio je podstanar u Palmotićevoj, kod punice tadašnjeg prvaka Njemačke opere u Berlinu, našeg proslavljenog bas-baritona Tomislava Neralića. Zahvaljujući vijestima koje su stizale do njega iz obitelji u kojoj je stanovao, mladi je Fabrio svoju ljubav prema operi – koja je do tada uglavnom bila fokusirana na talijanski repertoar – širio i na germanske autore! Kao pravi zaljubljenik u glazbu, a temelje znanja dobio je u Muzičkoj školi u Rijeci, gdje mu je solfeggio predavao Ivan Matetić Ronjgov, Nedjeljko Fabrio je razvijao svoje učenje o glazbi kroz čitav život, gajeći permanentno zanimanje za umjetnost koja ga je osvojila još u dječačkoj dobi.Nakon diplome vraća se u Rijeku, gdje radi kao predavač u Narodnom sveučilištu, dramaturg u Narodnom kazalištu Ivana Zajca, u časopisu Riječka revija i mjesečniku Kamov.


Literatura za Riječane, i one koji će to tek postati


Romani »Vježbanje života« (1985) i »Berenikina kosa« (1989) imaju korijene u obitelji Nedjeljka Fabrija, koja je prošla egzodus i sve nepodopštine jednog vremena koje nije bilo ni lako, ni pravedno… U romanu »Smrt Vronskog« (1994)  Fabrio također tipično postmodernistički miješa uvjetne razine tekstualne zbilje i fikcije. Roman »Triemeron« (2002), određen kao »treći dio Jadranske duologije«, pretiskan je 2005. s »Vježbanjem života« i »Berenikinom kosom« pod skupnim nazivom »Jadranska trilogija«. Riječki je teatar, osim »Vježbanja života«, uprizorio i »Smrt Vronskog«, donoseći svojoj publici scenski aspekt Fabrijeva uvjerenja da povijest nije učiteljica života već ludilo i smrt… Literatura Nedjeljka Fabrija zasigurno će vraćati nove generacije čitatelja u vrijeme koje je on pohranio među listovima svojih knjiga. Upravo za njih. Za Riječane i one koji će to tek postati.




Ono po čemu je Fabrio poznatiji široj, a osobito riječkoj javnosti, je njegov literarni opus, kojim se najprije javlja kao pjesnik i novelist, zatim kao dramatičar, a u konačnici i romanopisac. Njegovo cjelopkupno djelo karakterizira dar za povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava. Iz tih ranih dana datiraju drame Reformatori, 1967; Admiral Kristof Kolumbo, 1968; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, 1969; Meštar, 1970; Kralj je pospan,1971. te novele Partite za prozu, 1966;  Labilni položaj, 1969.godine.


Sedamdesetih godina Nedjeljko Fabrio napušta Rijeku, o čemu u jednom intervjuu govori:


Olovna šutnja


– U Zadru, 1971. s velikim je uspjehom praizvedena moja drama »Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?«. Kako se nije svidjela tadašnjim ljudima na vlasti, imala je svega četiri izvedbe. U Rijeci sam 1970. pokrenuo mjesečnik Kamov u kojem sam napisao da će »promicati kulturnu kroatizaciju Hrvatske«. Taj pridjev »kroatizacija« najskuplje me stajao, iako taj časopis iz današnje perspektive nije bio nimalo nacionalistički. Uostalom, nisam ni mogao biti nacionalist: došao sam iz dvojezične obitelji, čitao sam talijansku literaturu, ali sam bio čestit Hrvat.


Čista lica sudjelovao sam u Hrvatskom proljeću i to razdoblje smatram najljepšim danima svoje mladosti. Morao sam napustiti Rijeku i zaposlio sam se kao urednik u Dramskom programu Televizije Zagreb zahvaljujući redatelju Danijelu Marušiću i uredniku kulture Hrvoju Juračiću. U to vrijeme poznato kao »olovne godine« ili »hrvatska šutnja« i ja sam šutio. Punih osamnaest godina! Skinute su mi sve predstave s repertoara i preostalo mi je jedino da se okrenem uspomenama i u tišini pišem povijesni roman »Vježbanje života«.


U zagrebačkom periodu života Nedjeljka Fabrija nastala je i njegova sjajna knjiga glazbenih kronika »Maestro i njegov šegrt«, u kojoj su ukoričeni eseji o koncertima i predstavama (1986-1993), pisani na način kako to samo zaljubljenik u glazbu umije. Uvjerena sam da će podjednako u glazbenim koliko i letararnim krugovima Fabrio ostati zapamćen upravo po knjizi »Maestro i njegov šegrt«.


Sretna okolnost za prvi roman Nedjeljka Fabrija, bila je konstelacija snaga u tadašnjem riječkom kazalištu. Intendant je bio Drago Crnčević, Fabrijev školski kolega iz Prve riječke gimnazije, dramaturg je tada bio dr. Darko Gašparović, koji se zajedno s kultnim hrvatskim kazališnim redateljem Georgijem Parom, prihvatio dramatizacije i postavljanja »Vježbanja života« na riječku scenu.


Tog vremena – ne samo rehabilitacije Nedjeljka Fabrija, već i naivno čistog zanosa koji je ponio riječke kazališne gledatelje i proširio se na čitav grad – prisjeća se Loredana Gašparović, tada upraviteljica kazališne Propagande i marketinga,  autorica vizualnog identiteta najpopularnije riječke predstave do danas:


– Praizvedba »Vježbanja života« bila je 27.veljače, 1990. godine, ali ja se sjećam prvih razgovora vođenih u Zagrebu, kad smo se mi, Fabrijevi životni i kazališni prijatelji sastali s Nelkom, razgovarajući o uprizorenju njegova romana. Iako je u početku postojao strah – jer, veliki je ne samo stručni već i umjetnički zadatak prenijeti roman na scenu –  sve se postepeno i skladno sklapalo: od Darkove  dramatizacije do scenske čarolije Žorža Para, uz obaveznu i stalnu prisutnost Nedjeljka Fabrija koji se svemu radovao kao veliko dijete.


 



Ali nije se radu na predstavi veselio samo Fabrio – radovao se čitav teatar! To je bilo više od veselja,  prava umjetnička strast  Hrvatske i Talijanske drame, Zbora i orkestra opere, Baleta, cjelokupne tehnike te Propagande i marketinga. Svi smo živjeli za predstavu. Hoće li se to ikada više ponoviti – ne znam. Nema više Darka, otišao je nedavno i Žorž, a sada i Nelko…


Ali ostaju njegova djela. Fabrio je najveći pisac ponikao u ovom gradu, a »Vježbanjem života« je zaslužio spomenik – ravan Ivanu Zajcu! – kaže Loredana Gašparović.