Koncertom pod naslovom »Riječki skladatelji i solisti« Zoran Juranić se nakon desetak godina vraća riječkoj publici i orkestru kao dirigent, ali i kao skladatelj, što je konstanta njegove glazbeničke karijere. Štoviše, posljednjih godina, otkako je službeno u mirovini, skladanje je dobilo više prostora u njegovu radu, pa smo Zorana Juranića češće viđali kako dirigira svoja djela – poglavito u Zagrebu gdje je šef-dirigent Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda i redovni profesor na Muzičkoj akademiji. 

U Rijeci je još devedesetih dirigirao svoju prvu operu – »Govori mi o Augusti« – nastalu na tekst Luke Paljetka. Njegova najnovija opera – »Posljednji ljetni cvijet« – koja je pod autorovim ravnanjem praizvedena u novosadskoj Operi (gdje je Zoran Juranić stalni gost-dirigent), bila je iznimno zapažena na festivalu u mađarskom gradu Szegedinu, gdje je izvedba i snimljena za televiziju Arte i šest se mjeseci mogla pogledati na njihovom screeningu!

Uoči večerašnjeg koncerta u Rijeci razgovaramo s maestrom Juranićem o njegovom ponovnom radu s riječkim orkestrom koji je krajem osamdesetih godina vodio i kao dirigent, i kao umjetnički ravnatelj Opere, ali i kao jedan od utemeljitelja Zajčevih dana – manifestacije koja je njegovim osobnim zalaganjem za Zajčeva djela revitalizirala i postavila na scenu neke od najljepših opera skladatelja čije ime nosi riječki teatar.

Potencijal grada

 – Vrlo sam sretan što ponovo radim u svom rodnom gradu. Krajem sezone pogledao sam odličnu izvedbu Mozartove opere »Don Giovanni« u Rijeci i još jednom zaključio da je orkestar Opere izvrstan, što je i tradicija ovog grada. Zato sam se vrlo razveselio kad smo dogovorili ovaj koncert kojim počinje proslava 130. obljetnice otvorenja kazališne zgrade, ali i kojim se skreće pozornost na umjetnički potencijal grada, kojem i ja rođenjem pripadam.

Kako ste odabrali program koncerta?

– Neke su se stvari posložile već ranije – naime, Josip Kaplan je napisao i posvetio svoj violinski koncert Goranu Končaru pa je prirodno da ga on izvede na ovom koncertu, a zanimanje Gorana Filipeca za Mačekov skladateljski opus odredio je i njega kao izvođača Mačekova Concertina. Ja sam pak predložio izvedbu Fantazije za gudače mladog riječkog skladatelja Juraja Marka Žerovnika, ali i mog simfonijskog torza »Inter arma narrant Musae«, napisanog i praizvedenog 1994. godine u Osijeku. Dvojica istaknutih riječkih violinista izvesti će paradna djela svog repetoara – Marco Graziani »Introduction et Rondo Capriccioso« Camilea Sain-Saensa, a Krunoslav Marić Bartokovu Prvu rapsodiju za violinu i orkestar.

Kao dirigentu s velikim muzikološkim zanimanjem za domaća djela bilo mi je interesantno posebno raditi na glazbi koju nisam poznavao, a to je Kaplanov violinski koncert i skladba mladog Žerovnika. 

Što se Mačeka tiče, on je Concertino napisao 1991. godine i sam ga praizveo s orkestrom 1994. godine. Bio je to posljednji koncertni nastup Ive Mačeka (a prije toga je nastupio kao solist davnih pedesetih godina), vladalo je veliko uzbuđenje kod svih i to je zaista bio doživljaj. Ja sam redaktor partiture Concertina koja će biti tiskana u izdanju HAZU-a. Jako mi je drago da će Concertino dobiti tiskano izdanje jer je Ivo Maček sjajan kompozitor koji zaslužuje da njegova djela držimo na repertoaru.

Snimka predstave za Arte 

Vaša simfonijska skladba »Inter arma narrant Musae«, nastala je u povodu obnavljanja zgrade osječkog kazališta, gdje ste u dva navrata – od 1992 do 1995. i od 1997.. do 2002. – bili ravnatelj Opere. Jeste li dorađivali djelo za ovu izvedbu?

– Nisam. Za tu sam skladbu te 1994. koristio dijelove nedovršenog diplomskog rada, a nakon praizvedbe u Osijeku djelo je izvedeno u Zagrebu, snimljeno i nalazi se na mom autorskom CD-u.

Kao skladatelj gajite zanimanje i prema opernom žanru, a jedini ste hrvatski kompozitor čija je opera snimljena za muzički televizijski kanal Arte.

– Bio je to slijed sretnih okolnosti, rekao bih. Opera Narodnog pozorišta iz Novog Sada, gdje je moje djelo »Posljednji ljetni cvijet« praizvedeno, gostovala je s tim naslovom na opernom festival u mađarskom gradu Szegedinu. Budući da taj festival predstavlja mlade pjevače u izvedbama suvremenih djela, tenorski je part u mojoj operi pjevao jedan mladi Francuz, izvanrednog glasa, koji je tako dobro izgovarao hrvatski tekst da nitko nije ni pomislio da ne poznaje jezik. Sopranistica novosadske opera je upravo za tumačenje uloge u mojoj operi dobila nagradu festivala za najbolju izvedbu ženske uloge. Kvaliteta izvedbe je bila presudna za snimanje, ali i prethodni uspješni nastupi novosadske Opere u Szegedinu – bilo je to njihovo treće gostovanje na tom festivalu.

U Ljubljani se nekada održavao operni bijenale, a Osijek je donedavno imao anale opere i baleta. Osjeća li se u glazbenim krugovima nedostatak takvog festivala suvremene opere?

– Iako u Hrvatskoj njegujemo suvremenu glazbu na dvije manifestacije – na zagrebačkom Muzičkom bijenalu i na Glazbenoj tribini u Opatiji – šteta je što se operni i baletni anale u Osijeku ugasio, pogotovo sa stanovišta stimuliranja suvremenih kompozitora u tom žanru. Za sada nema govora o obnavljanju takvog festivala, iako Društvo hrvatskih skladatelja nastoji poticati suvremeno stvaralaštvo svih žanrova. Uspjeli smo da Zagrebačka filharmonija ima dvije godine rezidentnog kompozitora koji u tom razdoblju sklada za njih, jer je to dobar put za afirmaciju domaćih djela. 

Neželjeno dijete 

Koliki je faktor u propagiranju suvremene glazbe sama publika? Poznato je da koncerte Tribine u Opatiji prati isključivo struka.

– To jest žalosna činjenica. Na nekadašnje Tribine u Opatiji stizala su po dva autobusa slušatelja iz Rijeke, da bi danas vidjeli potpunu nezainteresiranost javnosti za suvremenu glazbu. To je dio sveopće krize našeg društva, između ostalog i krize u obrazovanju, jer se u školi ne razvija potreba za čitanjem, za odlaskom u teatar, u muzeje, na izložbe i koncerte.

Ali to nije posao za jednog čovjeka, niti za jednu opernu kuću. Oko takva zadatka trebalo bi se kompletnije okupiti. Ali negdje treba i početi!