Mjesto Lipa na sjeverozapadu Primorsko-goranske županije, pet kilometara udaljeno od hrvatsko slovenske granice, ovog će proljeća obilježiti 71. obljetnicu stravičnog zločina u kojem je nacistička vojska likvidirala 269 njegovih žitelja, a selo do temelja spalila. U spomen na tragediju koja se dogodila 30. travnja 1944. godine, u mjestu se svake godine održava manifestacija »Lipa pamti«, a ususret ovogodišnjoj obljetnici očekuje se i poseban događaj: u obnovljenoj zgradi bivše osnovne škole, u kojoj je od 1969. do 1989. djelovao Spomen muzej Lipa, nakon više od dvadeset godina pauze bit će otvoren novi muzejski postav. 

  Ponovno otvaranje i obnovu muzeja koji je četvrt stoljeća stajao zatvoren potaknula je Općina Matulji, uz podršku Ministarstva kulture i Primorsko-goranske županije. U prošlosti o njemu je skrbio riječki Muzej revolucije, a sad će djelovati u sastavu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja. Prema riječima ravnateljice Tee Perinčić koja ga je koncepcijski osmislila, zamišljen je kao zavičajni muzej, odnosno interpretacijski centar za baštinu područja koje uz Lipu obuhvaća mjesta Šapjane, Pasjak, Rupa te Brdce. Memorijalni postav posvećen stradanju Lipe i dalje će biti u njegovu središtu, ali tri prostorno odvojena i tematski različita segmenta muzeja zajedno će tvoriti cjelinu čije težište nije na smrti, već na vitalnosti mjesta koje je unatoč stravičnoj traumi obnovilo život na zgarištu i nastavlja se razvijati. 

  Muzej bi trebao postati središnja točka kulturnog i društvenog života lokalne zajednice, te neka vrsta dnevnog boravka mještana. No, posjetitelj će u njemu moći dobiti i naputke što u okolnim selima još može vidjeti, gdje može prošetati, koji mu ugostiteljski objekti stoje na raspolaganju i gdje može prenoćiti. Na taj bi način trebao pridonjeti i stimulaciji lokalne ekonomije. 

 Lipa pamti i živi

Takvu ideju suživota uspomene na stradanje i daljnjeg razvoja zajednice dizajner Damir Gamulin i arhitekt Antun Sevšek saželi su u misao »Lipa pamti i živi«. Njihovo rješenje za oblikovanje novog postava odabrano je na natječaju provedenom 2013. a osim samog muzeja obuhvaća obnovu šireg memorijalnog područja koje uključuje nekoliko konzerviranih ruševina u središtu naselja te spomenik s imenima žrtava ukomponiran u ostatke kuće na zapadnom kraju sela u koju su starci, žene i djeca odvedeni da bi bili živi spaljeni. 

  Prvi postav Spomen muzeja u Lipi osmislili su arhitekti Igor Emili koji je dizajnirao memorijalnu zbirku te Darko Turato koji je bio zadužen za osmišljavanje društvenih prostorija i učionica u prizemlju. Akademik Branko Fučić osmislio je etnografsku izložbu, a historiografsku podlogu za cijeli projekt dali su kustosi Muzeja revolucije: povjesničar Antun Giron i ravnatelj Boško Končar. Kao kustosica u muzeju je sve vrijeme radila profesorica povijesti i zemljopisa Danica Maljevac. 

  Jedna od zadaća stavljena pred dizajnere novog postava bila je zadržati sjećanje i na rješenje njihovih prethodnika. Tako će glas Danice Maljevac posjetiteljima i dalje pričati o stradanju i sudbini žrtava, a Gamulin i Sevšek nastojali su tu vezu održati i kroz organizaciju prostora te preuzimanje pojedinih elemenata starog postava. 

 Suvremeno promišljanje

– Razmišljajući o novom postavu ponajprije smo pokušali razmotriti kako postojeća rješenja funkcioniraju u 21. stoljeću. Zaključili smo da je muzej koncepcijski i organizacijski vrlo pametno osmišljen, ali ga je na svaki način potrebno osuvremeniti. Imali smo sreću da je u novije doba napravljeno više velikih postava stradanja pa smo i na njihovom primjeru mogli provjeriti kako pojedina rješenja funkcioniraju, a još važnije – kako stare, jer ne radimo muzej koji će se obnavljati svake tri godine. Bilo je bitno pronaći i zauzeti stav u kojem će oblikovne odluke vremenom dobivati na snazi, a ne gubiti, rekao nam je Gamulin. 

  Iako je osnovni raspored prostora sa stradanjem na katu, životom u prizemlju te etnografskom zbirkom u suterenu ostao neizmijenjen, sada su vizualno jasnije odijeljeni i potpuno drukčije oblikovani. Već u pristupnom dijelu naznačen je kontrast života i smrti s dva »lebdeća« paravana postavljena pred stubišta koja vode u izložbene prostore. Materijal od kojeg su napravljeni zamjenjuje klasičnu muzejsku signalizaciju i sugerira koji se dio prostora kako koristi, pa crna, teška i gruba metalna pregrada zove u ratnu zonu na katu dok drugi paravan teksturom i bojom sirovog drva najavljuje zbirku u suterenu, gdje će biti prezentirana etnološka baština. 

  Na samom ulazu u prizemlju smješteni su info-punkt i višenamjenska dvorana u kojoj će se održavati izložbe, predavanja, projekcije i slična događanja. Radi kvalitetnijeg pristupa zbirkama autori su napravili i potpuno novo metalno stubište, koje nema samo komunikacijsku funkciju, već postaje bitan element likovnog rješenja i dramaturgije postava.

  Ratna soba

– Smatrali smo da naglim prijelazom iz prirodnog ambijenta u suterenu u ratnu zonu na katu posjetitelj neće doživjeti svu težinu onoga što ga očekuje. Zbog toga su stubišta postala svojevrsna proširenja zbirki koja osiguravaju postupni prijelaz iz jedne priče u drugu. U korist boljega razumijevanja također smo nastojali što više smanjiti količinu informacija koju posjetitelj mora apsorbirati u jednome trenu. Željeli smo da odmah zna što mu se hoće reći u određenom prostoru, pa smo postav razdijelili u više cjelina na način koji je čitak posjetitelju, pojašnjavaju autori. 

 Zatvoreno  i mračno stubište koje iz prizemlja vodi na kat gdje se nalazi »Soba sjećanja« tako je postalo prva izložbena cjelina, odnosno uvodni dio postava stradanja. Zid na vrhu stepenica u cijelosti je ispunjen keramičkim šljemovima preuzetim iz starog postava, a svaka stepenica ima kontaktni mikrofon koji reagira na korak posjetitelja i repetira ga na način koji proizvodi dojam marširanja. 

  – Prolazak stubištem trebao bi pobuditi osjećaj tjeskobe i neugode da bi posjetitelja pripremio za susret s novim cjelinama. Na vrhu stubišta smještena je »Ratna soba« koja će mu pojasniti kontekst ratnih zbivanja, a tek potom ulazi u centralni dio postava stradanja gdje ga suočavamo s posljedicama zločina, kažu autori. 

  Takav pristup bitna je novost u odnosu na prijašnji postav koji je s obzirom na vrijeme nastanka polazio od pretpostavke da su tijek Drugog svjetskog rata i okolnosti stradanja Lipe svima poznati. »Ratna soba« sada će ih rasvijetliti i novijim generacijama, kojima su ti događaju davni i daleki. U središtu sobe smješten je veliki »generalski stol« prekriven bijelim reljefom terena šire regije. Na njega će se kao na slijepu reljefnu kartu sa stropa projicirati niz animiranih karata koje će tumačiti bitne dionice ratnih zbivanja. Projekcije će prikazivati događanja na terenu, bitke koje su se dogodile, pomake stanovništva, promjene granica… 

 

Soba sjećanja

– Dođe li se vremenom do novih podataka, jednostavno se može napraviti nova animacija koja će se projicirati na istom reljefu, što je velika prednost tog multimedijskog sadržaja, kaže Sevšek. Međutim, generalski stol nije samo informativan displej nego i nositelj ambijenta. Materijal je previše vrijedan da bi ljudi protrčali kroz njega, a da ništa ne osjete. Stoga ćemo izmjenom svjetla, dugim pretapanjem kadrova, postupnim zatamnjivanjem i odtamnivanjem prostora sugerirati protok vremena, izmjenu događaja i atmosferu koja je vladala. Želimo da ljudi prije ulaska u prostor smrti i stradanja osjete nervozu koja je prethodila zločinu.

  – Naredba uključuje prijetnju svakom naredniku da će snositi odgovornost za posljedice koji bi mogle nastati ako se ne bude držao naputka u kojem se naređuju pljačke, paleži i ubijanja… Zbog vjerodostojnosti dokument prenosimo u cijelosti, a dodatno stravičnim čini ga birokratski jezik kojim je pisan. Jednostavno ne očekuješ da se o ubijanju ljudi govori takvim jezikom – kaže Gamulin. 

  Iz ovog prostora uranja se u mrak središnjeg dijela postava kojeg obasjava tek pokoji izvor slabe svjetlosti. Tamnosivi zidovi obojeni su reljefnom bojom iz koje mjestimično probija svjetlucanje kvarca, što priziva dojam spaljenih kuća i zgarišta, a dodatno ga pojačava instalacija sastavljena od niza kućica izvedenih iz crnog čelika. Kućice su okomito postavljene na zid, iznutra osvijetljene i obostrano perforirane. S jedne strane nose kućni broj te prezime i nadimak obitelji, a s druge strane popis i godišta svih žrtava koje su živjele u kućama. 

Opširnije u tiskanom izdanju