Punoljetnost manifestacije

Valušek: Grobnička kolonija zamašnjak za stvaranje novih vrijednosti

Nela Valerjev Ogurlić

Kolonija je zamašnjak koji dovodi izložbe, otvara izložbene prostore (galerije), zbirke, depoe, u budućnosti i muzej. Rijetki su gradovi i općine u našoj županiji koji svoj novi identitet grade na suvremenoj umjetnosti



U Gradu Grobniku pod okriljem Katedre čakavskog sabora Grobnišćine već osamnaestu godinu djeluje Međunarodna likovna kolonija Grobnik, kao prva novoosnovana likovna kolonija u samostalnoj Hrvatskoj i, koliko je poznato, jedina u svijetu iz koje je izrastao Muzej suvremne umjetnosti. Iako formalno ne nosi taj naziv, djelovanjem MLKG stvorena je respektablina Zbirka suvremene likovne umjetnosti s djelima autora iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Austrije, Njemačke, Francuske, Švicarske, Španjolske, Nizozemske, Poljske, Makedonije, Meksika, Brazila, Argentine, Kine, Japana…


  Zahvaljujući njezinu djelovanju u Galeriji suvremene umjetnosti u grobničkom Kaštelu proteklih je godina realiziran niz izložbi inozemnih autora, a u suradnji s partnerima iz Njemačke – umjetničkim udruženjem »Syrlin« iz Stuttgarta – i grobnička je Zbirka uspješno predstavljena izvan hrvatskih granica.


  U povodu 18. rođendana Kolonije, obilježenog izložbom »Priziv na devet« koja se može razgledati do kraja kolovoza, razgovarali smo s povjesničarom umjetnosti i profesorom na Akademiji primijenjenih umjetnosti dr. Berislavom Valušekom. Važna je značajka grobničke Kolonije i to što od samog početka djeluje pod strogim nadzorom stručnjaka, a Valušek je prati još od 1977. godine.




  Međunarodna likovna kolonija Grobnik ove godine obilježava svoju punoljetnost. Već dugo ste suradnik, a posljednjih deset godina i stručni savjetnik ove manifestacije. Kakvo je po vašem mišljenju njezino značenje?


Stvaranje i odgoj publike


– Značaj Međunarodne likovne kolonije Grobnik možemo rekognoscirati na nekoliko razina. Prva je ona lokalna, mislim i najvažnija, s nekoliko gledišta s kojih se može promotriti. Recimo stvaranje, pa nakon toga i educiranje likovne publike na Grobnišćini, koja je prije – ako je postojala – svoje potrebe za likovnim mogla zadovoljavati jedino u Rijeci kao najbližem kulturnom središtu.


  Zatim, neposredni susreti lokalnih umjetnika i publike s našim i stranim likovnim umjetnicima koji su stvarali i boravili na Grobniku tijekom rada kolonija, pa poticanje i rast likovnog amaterizma, jer Grobnik ima brojne »vikend slikare« i slikarice koji su mogli puno toga naučiti družeći se s umjetnicima na kolonijama…


  Budući da predajem na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci znam da dosta studenata dolazi s navedenog područja. Koliko je kolonija u tome pomogla ne znam, ali nije odmogla, jer u sklopu Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine, organizatora svih manifestacija o kojima govorimo, diplomirani studenti Akademije već su pronašli svoje mjesto.


  Nadalje, kolonija je zamašnjak kojim su ostvareni svi drugi rezultati – izložbe, izložbeni prostori (galerija), zbirka, depoi, u budućnosti muzej – čime su stvorene nove vrijednosti koje imaju i svoj materijalni ekvivalent. S time dolazimo do regionalne razine značaja, a tu mislim na gotovo cijelu našu županiju, jer su rijetki gradovi i općine u njoj koji su svoj novi identitet odlučili graditi na suvremenoj umjetnosti. Uglavnom je riječ o povijesti, dok je Općina Čavle u jednom izvanrednom starom spomeniku kulture kakav je grobnički Kaštel, uspjela spojiti povijest i suvremenost na najbolji mogući način.


  Nacionalna razina značaja dosegnuta je u trenutku formiranja zbirke koja je i po broju radova i umjetnika i po kvaliteti respektabilna, dok o međunarodnim dosezima možemo suditi kad pogledamo iz kojih su sve zemalja umjetnici dolazili na Grobnik i gdje je sve zbirka pokazana u inozemstvu, u manjem ili većem opsegu.


  Djelovanjem kolonije kroz  proteklih osamnaest godina stvorena je zbirka  od  gotovo četiristo djela suvremenih domaćih i inozemnih autora. Kakva djela nalazimo u zbirci i mislite li da se sada već može govoriti o Muzeju suvremene umjetnosti na Grobniku?


  – Naravno, to je već sada muzej, ali bez dijela infrastrukture kao što je primjerice zaposleni kustos, stalni postav, adekvatni depoi i tome slično. No, koliko hrvatskih umjetničkih muzeja, osim onih najvećih, zadovoljava sve propisane kriterije? Vrlo malo. Stvaranje muzeja je proces, a Općina Čavle i Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, koji zajedno rade na tome, na dobrom su putu.


Isključivi muzeji i galerije


Djela koja nalazimo u zbirci određena su izborom umjetnika koji sudjeluju u radu saziva kolonija, jer isti svoje radove ostavljaju organizatorima. Tu opet postoji nekoliko razina: lokalni umjetnici, tj. oni s Grobnika, iz Rijeke i okolice, te s jednog šireg područja koji možemo odrediti dvjema županijama – Primorsko-goranskom i Istarskom, zatim umjetnici iz drugih dijelova Hrvatske, umjetnici iz nama graničnih ili bližih zemalja kao što su Slovenija, Italija, Mađarska, Austrija, BiH, te umjetnici iz ostalih zemalja Europe i svijeta. Osim nabrojenih tu su i autori iz Njemačke, Francuske, Nizozemske, Španjolske, pa čak i Brazila i Kine, a to nije sve.


  Ali možda je zanimljivije ne dijeliti umjetnike po državama, već ih objediniti po načelu likovnog izričaja. Velika većina radova iz zbirke spada u klasično štafelajno slikarstvo i klasično kiparstvo. Nema ili je malo takozvanih novih medija (koji već poodavno nisu novi, ali ih tako nazivaju po inerciji). Zašto?


  Moj osobni razlog takvog izbora je činjenica da je bitna većina hrvatskih umjetničkih muzeja i galerija postala ili postaje mjestima isključivog, netolerantnog, pa čak i militantnog zagovaranja samo jedne vrste likovnog ili vizualnog (kako se to danas voli nazivati, iako ja smatram da je riječ o istoznačnicama) izričaja. Sve što nije izrečeno najsuvremenijim medijima ili multimedijalno, da ne kažem (post)konceptualno, ne smatra se umjetnošću dostojnom izlaganja.


  Takav stav stvara otpor i ja ga prepoznajem već kod svojih studenata, a nešto u tom smjeru izrekao je i ovogodišnji mladi izbornik zagrebačkog Salona mladih, Feđa Gavrilović. U tom je smislu grobnička zbirka alternativna i moći će poslužiti u budućnosti kao mjesto svjedočenja i izučavanja jedne druge i drukčije, usporedne linije umjetničkog stvaralaštva.


Raritetna ideja i koncept


U Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Grobničkom kaštelu za Dan muzeja  postavljena je izložba promjenjivog postava» ‘Priziv na devet«,  unutar koje se tijekom četiri mjeseca izmjenjuju djela devetero autora koji predstavljaju stupove Kolonije: Ivana Balaževića, Marijana Blažine, Zvonimira Kamenara, Branka Lenića, Bruna Paladina, Tomislava Pavletića, Nenada Petronia, Marinke Premuš i Vinka Šaine. Što  ovu izložbu  čini  tako jedinstvenom da ste je na otvorenju nazvali svjetskim raritetom?


  – Svjetski raritet odnosi se na ideju, koncept izložbe koji je načinila voditeljica kolonije i Kaštela Vlasta Juretić, uz napomenu – koliko je meni poznato, a poznato mi je dosta toga. Naime, tijekom četiri mjeseca trajanja izložbe, na kojoj se navedeni autori predstavljaju s po najmanje četiri rada, svi će umjetnici jednom mjesečno donijeti potpuno nove radove. Do sada su načinjene tri izmjene. Četiri zamjene po četiri rada čine (najmanje) šesnaest umjetnina, što je dovoljno za samostalnu izložbu. Dakle, uz jednu skupnu izložbu dobili smo i devet samostalnih koje će biti vizualno objedinjene u dokumentarnom filmu na kome se već radi. Tko ima dobro i izvježbano vizualno pamćenje, taj je film već dijelom odgledao u izložbenim prostorima Kaštela.


  Pratili ste Koloniju i na njenom prvom međunarodnom predstavljanju u  Njemačkoj 2008. godine, a dvije godine potom uslijedilo je i predstavljanje na međunarodnom sajmu umjetnosti Antik & Kunst u Stuttgartu. Iz tada uspostavljene suradnje s njemačkim partnerima, umjetničkom udrugom »Syrlin« rođen je i projekt » Umjetnost u pokretu CroARTia« koji spaja naizgled nespojivo – likovne umjetnike i ljubitelje oldtimera. Kako doživljavate taj spoj  povijesnih automobila i suvremene umjetnosti?


  – Doživljavam ga prirodno, jer umjetnost u njezinoj sveobuhvatnosti na metaforičkoj razini možemo doživjeti kao putovanje, avanturu, istraživanje… I svako pojedinačno umjetničko djelo je putovanje, kako za samog autora koji u trenutku početka stvaranja ne zna kako će djelo izgledati na kraju i gdje će ga odvesti traganje, tako i za kasnije konzumente, publiku, koja na temelju utvrđenih (likovnih) datosti poduzima vlastito putovanje koje uopće ne mora imati dodirnih točaka s iskustvima autora.


  Ivo Kalina je na otvorenju svoje retrospektive u današnjem Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 1994. godine, parafrazirajući onu staru latinsku poslovicu »Navigare necesse est«, izjavio »Putovati se mora«, te je time zbunio dio publike koji nije shvatio kakve veze ima umjetnost s nužnošću putovanja. »Prevedena«, rečenica bi glasila »Slikati se mora«, jer slikanje je također putovanje. Što su automobili negoli moderni simboli putovanja?


  Također, oblikovanje ili dizajniranje automobila spada u likovne umjetnosti, u onaj njihov dio koji nazivamo primijenjenim umjetnostima. Da bi netko mogao dati konačan oblik jednom automobilu mora poznavati mehaniku, način funkcioniranja motora i fiziku, ali ta osoba mora biti i likovno obrazovana, jer oblikovanje automobila pretpostavlja znanja o kiparstvu, slikarstvu i dizajnu, o trodimenzionalnim oblicima i bojama, o estetskom predmetu koji ima svoju namjenu i svrhu.     Postoji još jedna poveznica između likovnih umjetnosti i starih automobila, jer će većina umjetničkih djela nastalih u sklopu svih saziva kolonije postati dio pokretne hrvatske kulturne baštine. S druge strane, oldtimeri već danas spadaju u pokretnu kulturnu baštinu i samo je pitanje vremena i dobre volje vlasnika kada će završiti u nekom od europskih tehničkih muzeja, muzeja transporta ili dizajna – svejedno.

Pokretna kulturna baština


Na koji način bi po vašem mišljenju djelatnost Međunarodne grobničke kolonije trebalo dalje razvijati? Prema riječima voditeljice Vlaste Juretić pripremaju se dva  velika nova projekta: osnivanje Parka skulptura uz grobnički Kaštel i prve Artoteke u ovome dijelu Europe koja bi se bavila iznajmljivanjem umjetničkih radova.


  – Ne znam da li će to baš biti park, ali nešto na tom tragu bi moglo biti, jer već danas oko Kaštela možemo primijetiti trajno postavljena djela Kamenara, Diminića, Pavletića i drugih kipara. Sve to nastaje, rađa se iz saziva kolonije, kao i artoteka.


  Artoteke su ekskluzivno nastale u Nizozemskoj u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća, u vrijeme kada je bogata socijalna država kakva je Nizozemska bila, redovito, na godišnjoj razini, otkupljivala od svojih umjetnika njihova djela. S vremenom je količina umjetnina u vlasništvu države ili gradova narasla do te mjere da su za njihovo deponiranje bili potrebni hangari. Tako su nastale artoteke, posudionice umjetničkih djela – slika, kipova, grafika i tome slično. Umjetnine su se po simboličnoj cijeni mogle iznajmiti, zatim zamijeniti i/ili otkupiti. Dio novca dobivali su autori, a dio artoteke. Svi sretni i zadovoljni.


  Budući da sva djela koja nastaju na kolonijama ne idu automatski u zbirku, ali ostaju u vlasništvu organizatora, ista će preko grobničke artoteke biti ponuđena zainteresiranima. Time će svi ljubitelji umjetnosti moći za relativno male iznose opremiti svoje stanove ili poslovne prostore, pa ako nakon nekoliko mjeseci sliku gledanjem i kontemplacijom »iscrpe«, mogu je zamijeniti, a ako im se svidi moći će je po prihvatljivoj cijeni i u ratama otkupiti. A sve se to razvilo iz jedne, u početku bezazlene i nepretenciozne kolonije.


  U kom smjeru dalje? U istom, na Grobnik.