Građani se putem portala pozivaju da upoznaju projekt, no poziv bi danas svakako trebalo dopuniti opaskom da se ne zanose prezentacijom. Lijepi će prizori, naime, zauvijek ostati samo virtualni, jer riječ je o projektu koji se nažalost nikad neće ostvariti.
Iako su mu takvu sudbinu mnogi već odavno prognozirali, jer se realizacija odugovlači godinama, službena potvrda o tome stigla je tek prije nekolikor dana, kad je pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar napokon odlučio zaigrati otvorenih karata i pred javnost istupiti s informacijom da Grad nakon osam milijuna potrošenih kuna i deset godina od provedenog natječaja, definitivno odustaje od projekta prema zamisli arhitekata Saše Randića i Idisa Turata.
– Nova financijska realnost, ali i etički okvir koji se nameće brojnim svakodnevnim globalnim promjenama, sugerira pokušaj revizije postojećeg arhitektonskog rješenja koje bi trebalo biti skromnije, održljivije i primjerenije trenutku u kojem živimo – kazao je Šarar za naš list, naglasivši kako je siguran da u postojećem projektu ima iskoristivih elemenata, ali »starhitect« pristup smatra pogrešnim.
No, što to konkretno znači i kakva se preinaka projekta očekuje? Je li ona takva da i dalje govorimo o projektu Randića i Turata ili ga mijenja na način da se zapravo radi o posve novome projektu, koji u tome slučaju može bilo tko raditi?
Da bi se arhitekti o novonastaloj situaciji uopće mogli izjasniti, a građani predočiti kako bi skromnija varijanta muzeja trebala izgledati, od Šarara smo zatražili detaljnija pojašnjenja o elementima projekta koje smatra definitivno neprihvatljivima.
Aneks odbačen
– Stakleni krov na staroj zgradi sigurno ne ide, a cijeli muzej u prvoj fazi ostaje u gabaritima T-objekta. Aneks je odbačen, što zbog financija, što zbog upitne energetske efikasnosti – kratko i jasno je poručio pročelnik.
Izgradnja aneksa možda bi došla u obzir u drugoj fazi, ali uz napomenu da zgrada mora biti štedljiva, a ne rastrošna. Nisam siguran da je staklena fasada energetski učinkovita – dodao je Šarar, a upitnom smatra i poruku koju bi zgrada odašiljala svojom pojavnošću.
– U kontekstu očekivanog obilja projekt nove zgrade muzeja bio je odličan za vrijeme u kojem je nastao. No, danas to više nije, kako zbog besparice, tako i zbog političke poruke: raditi raskošne i rastrošne zgrade danas je etički upitno i pogrešno. Na taj bismo način mogli proizvesti apsurdnu situaciju da zgrada namijenjena suvremenoj umjetnosti koja bi trebala biti najbliža duhu vremena, bude u potpunoj suprotnosti s duhom vremena.
Rem Koolhaas, jedan od vodećih arhitekata današnjice, u posljednje vrijeme vrlo se otvoreno suprotstavlja »star arhitekt« konceptu. Mislim da je taj koncept duboko neliberalan i prenaglašava arhitekturu pred sadržajem i procesima unutar samog muzeja. Na kraju se uvijek priča o zgradi, a puno manje o svemu ostalome – pojasnio je Šarar svoja razmišljanja.
– Zbog velikih staklenih površina zgrada bi izgleda spektakularno, što bi moglo biti iritantno poput neke poslovne tajkunske staklene palače – dodao je.
Mijenjanje parametara
Arhtekt Idis Turato vrlo je nervozno odbacio poziv za bilo kakav razgovor na ovu temu, a Saša Randić kaže kako mu je jasno da Grad u ovoj situaciji ne kreće s izgradnjom muzeja i da se treba prilagoditi realnoj situaciji.
– To je sasvim razumljivo, naglasio je. I sam bih se založio za postupnu realizaciju projekta, a prije svega za uređenje prostora u T-građevini. Postojeća kuća propada i postoji realna opasnost da se sruši ako se nju ne uđe. Zbog toga sam se čak pokušao naći s pročelnikom Šararom. Nisam uspio, ali sam srećom preko medija saznao kako razmišlja – kaže Randić.
Prema njegovim riječima, nova zgrada muzeja u »Benčiću« ni po čemu nije skuplja i rastrošnija od bilo kojeg drugog projekta muzeja.
– Fasada i krov nemaju nikakve veze s ekonomičnošću građevine. To naprosto nije točno. Na fasadu se umjesto stakla mogu zabiti letve, a na krov staviti mediteran crijep, ali to opet ostaje zgrada od svojih 9.000 kvadrata, zatvorenih i umjetno klimatiziranih, koju treba ne samo izgraditi nego i održavati. To košta. Uzmimo na primjer rasvjetu: nije isto rasvjetliti par stotina ili par tisuća kvadrata. Ako se u startu s tim ne računa, nastaju ogromni problemi, gdje račun za struju premašuje novce koje institucije imaju za programe. Upravo s takvim problemima danas se suočavaju zagrebački MSU i sportske arene koje se jedva održavaju.
Dakle, glavni je problem kako je zgrada dimenzionirana, njezina kvadratura, a to nije rezultat nekog našeg hira, »star arhitekture« ili Rema Koolhaasa, već rezultat iskazanih prostornih potreba muzeja koje su utvrdili sami muzealci i koje su bile definirane već natječajnim programom – kaže Randić i dodaje:
– Ako se to mijenja, ako nam takva zgrada više ne treba, onda to valjda znači da se mijenja i program razvoja institucije, jer zgrada ne može biti sama sebi svrha. Ali onda treba jasno reći da je taj program pogrešan, da poslovni model muzeja ne drži vodu, a ne govoriti o tome da zgrada sliči na tajkunsku palaču, da je neetična i da nije dobra kao osoba. Arhitektonski projekt ni na koji način ne može biti razlogom zašto se u ovih desetak godina muzej nije realizirao.
Ljepota košta
Ono što zbilja jest skupo, ali se ne spominje kao problem, je garaža – tvrdi autor projekta.
– Treba se vratiti na početak uređenja bloka »Benčić« i urbanističkog natječaja, koji je raspisan prije natječaja za muzej. Na tom natječaju smo, ako se dobro sjećam, dobili drugu nagradu. Naš projekt, kao i praktično svi ostali, predviđao je gusto izgrađenu strukturu, jer je jedan od uvjeta natječaja bio da se kroz dobit od novih komercijalnih sadržaja izgrade nekomercijalni. Jedini koji nije bio opterećen tim izračunom je bio prvonagrađeni rad, koji je predvidio lijepo uređeni javni trg, s garažom na mjestu koje povremeno plavi zbog podzemnih voda. Ne zove se cijela zona Potok bez vraga.
To je sve lijepo, ali ljepota košta. Kroz svo ovo vrijeme nije se našao niti jedan zainteresirani investitor koji je trebao izgraditi garažu, a naravno da je onda nemoguće urediti cijeli blok isključivo novcem iz proračuna – kaže Randić koji drugi veliki problem vidi u konceptu rada same institucije, koji je karakterističan za sve hrvatske ustanove u kulturi.
– Svi muzeji u svijetu grade se i pune suradnjom s privatnim kapitalom, muzeji su baš školski primjeri privatnog mecenstva. Tko god je bio u nekom američkom muzeju, nije mogao ne primjetiti pojedina krila ili zbirke donirane od strane privatnog kapitala. U tom pogledu ova kriza nije loša jer će prisiliti naše institucije da promjene svoju ustaljenu praksu i prestanu računati isključivo na državni ili gradski proračun. Čak je i jedna Nizozemska, poznata po svojoj razvijenoj kulturnoj politici, radikalno smanjila budžet u kulturi i gurnula institucije da pronalaze nova savezništva s privatnim kapitalom.
