Petar Grabovac neraskidivo je vezan uz Rijeku i riječki Novi list. Nedugo nakon što je u subotu 1. ožujka 1947. u ranim poslijepodnevnim satima izašao prvi broj Riječkog lista, u redakciju je ušetao mladi i ambiciozni Petar Grabovac.

   Ubrzo je dobio posao pa je već 1948. godine zaposlen kao korektor i novinar-suradnik. Od tada pa sve do odlaska u mirovinu 31. prosinca 1989. godine cijeli radni vijek radio je isključivo u »Novom listu«.

   Legendarni fotoreporter, što je manje poznato, u počecima karijere radio je kao novinar i to vrlo dobar. Jer upravo je on dobio zadatak popratiti prvo poslijeratno porinuće broda u brodogradilištu »3. maj« te je o porinuću broda »Zagreb« napisao nadahnutu reportažu na četiri novinske kartice.

   Godine 1949. Grabovac je otišao u vojnu oficirsku školu iz koje se u studenom 1951. vratio kao KV aero-fotograf i započeo blistavu karijeru u kojoj je puna četiri desetljeća svojim fotoaparatom pratio sva zbivanja u Rijeci – od sporta do politike – i tako zabilježio noviju povijest Rijeke u arhivi od desetak tisuća negativa.

Nova zgrada

Nije nevažno naglasiti da je sve do 1969. godine Grabovac bio i jedini fotoreporter riječkog dnevnika. Bilježio je tako i sve faze povijesti gradskog dnevnika (Riječki list postaje ponovno Novi list 1954., u osmoj godini izlaženja) koji je sve do 1964. imao sjedište na današnjem Jadranskom trgu, iznad ondašnje slastičarnice »Zora«. Posebno je dobro dokumentirana gradnja novog doma Novog lista koji se iz prostorija u srcu grada, preselio 1963. na svoju današnju adresu u Zvonimirovoj ulici, tada još Bulevaru Marxa i Engelsa. I pred neboderom »Kuće štampe« smjenjivali su se nekada trolejbusi i konjske zaprege, tada uobičajeni miks starih i novih vremena.

   Dana 3. ožujka 1962. je uz svečanu sjednicu Redakcije i Radničkog savjeta povodom 15-godišnjice Novog lista otvorena nova zgrada Štamparije, a 6. siječnja 1964. Redakcija i Uprava uselile su u nove prostorije na trećem i četvrtom katu djelomično završenog nebodera. Uslijedilo je zlatno doba Novog lista u kojem je važna karika bio i Grabovac, sada već urednik fotografije koji je silno znanje prenosio na nove generacije fotoreportera.

   Miroslav Bajzek, dugogodišnji novinar te od 1961. do 1968. godine i glavni i odgovorni urednik Novog lista, o Petru Grabovcu, kao i uostalom mnogi, govori biranim riječima:

   – Petar Ćućo Grabovac proveo je čitav svoj radni vijek u redakciji Novog lista, obavljajući fotoreporterske poslove, postajući svojim snimkama svjedok i aktivni čimbenik ukupnog razvoja i stasanja Rijeke. Prvu polovicu Ćućinog radnog staža u Novom listu, nešto više od dvadeset godina, obavili smo zajednički. Moj odlazak iz Novog lista krajem 1968. godine nije nas razdvojio ni prijateljski, ni novinarski. Dolazili su novi, mladi članovi redakcije, novinari – pisci i fotoreporteri. Stariji su odlazili u druge redakcije ili na druge poslove, a Ćućo je ostajao na svom mjestu i na svom poslu, od prvog do posljednjeg radnog dana.

Rad i razonoda

Kao jedini ili glavni fotoreporter redakcije u dugom protoku godina, Grabovac je, za razliku od novinara-pisaca »pokrivao« sve sektore, sve oblike života i aktivnosti, od politike i privrede do sporta, kulture i drugih sektora. Takav status i obaveza u sastavu redakcije kroz dugi niz godina Grabovcu je omogućio da bude svjedok različitih događanja, vrlo često od povijesnog značenja. Volio je svoje zanimanje, svoj posao i redakciju. To se moglo vidjeti, čuti i osjetiti na svakom njegovom zadatku što ga je primao, sam birao ili pronalazio.

   Ne smijem u ovoj prilici zaboraviti na značajnu ulogu Grabovčeve suradnice Đurđe Koren koja je obavljala poslove tzv. razvijanja snimaka što ih je svakog dana, svake večeri, donosio Ćućo u laboratorij. Odmah iz fotolaboratorija razvijene fotografije odlazile su u odjel cinkografije i zatim u daljnji proces tiskanja lista. Sve u svemu, u okvirima tadašnjeg načina tiskanja lista, u tehničkim uvjetima onoga doba, Grabovac je obavljao dosta složene pa i teške poslove koji su tražili i puno vremena i produženi boravak u zgradi redakcije i tiskare.

   No, Ćućo je uvijek našao vremena i za opuštanje, razonodu i društvenost. Imao je mnogo prijatelja i poznanika, kao i onih koji su ga cijenili kao autora snimki što su obogaćivale ukupni sadržaj dnevnika. Bio je pravi majstor u odabiru objekta i trenutka snimanja, posebno kod sportskih događanja na kojema je glasio za najpoznatijeg fotoreportera u okviru tadašnjeg novinarstva.

   – Njegov ukupan rad obogatio je Rijeku izuzetno vrijednom slikovnom dokumentacijom koja će se koristiti kao jedan od važnih elemenata ukupne riječke povjesnice, zaključuje Bajzek.

   (KRAJ)