RIJEKA Ovo je priča o tome kako je riječko »Skriveno kino« što ga treću godinu zaredom u suradnji s Motovun Film Festivalom organizira Art-kino Croatia, unatoč otkrivenoj lokaciji, i dalje ostalo »skriveno«.

Park na Mlaci, koji je u četvrtak uvečer trebao »glumiti« skriveno kino, ulogu je odigrao više nego odlično, no tristotinjak obožavatelja Fellinija i njegova kultnog djela »Amarcord« ipak su nakon sedamdesetak minuta čekanja kući otišli neodgledavši film.

Razlog? A teško je reći, no citirat ćemo »osobu zaduženu za odnose s gledalištem« koja se publici tijekom večeri obratila dva puta. 

Prvi put nakon trideset minuta od zakazanog termina projekcije, zamolivši auditorij za još petnaest minuta strpljenja, a drugi put, nakon sedamdesetak minuta strpljenja tog istog auditorija, da bi kazala kako projekcije unatoč velikim naporima organizatora ipak neće biti, te pozvala nazočne strpljivce da film dođu odgledati drugu večer u Art-kino Croatia, uz napomenu kako će i tamo biti projekcija besplatna.

Na upit što se dogodilo, odgovorila je da struja ne podržava projektor ili nešto slično. U slobodnom prijevodu – struja nije podržala ideju, a organizator nije »pitao struju« hoće li ili neće »surađivati«, recimo barem dva sata ranije nego li je projekcija trebala početi.

Večer je obećavala

A večer je obećavala. I to više nego svi hrvatski političari u kampanji zajedno. Već od 21 sat u park na Mlaci nadirali su ljudi iz svih smjerova, slijedeći na stazicama polijepljene putokaze i otkrivajući kinodvoranu u prirodi.

Svi puni ushita i pohvala za ovakvu inicijativu koja, uzgred rečeno, uistinu zaslužuje pohvalu. Primjerice, Vesna i Željko Lukanović ishvališe i inicijativu, i odabir lokacije, i film. K tome Vesni je ideja Art-kina Croatia dala poticaj da tako nešto organizira u VMO-u Drenova.

Ana Ružić i Inis Đapo pohrlili su u Skriveno kino puni očekivanja i punih usta hvale za događanja takvog tipa, baš kao i Dragica i Anđelko Volf. Nina Batinić i Marie Kinkela već su u startu ishvalile atmosferu koja je vladala u gledalištu prije projekcije.

A atmosfera je, unatoč malom kapacitetu sjedećih mjesta bila više nego odlična. Svi oni koji su u Skriveno kino došli desetak minuta prije zakazanog početka projekcije, mogli su birati između travnatog »balkona« i pješčanog »partera« jer zainteresiranih je bilo više nego li je organizator očekivao, što je rezultiralo manjkom stolica. No, ni to nije bio neki problem jer park je velik, a Riječani ljudi dobre volje i »fanj trpežljivi«.

Primijetismo i kako je obližnja benzinska crpka te večeri profitirala, baš kao i »zalogajnice« na Brajdi. Kino na otvorenom, pa tako i ono »skriveno«, osim kokica i cole dopušta i pivo u kombinaciji s kebabom, pa može i pečenom kokicom. Uglavnom, kako se čekanje »Amarcorda« odužilo, gledalište je ožednilo, a bogme kroz neko vrijeme postalo i »djelomično veselo«.

I dok su se organizatori znojili i preznojavali pokušavajući namoliti struju da podrži projektor, odnosno da se na velikom platnu konačno združe slika, ton i titl, gledalište je vrtilo neki svoj zajednički film, i kratilo vrijeme iščekivanja Fellinija.

Riječka publika

I kad bi realisti pomislili da je gotovo, e, nije bilo gotovo jer i nakon što je objavljeno da ni uz najveće napore nije došlo do koalicije struje i projektora, gledalište nije opustjelo. Točnije, bilo je još uvijek punije nego hrvatska sabornica za najboljih dana. Naime, titlovi koji su izlijetali na filmskom platnu jednom od posjetitelja poslužili su za stand up komediju, pa je tako čitao i čitao na sav glas, a ljudi mu pljeskali i pljeskali, zavaljavši cijeli park od smijeha.

Sve u svemu, zaljubljenici u Fellinija i »Amarcord« dobili su svojevrsno »obeštećenje« zbog čekanja, odnosno pozvani su u ljetno Art-kino, komarci su imali ne »banket u blitvi« već »banket u kinu«, a organizator je valjda shvatio onu u narodu jako poznatu i često korištenu uzrečicu koja glasi »dobra priprema je pola obavljenog posla«.

Sve u svemu, moglo je biti fantastično, no u konačnici, moglo je biti i puno gore, a nije zahvaljujući dobronamjernoj riječkoj publici koja, kad se odluči zabavljati, to i čini. Šalu na stranu, ipak ovakve se stvari, unatoč dobrom ishodu, ne bi trebale događati.

Neovisno o kakvim se tehničkim poteškoćama radilo, i je li popodne bila proba ili nije, svaki profesionalac zna da je struja hirovita, a ništa bolji nisu ni projektori pa od rezerve glava ne boli. Ali, ljeto je, a tko radi, taj i griješi pa nek’ cijela večer bude zapisana kao »riječki amarcord« s pozitivnim, a ne negativnim predznakom.