Fascinatni ambijenti posrnule industrije

Industrijska arhitektura je arhitektura velikog mjerila, pa je takav i problem njezine obnove. Upravo na to podsjeća izložba Riječka industrijska priča – RIP, koja nas dojmljivim spojem fotografije, glazbe i videa  suočava s problemom napuštene industrijske arhitekture  i provocira pitanje  kako udahnuti novi život u prostore koji su izgubili funkciju smrću industrije

Ako se neki grad u Hrvatskoj može podičiti bogatstvom industrijske baštine, onda je to Rijeka, u prošlosti važno lučko i industrijsko središte, koja je svoj prosperitet i identitet gradila upravo na tim djelatnostima. Danas o danima stare slave svjedoče brojni zapušteni i prazni industrijski prostori koji impresioniraju svojom monumentalonošću, a djeluju moćno čak i oronuli. 

  Industrijska arhitektura je arhitektura velikog mjerila, pa je takav i problem njezine obnove. Upravo na to podsjeća izložba Riječka industrijska priča – RIP, koja nas dojmljivim spojem fotografije, glazbe i videa suočava s problemom napuštene industrijske arhitekture i provocira pitanje kako udahnuti novi život u prostore koji su izgubili funkciju smrću industrije. 

 Lijepo i sablasno…

Multimedijalni projekt predstavljen u Muzeju grada Rijeke djelo je povjesničarke umjetnosti Eme Aničić u kojoj kao dizajner postava i autor videomaterijala nastupa Kristijan Vučković, kao autori glazbe Josip Maršić i Zoran Medved, dok je autor fotografija koje čine okosnicu izložbe i potakle su cijeli projekt – Stanislav Belička. 

   Njegove slike vrlo su ekspresivne a vode nas prostorima nekadašnje Rafinerije šećera, Tvornice duhana, Tvornice papira, lučkih skladišta »Metropolis«… Na ulazu u izložbeni prostor preko cijelog je zida postavljena fotografija s cijevima Rafinerije nafte kroz koju pristupamo ostalim radovima. Tu su i željeznička remiza, 3. maj, Termoelaktrana, a preko puta velike slike Tvornice torpeda i mlin u Žaklju kao najveći manufakturni pogon svog vremena. 

  Sve djeluje istodobno lijepo i sablasno, stvarno i nadrealno, a dojam upotpunjuje glazba koja je u ovome dijelu umirujuća i želi pobuditi osjećaj levititranja, kao da poput duhova lutamo napuštenim i praznim industrijskim halama. 

  Postav se nastavlja na prvome katu gdje je dužinom jednog cijeloga zida postavljena vremenska lenta na kojoj pratimo uspon i pad riječke industrije od 1750. godine do današnjih dana. Na ovom mjestu zvukovi postaju dramatičniji, a na dva projekcijska platna u središtu prostora vrte se filmovi Kristijana Vučkovića koji nas paralelno vode u šetnju kroz napuštene industrijske prostore i pokazuju ih u vremenu industrijskog progresa. 

 Hiperdimenzionirane fotografije

– Htjeli smo suočiti ljude s problemom industrijske arhitekture našega grada koja je napuštena i tužna, ali u povijesno umjetničkom smislu izrazito važna i ujedno veliki potencijal budućeg razvoja grada. Da bismo na to skrenuli pažnju cijelu smo stvar odlučili napraviti najekspresivnije moguće, ispreplitanjem tri medija na način koji je efektivan. S jedne strane strane željeli smo isprovocirati, na neki nači i prepasti ljude. Zato smo izložbu skraćeno nazvali RIP. S druge strane htjeli smo potaknuti na razmišljanje i javnost i nadležne institucije na koji bi se način ta vrijednost mogla iskoristiti, kaže nam Ema Aničić kojoj je prvi uvjet kod postava izložbe bila velika dimenzija fotografija. 

  – Beličkine fotografije nisu dokumentarne, a estetski su veoma dojmljive iako pokazuju krajnje zapuštenu i derutnu industrijsku ostavštinu. Inzistirala sam da budu hiperdimenzionirane, jer sam željela da gledatelja kad uđe u prostor ta fotografija poptuno obuzme. Cijela industrijska arhitektura je glomazna i upravo ta ispražnjenost od sadržaja, te puste i velike hale bez strojeva, daju joj dojam monumentalnosti. Birali smo prostore koji su u estetskom smislu bitni i vizualno najupečatljiviji, a neke su fotografije, na kojima vidimo uistinu goleme strojeve, napravljene kao veliki renesansni triptisi. Mislila sam, zašto ne bismo tu starinsku formu iskoristili da razdjelimo jednu modernu fotografiju, pa tako i njezinom formom svemu damo jednu novu dimenziju, kaže autorica izložbe.  

 Zvuci zabave

Autori glazbe za svaki su dio izložbe napravili zasebnu glazbenu podlogu, u kojoj se industrijski zvukovi pretapaju s violinama i muzikom 40-ih i 50-tih godina, a prema riječima Zorana Medveda glavna ideja je bila pokazati da su u vrijeme dok je industrija radila ljudi i plesali: uz zvukove strojeva bilo je i zvukova zabave i veselja. 

  Elan radnog naroda u vrijeme industrijskog progresa pokazju propagandni filmovi iz 1950-tih i 60-tih godina, a Kristijan Vučković koji ih je montirao govori: 

  – Htio sam uspostaviti neki čudan balans između tadašnjeg vremena i današnje situacije prikazane u videu koji bilježi prolete kroz apsolutno mrtvilo napuštenih industrijskih prostora. Bio mi je zanimljiv taj kontrast crno bijelih filmova koji su puni života i kolora praznine u današnjem vremenu. S jedne strane imamo snimke žive po boji, a mrtve po sadržaju, a s druge strane je obrnuto. 

  Gledatelja sam želio smjestiti u neki međuprostor, ne nužno da osjeti čemer, nego da osjeti potrebu da se pokrene. Da, istina je: sve stoji i sve je loše, zadnjih 20 godina samo tonemo dolje, ali vrijeme je da završimo tu priču konstantnog konstatiranja statusa quo. Treba učiniti neki korak i napokon krenuti naprijed, u kojem god smjeru, smatra Vučković, a slično misli i Belička. 

  – Izvanredan odaziv publike na otvorenje izložbe rezultat je njihove želje za ljepšom budućnošću. Ljudi su došli podržati incijativu koja otvara mogućnost novih putova. Oni očekuju promjenu. 

   Stanislav Belička fotografijom se bavi više od četrdeset godina i na tom je polju veoma uspješan. Osvojio je više prestižnih međunarodnih nagrada, a po struci je precizni mehaničar i radi u jednoj njemačkoj tvornici blizu Ulma čija je osnovna djelatnost proizvodnja djelova u auto industriji. Tvornica proizvodi i goleme mašine za odljevke djelova, a Belička smišlja kako oblikovati i komponirati te grdosije. Dakle, zaljubljen je u strojeve, pa mu je svijet tehnologije jedna od važnijih tema i u fotografiji. Riječka ga je publika prije nekoliko godina imala priliku upoznati na dvije samostalne izložbe: »Stare makine« u Galeriji Paladin i »Dekadencija Torpeda« u Muzeju grada Rijeke, koja je održana kao popratan program velikog projekta »Torpedo – prvi u svijetu«. 

 Grad u gradu

Tadašnji susret s Muzejem bio je presudan i za »Riječku industrijsku priču«, jer ga je ravnatelj Ervin Dubrović angažirao da zabilježi i sve preostale tragove industrijske Rijeke. U protekle dvije godine sustavno je snimao sve njezine mrtve i aktivne djelove na potezu od Kantride do Martinšćice, a Ema Aničić prihvatila se posla da sve to i arhivski istraži, te znanstveno obradi. Rezultat je monografija koja predstavlja prvu sintezu riječke industrijske povijesti u razdoblju od dva stoljeća, od prve polovice osamnaestog do polovice dvadesetog stoljeća. 

   – Stučnjaci su se ovom temom dosta bavili proteklih godina, ali sada imamo imamo i jedan cjeloviti pregled kao kvalitetan temelj za svako daljnje istraživanje. Knjiga je bitno drukčija od izložbe, ali i njezin je prvenstveni smisao ukazati na vrijednost industrijske baštine s kojom konačno nešto treba napraviti, jer nezaustavljivo propada i naprosto vapi za pomoći. U tome se slažemo s nastojanjima Grada koji kroz aplikacije na razne europske projekte pokušava namaknuti sredstva za obnovu, jer drugog načina nema, a nedavno smo i pri Sveučilištu osnovali Centar za industrijsku baštinu koji bi trebao postati poveznica i posrednik između svih institucija relevantnih za ophođenje s industrijskom baštinom kako bi kroz međusobnu komunikaciju došlo do kvalitetnih rješenja za njezinu revitalizaciju. Dobri primjeri takve prakse postoje u svijetu i mnoge su građevine revitalizirane sredstvima koja su osigurana temeljem projekata takvih centara, kaže Ema Aničić kojoj je od svih riječkih industrijskuh lokaliteta zona Hartere najdraža: 

  – Moj apsolutni favorit je Tvornica papira, jer je posebna. Izgleda poput grada u gradu. Svi njezini objekti toliko harmonično funkcioniraju uz Rječinu. Koliko god su veoma blizu rijeke, nisu nimalo agresivni. Mislim da bi jednu takva lokacija, uz revitaliziranu šetnicu, trebalo prvu prenamijeniti i obnoviti. Potrebna su velika ulaganja, a dok se ne namaknu sredstva i događanja poput festivala »Hartera« predstavljaju jedan vid revitalizacije. 

 Pustoš u halama

Stanislava Beličku posebno pogađa sudbina »Torpeda« jer je u mladosti nakratko radio u tada modernoj tvornci, a bio bi sretan kad bi u revitalizaciji bivših industrijskih zona Rijeka slijedila barem djeličak europskih iskustava. 

  – Kada sam prije nekoliko godina ponovno ušao u tvorničke hale Torpeda bio sam zaprepešten pustoši koja me zatekla. Našao sam tek nekoliko starih mašina, tokarski stroj, glodalicu i brusilicu, a poslije sam saznao da više ni toga nema, jer su prodani talijanskim muzejima. Mislim da je to velika šteta i da bi se trebali ugledati na primjere iz svijeta koji pokazuju kako se čuva baština. U njemačkoj oblasti Ruhr napravili su čudo preobrazbom industrije u atraktivne turističke i kulturne sadržaje, ali ondje ne bacaju strojeve, ne bacaju ništa – konzervirali su čak i prašinu na starim mašinama, a za razgledavanje naplaćuju ulaznice – kaže Belička koji svoje fotografije stvara posebnom tehnikom:  

  – Da bih posvijetlio svaki zakutak mračnih industrijskih hala i postrojenja, svaki kadar snimam sa sedam različitih ekspozicija, a zatim od svake fotografije uzimam dobro osvijetljene djelove i montiram ih, kompjuterski ili ručno, u jednu fotografiju. Možda ponekad i pretjeram sa zasićenošću boja, ali to je moj način da unesem svjetlo života u sivilo posrnulih pogona. Želim vratiti život u prostore koji su danas mrtvi, a nekad su bili život ljudima!