Nagrada Grada Rijeke za životno djelo u 2015. godini  dodijeljena je dvojici kandidata – prof. dr. sc. Darku Gašparoviću, za izniman doprinos sveukupnom kulturnom, umjetničkom i znanstvenom razvoju grada Rijeke, te prof. Boži Mimici, za izuzetan doprinos kulturi, povijesti i numizmatici grada Rijeke i Hrvatske. Ovim povodom u »Mediteranu« razgovaramo s ovogodišnjim laureatima.

Darko Gašparović (Zagreb, 1944) doktor je humanističkih znanosti, teatrolog, dramaturg i književnik. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, na Filozofskome fakultetu diplomirao komparatistiku s romanistikom, magistrirao i doktorirao tezama o Krleži i Kamovu. Od 1974. godine živi u Rijeci. Bio je glavni urednik kazališnoga časopisa »Prolog« 1969. – 1971., dramaturg u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca Rijeka (1974 – 1981), potom umjetnički ravnatelj Hrvatske drame i intendant (1988 – 1998). Od 1981. do 2010. bio je, s manjim prekidima,  nastavnik teorije književnosti, stilistike, scenske umjetnosti i teatrologije na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Rijeci, u zvanjima od znanstvenog asistenta do redovitog profesora. 

Od 1997. do 2003. predavao je svjetsku književnost, teatrologiju i povijest hrvatskoga kazališta na Hrvatskim studijima u Zagrebu, a od 2003. do 2005. u zvanju redovitoga profesora hrvatsku književnost, konverzaciju, poeziju i dramu na Odjelu za južnoslavenske studije Korejskoga sveučilišta za strane studije (HUFS) u Seulu. Umirovljen je u travnju 2010. Objavio je petstotinjak kazališnih kritika, ogleda, feljtona, polemika i kolumni u mnogim hrvatskim i nekim stranim časopisima i listovima. 

Njegove dramatizacije romana Nedjeljka Fabrija »Vježbanje života« (1990) i Milutina Cihlara Nehajeva »Vuci« (1992), kao i scenska adaptacija creske »Muke« (1994) s velikim su uspjehom izvedene u Rijeci i Malome Lošinju. »Vježbanje života« postalo je kultnom  predstavom riječkoga glumišta, prepoznato i priznato kao najsnažnija umjetnička sinteza novije povijesti grada na Rječini. Među brojnim objavljenim knjigama iz područja teatrologije, teorije književnosti, dramske i putopisne književnosti ističu se »Dramatica krležiana«, koja je unijela nove poglede na cjelokupnost Krležina dramskog pisma; »Kamov«, ocijenjen je kao najbolja monografija o ukletome hrvatskom pjesniku i proto-avangardnome piscu i »Dubinski rez« – cjelovit analitički uvid u hrvatsku dramatiku 20. stoljeća.  

Dobitnik je Nagrade »Dubravko Dujšin« za kazališnu umjetnost 1993; Reda Danice Hrvatske s likom  Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi 1995; Nagrade Grada Rijeke 2006.; Medalje zahvalnosti Svetoga Vida Riječke Nadbiskupije 2011.; Nagrade »Marko Fotez« za teatrologiju 2012. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.Povezanost s Rijekom

Što Vam znači Nagrada Grada Rijeke za životno djelo?– Ta nagrada mi znači upravo to što znači: zasluženo priznanje za sve ono što sam tijekom četiriju desetljeća stvorio u Rijeci na području umjetnosti, kulture i humanističke znanosti. Nije ovdje ni moguće ni potrebno nabrajati sva ta postignuća, pak ću reći samo najvažnije. Nedvojbeno moje najveće umjetničko, ali i opće-kulturno, djelo jest, kako je općepriznato, dramatizacija romana Nedjeljka Fabrija »Vježbanje života«, koja je poslije praizvedbe 28. veljače 1990. u HNK Ivana pl. Zajca izvedena 86 puta uvijek pred punim gledalištem, te postala i do danas ostala kultnom predstavom i svojevrsnim umjetničkim amblemom Rijeke. Također su tu mnoge dramaturgije, uređivanje časopisa »Dometi« i »Književna Rijeka«, sudjelovanje na mnogim književnim i kulturnim tribinama, vođenje kazališta. Ponosan sam da sam kao intendant ostvario dosad jedino gostovanje riječkoga  Kazališta na američkome kontinentu, lipnja 1997. u Caracasu, Venezuela, s dramom Darka Lukića »Plastične kamelije«. Na znanstvenome polju ističem monografiju o velikome riječkome i hrvatskome piscu i europskome proto-avangardistu Janku Poliću Kamovu koju je stručna kritika jednodušno ocijenila najboljom sintezom kamoviane uopće. Napokon, kako bih mogao zaboraviti dvije godine 2003. do 2005.,  koje sam proveo u Hankuk University of Foreign Studies u Seulu, podučavajući korejske studente hrvatskoj konverzaciji, pjesništvu i drami. Sve se to danas, na kraju puta, slijeva u jednu povezanu i smislom ispunjenu rijeku vremena.

Rođeni ste u Zagrebu, gdje ste se i školovali. Od 1974. godine živite u Rijeci. Kako ste se zatekli u Rijeci i ovdje odlučili ostati?– U Zagrebu sam završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju, u posljednjoj generaciji koja se još školovala po tradicionalnome sustavu: četiri razreda osnove (pučke, kako smo je tada zvali) i osam razreda gimnazije. Poslije svih silnih eksperimenata u području obrazovanja tijekom proteklih pola stoljeća, pomislim da taj stari sustav uopće nije bio tako loš. S Rijekom sam bio povezan još u studentskim godinama kad sam bio suradnikom »Studentskoga lista«, gdje sam uglavnom pisao kazališnu kritiku. Tako sam dolazio i u Rijeku, još prije nego je zatvorena zgrada i počela obnova koja se otegla nevjerojatnih dvanaest godina (1970 -1981). 

A za dolazak u Rijeku i trajni ostanak »kriva« je ljubav s mojom Loredanom koju ne moram predstavljati. Dovoljno je reći: gospođa Propaganda, živa legenda riječke Talije. U ljeto 1973. sklopili smo brak koji do danas sačuvasmo unatoč svim buricama i olujicama. Krajem siječnja 1974. rođena je kći Tajana, a u ožujku iste godine na poziv tadašnjega ravnatelja Hrvatske drame Marijana Lovrića preuzeo sam mjesto dramaturga, naslijedivši Nedjeljka Fabrija koji je u međuvremenu odselio u Zagreb. Osam godina bili smo u ondašnjemu Neboderu, danas je to Hrvatski kulturni dom na Sušaku, a kad su ansambli krajem 1981. ušli u prelijepo obnovljenu zgradu na Rječini, ja sam prešao na mjesto znanstvenoga asistenta u Filološkome odjelu Pedagoškoga fakulteta (danas je to Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta) gdje sam ostao punih dvanaest godina. Predavao sam stilistiku i vodio seminare iz teorije književnosti  kod znamenitoga  profesora Miroslava Čabrajca. Tada je, u travnju 1983., rođen naš sin Fran.

Onda su došle devedesete, raspad staroga režima, uspostava neovisne hrvatske države, agresija i Domovinski rat. I svi smo se, hoćeš-nećeš, uključili u politiku. Danas ni sebi ni drugima nikako ne mogu objasniti kako sam tih godina mogao paralelno predavati na fakultetu, umjetnički voditi Hrvatsku dramu, a politički Hrvatsku narodnu stranku u Rijeci. I još k tomu ostvariti »Vježbanje života« i »Vukove« u riječkome teatru, te Cresku »Muku« u Malome Lošinju. Bit će da se u duhu vremena bila akumulirala neka neopisiva energija, kao nikad prije niti kasnije. Ono jedino  čega bih se danas laka srca odrekao jest politika.

Krleža i Kamov

U profesionalnom smislu uz Rijeku ste vezani na nekoliko načina – kao profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, kao dramaturg u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, a potom umjetnički ravnatelj Hrvatske drame i intendant. Danas ste umirovljeni profesor. Koliko Vam nedostaju predavanja i rad sa studentima? Kako vidite riječko Sveučilište?– O profesionalnome bavljenju sveučilišnom nastavom i kazalištem rekoh dosta u prethodnome odgovoru. Tome mogu dodati još razdoblje u ovome stoljeću. Kad sam pod političkim pritiskom dao ostavku na dužnost intendanta u siječnju 1998., vratio sam se na matični fakultet, i s prekidom dviju korejskih godina predavao teoriju književnosti i teatrologiju sve do travnja 2010. kad sam umirovljen. Budući da sam uvijek umio uspostaviti dobru suradnju sa svojim studentima, ne samo u području prenošenja znanja nego i stvaranja istinskoga ljudskog odnosa, uistinu mi je prilično dugo nedostajao rad sa studentima. No, onda se to nekim čudom vratilo. Najprije me Rade Šerbedžija angažirao na svome postdiplomskome studiju glume Sveučilišta u Rijeci u kolegiju teatrologije,  a u netom završenu ljetnome semestru predavao sam  uvod u dramaturgiju u Područnome odsjeku Muzičke akademije Zagreb u Rijeci. Moram reći da mi je to bilo jedno od ljepših iskustava u mojoj profesorskoj praksi. Osim što sam dobio kolegij iz moga područja, radio sam s trima mladim  osobama koje su odlučile posvetiti se glazbi, i to pjevanju. Predavački rad uvijek sam smatrao, i pokušavao ga tako izvoditi, sinergijskim procesom davanja i dobivanja. Ako istinski kreativno dajem, moram natrag i dobiti.  I to se dogodilo, i zato sam sretan. A nadam se i moji studenti.

Riječko Sveučilište danas vidim kao dinamično rasadište znanja i novih tehnologija, vidim ga kao još uvijek mlad organizam koji raste u svakome pogledu, te je pred njim plodna i bogata budućnost. 

Vaš znanstveno-istraživački rad na neki su način obilježili Krleža i Kamov. Da li se i dalje njima bavite i jeste li možda došli do nekih novih spoznaja?– Točno je da sam znatan dio svoga znanstveno-istraživačkoga rada posvetio Krleži i Kamovu. Moja davna »Dramatica krležiana« (1977., drugo izdanje 1989.) napisana je kao pokušaj sinteze toga velikog opusa, a zanimljivo je da sam s pisanjem počeo u vojnom zatvoru u Skopju, gdje sam ležao 1972. pod klasičnom optužbom komunističkoga režima za »hrvatski nacionalizam, kontrarevolucionarnu djelatnost protiv naroda i države i pokušaj rušenja državnoga sistema«. Još prije toga sam napisao i objavio više članaka i ogleda o Krležinim dramama. Godine 1970. bio sam pomoćnikom režije Mladenu Škiljanu pri postavljanju grandiozne scenske vizije »Balada Petrice Kerempuha« u zagrebačkome HNK-u, a po izlasku iz zatvora 1973. bijah suradnikom Dinu Radojeviću u kreaciji scenske praizvedbe fantazije »Put u raj«. To je ujedno bio i moj oproštaj sa zagrebačkim kazalištem. Kasnije sam u Rijeci kao dramaturg sudjelovao u nekoliko postava Krležinih drama – »Galicija« i »Adam i Eva« u režiji Vlade Vukmirovića, »Kraljevo« u režiji Vita Taufera. 

Naravno da sam tijekom dugoga razdoblja u kojemu se intenzivno bavim Krležom došao i do nekih novih spoznaja, koje sam formulirao u novijim tekstovima u časopisima i zbornicima. U posljednjemu od njih, koji je objavljen u Zborniku Krležini dani 2013., vratio sam se ranim legendama s kojima sam u davnim danima započeo svoje bavljenje Krležinom dramatikom. Iz novih spoznaja propitah njihovu aktualnost danas. Tako se krug zatvorio. Kamov me također prati kroz duga desetljeća. Otkako sam u časopisu »Prolog« 1977. napisao i objavio prvi kraći ogled o njegovim dramama, pa sve do 2005. kad je izašla monografija »Kamov« za koju sam dobio godišnju Nagradu Grada Rijeke, rastao sam u znanju i spoznajama o Janku Poliću Kamovu. Za razliku od Krleže, čini mi se da sam spomenutom monografijom dorekao sve što znam o Kamovu.

Riječko Kazalište

Bili ste intendant HNK Ivana pl. Zajca. Kako sada gledate na taj period i da li biste danas na drugačiji način promišljali djelovanje riječkog Kazališta?– Teško pitanje. Govorimo o različitim vremenima. Intendantom HNK Ivana pl. Zajca – kojemu sam, nota bene, ja godine 1994.  dao taj naziv –  bio sam od svibnja 1994. do siječnja 1998., a to je doba uokvireno  posljednjom godinom hrvatskoga oslobodilačkoga rata i mirnom reintegracijom okupirane istočne Slavonije i zapadnoga Srijema. Vodio sam kazalište u gradu koji je bio pošteđen neposredne agresije i razaranja. Ipak, živjeli smo ratnu psihozu. Sjećamo se nekoliko zračnih uzbuna, pomorske blokade Grada, višekratno prekinute željezničke veze između Rijeke i Zagreba. Kad sam negdje godine 1992. s gospođom Nevom Rošić izašao iz Kazališta poslije  izvedbe »Vježbanja života«, ugledah kako se od Katarine visoko u nebo uzdiže gusti dim. Time hoću kazati da Rijeka, premda nije bila na prvoj crti bojišnice, nipošto nije bila pošteđena rata. Kao što to nije bio ama baš nitko u Hrvatskoj.

I danas smatram da moje promišljanje djelovanja riječkoga Kazališta, u kontekstu doba koje ukratko opisah, bijaše jedno od mogućih. U svome programu naglasio sam prepletanje i prožimanje zavičajnoga, nacionalnoga i svjetskog, i takvu programsku odrednicu nastojao sam dosljedno provesti u tvorbi repertoara i predstava. Dakako, najviše se to ostvarilo u »Vježbanju života«. Želim naglasiti da moje djelovanje valja motriti i procjenjivati u desetgodišnjemu razdoblju, od 1988. do 1997., a to znači od Tauferova »Revizora« do Šparemblekova diptiha »Ljubav i grijeh«, gdje je spojio Wagnerove »Wesedonck Lieder« i Brechtovih »Sedam smrtnih grijeha«. Koliko sam u takvim svojim  nastojanjima uspio, nije na meni da prosuđujem.

Frljić i Blažević

Kakvo je Vaše mišljenje o sadašnjem radu riječkog HNK-a, pod vodstvom Olivera Frljića i Marina Blaževića?– Kad promišljam današnju situaciju u riječkome Kazalištu, nisam sretan. Bio sam među onima koji su dolazak Olivera Frljića i Marina Blaževića na čelo HNK Ivana pl. Zajca u rujnu 2014. dočekali s odobravanjem i podrškom. Razdoblje dvaju mandata intendantice Nade Matošević Orešković, unatoč nekim nespornim umjetničkim uspjesima u Operi i osobito Baletu pod umjetničkim vodstvom Staše Zurovca, karakterizira prilično mrtvilo. Kazalište je poslije burna i bučna, svakako dinamična,  vodstva Mani Gotovac živjelo, ili bolje reći tavorilo u svojevrsnu autizmu. Zatvorilo se u sebe, nije ga bilo u gradu. A biti s gradom i u gradu jest izvorni i trajni smisao bića teatra. Dolazak mladoga, iznimno nadarena, redatelja i izvanredno upućena teoretika suvremenoga kazališta vrlo je obećavao. No sve je otpočetka krenulo nekako naopako.

Moja prva zbunjenost, neću još reći razočaranje, bijaše u agresivnoj provokativnosti s kojom je odmah krenuo taj dvojac. Politička provokacija nedvojbeno jest važan sastavni dio recentne kazališne prakse, ali ona ima smisla kad barem u nekom svome segmentu čuva pretičak estetskoga. A to se u činima Frljića i Blaževića uz najbolju volju nije dalo pronaći. Dakle, provokacija radi provokacije. Postavljanje raznoraznih zastava, pak izrazito ružne instalacije koja je mjesecima stajala na balkonu Kazališta, nagrdilo je zgradu koja je, između ostaloga, i važan objekt riječke i hrvatske spomeničke baštine. 

No pravo razočaranje je došlo onoga časa kad je Frljić, umjesto da se upusti u studiozno promišljanje scenske realizacije najavljena Šnajderova »Hrvatskog Fausta«, krenuo u obračun s autorom. Dugotrajna žučna polemika rezultirala je povlačenjem djela s repertoara i zamjenom u vidu žestoka obračuna s »hrvatskim fašizmom« u predstavi »Hrvatsko glumište«. Djelo u jednome svom dijelu predstavlja grubo izrugivanje vjerskih vrijednosti i Katoličke crkve, a u drugome neukusan osobni obračun s neistomišljenicima. Poslije temeljito pripremljene i izvrsno teatarski realizirane »Aleksandre Zec«, »Hrvatsko glumište« pokazalo se na brzinu sklepanim promašajem.

Neki su me pak Frljićevi postupci upravo zgranuli. Prvo, kad se na jednoj izvedbi »Hrvatskoga glumišta« od intendanta u hipu preobrazio u policajca. Potom, zajedno sa svojim pomoćnikom, trajno je provodio mobing nad bivšom intendanticom i šefom dirigentom orkestra Nadom Matošević Orešković. Nečuveno je i prema publici nepristojno u više navrata najaviti njen dirigentski nastup, a onda uoči samoga koncerta skinuti ga bez ikakva obrazloženja. Za to ne može biti opravdanje da je bivša intendantica okrivljena za neka navodno nezakonita postupanja tijekom svoje intendanture. Stalno slušamo da je pred zakonom, a trebalo bi tako biti i pred javnošću, svatko nevin dok mu se pravomoćnom presudom ne dokaže suprotno. Uskraćivanje prava na rad posebno je žalosno kad se dogodi u nekoj ustanovi kulture. Konačno, u dva je navrata intendant Frljić slagao javnost. Prvi put, kad je javno obećao da će smanjiti broj svojih režija, a režirao ih je tri i bio odsutan iz svoga kazališta više od pola sezone. I drugo, kad se javno hvalio velikim uspjehom svoga »Woyzecka« u Grazu, a kad tamo stručna je kritika njegovu režiju ocijenila negativno. Za osobu koja se stalno želi nametnuti kao moralna vertikala to je u najmanju ruku neprilično.

Ne mogu ovdje ući u detaljnu analizu, pak ću tek reći da je  prilično žalosna činjenica kako je kroza cijelu sezonu izvedeno svega tridesetak opernih predstava, što u povijesti riječkoga Kazališta nije zabilježeno.  Režijski problematičan »Eugenij Onjegin«, vrlo zanimljiva moderna večer Kelemena u virtuoznoj izvedbi Dunje Vejzović,  te na kraju u svemu superioran »Don Giovanni« pod vodstvom Ville Matvejeffa i u režiji Jörgena Sönderbloma, ipak ne mogu poništiti gorak okus jako slabe pojavnosti opere na pozornici riječke Talije. U to se tek brojidbeno može dodati Blaževićev eksperiment s komornom »Carmen«,  jer je taj performativni pokušaj dramaturški promašen, a izvedbeno u cjelini na razini studentske produkcije na drugoj ili trećoj godini Akademije. To da zbog osobnih animoziteta nije izveden izvrstan Gounodov »Faust« iz prošle sezone ravno je skandalu. K tome je ukinućem djelatnosti Riječke filharmonije, koliko god njeni koncerti bili tek povremeni, bitno okrnjen nekoć bogati i kvalitetni koncertni program. A sveukupni dramski program, s iznimkom »Vincenta« u režiji Olje Lozice, jedva da je vrijedan spomena. U jednu riječ, kad se podvuče crta ispod prve sezone uprave dvojca Frljić – Blažević, rezultat je porazan.

Vaša dramatizacija romana Nedjeljka Fabrija  »Vježbanje života« izvođena je s velikim uspjehom i danas spada u antologijske naslove riječkog Kazališta. Nova uprava Kazališta navela je u svojem programu rekonstrukciju te predstave. Hoće li od toga što biti i jesu li i nove generacije gledatelja nakon toliko godina zaslužile novo uprizorenje »Vježbanja života«?– »Vježbanje života« se dogodi jednom u životu, i kao takvo je apsolutno neponovljivo. Moram reći da je Marin Blažević iznio ideju rekonstrukcije, što smo i Fabrio i ja procijenili nemogućim, pak su daljnji razgovori prestali. Projekt se čak našao u programu s kojim su Frljić i Blažević dobili mandat upravljanja Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca (od kojega u dramskome segmentu nije izvedeno doslovce ništa). S obzirom na te činjenice, kao i pokazanu (ne)sposobnost rečena dvojca u organizacijskome i produkcijskom smislu, jasno je da od novoga »Vježbanja života«, koliko god to današnja riječka publika željela, neće biti ništa. Šteta, jer bi se možda dalo osmisliti i izvesti na nov način, ali nikako kao rekonstrukcija.