U našim temeljima postoji idealizam o kojem govori ova pjesma kao i mnoge druge »budnice« ili himne, a protkana je porukama koje promiču neki viši smisao Sveučilišta i studiranja
RIJEKA »Brode naš bijeli« naslov je himne Sveučilišta u Rijeci, koja je u prvom redu posvećena riječkim studentima – onima koji to jesu i onima koji će to tek postati. Djelo je nastalo u suradnji Multiart centra i Maratona. Tekst himne potpisuje Marina Biti, a glazbu i aranžman Olja Dešić. Izvođači ovog polifoničnog djela su pjevački zbor mladih »Josip Kaplan«, vokalni sastav »Octachord« te solisti i instrumentalisti škole modernog pjevanja i sviranja Studio Maraton.
Ovim povodom razgovaramo s Marinom Biti i Oljom Dešićem, a više o projektu može se doznati na http://www.kampus.uniri.hr/multiart. Snimljen je i spot što ga je režirao Branimir Rogoznjan, a u spotu sudjeluje i sastav DNA.
Zašto ste u podnaslovu himne istaknuli temu zajedništva? U kojoj mjeri to zajedništvo među studentima, a dodajmo i profesorima, na riječkom Sveučilištu doista postoji?
Marina Biti: Zajedništvo je vrijednost koju je potrebno njegovati. Ono se tiče kulture življenja na sveučilištu – kulture dogovaranja, usklađivanja ciljeva, ovlasti, nadležnosti, prava, ambicija i želja… Sveučilište u Rijeci u širim je hrvatskim prostorima prepoznatljivo, među ostalim, i po etici svojega zajedništva. No, u tako velikoj i kompleksnoj institucionalnoj strukturi, uvijek je moguće da se netko, pojedinac ili grupa, osjeti nevaloriziran, izgubljen, možda i zapostavljen. Važno je truditi se detektirati i takve pojave, izlaziti im ususret, pružati prilike, otvarati za njih mjesto u sustavu.
Dragocjeno zajedništvo
»Brode naš bijeli«
Željni plovidbe, leta; željni otkrića i znanja –
Putnici smo i posada sveučilišnoga broda
Klizimo – djeca nebeskog svoda:
Jedra razvili smo! Krila! Al’ pitanja imamo more!
Budućnost nas mami. Ima li odgovore?
Kako držati krmu i usmjeriti pramac?
Kako vladati vjetrom, a sačuvati pravac?
Uz pjesmu što ori se pučinom, neka i svemir nas čuje
Slijedimo svoju viziju, za plovidbu novu smo rođeni –
Želimo, učimo živjeti, srcem i razumom vođeni.
Rektorska dužnost je bdjeti nad sigurnošću broda:
Naš brod pulsira i diše, našu sudbinu dijeli.
Uplovi u život, brode naš bijeli…
Uz pjesmu što ori se pučinom, neka i svemir nas čuje
Slijedimo svoju viziju, za plovidbu novu smo rođeni–
Želimo, učimo živjeti, srcem i razumom vođeni.
Sigurno da pjesma sama po sebi nije jedini način da to postignemo, no ona jest iskren i glasan poziv – poziv na uključenje u uzbudljivu zajedničku plovidbu na kojoj nam trebaju uistinu sve ruke, sva srca, svi talenti, sve vizije, sva energija…
Olja Dešić: Mislim da je zajedništvo danas nešto vrlo dragocjeno, živimo u svijetu otuđenja. Iako to nije idealan svijet kao i odnosi u njemu, ipak znamo da u temeljima nas svih postoji idealizam o kojem ova pjesma, kao i mnoge druge »budnice« ili himne trebaju govoriti. Da nas na to podsjete. U takvoj pjesmi se ne iznose problemi ako ih i ima, za to su zaduženi drugi mediji, ona jednostavno govori – kako bi trebalo biti. Kad se takav tekst i glazba spoje u jedno, svatko će osjetiti energiju i emociju koja je najvažnija, a o ukusima – kome se pak uz to i sviđa ili ne – ne raspravlja se.
Koliko je žanr himne danas živ i koja su njegova obilježja? Na koji način vaša himna korespondira s Gaudeamus igiturom?
Olja Dešić: Možda je »himna« prejaka riječ – nazovimo ovo djelo »pjesmom« koja je nastala na jedan vrlo pozitivan tekst idealističkih poruka, s ugrađenim dijelovima »Gaudeamusa«. Ja upravo tako doživljavam jednu »službenu pjesmu« i drago mi je da je »Gaudeamus igitur« sastavni dio nje. Samim time što je pjesma upravo i protkana porukama koje promiču neki viši smisao Sveučilišta i studiranja.
Identitetski poticaj
Marina Biti: Slažem se. Moćna riječ kao što je »himna« u kontekstu sveučilišne svakodnevice može i zasmetati. No, sama funkcija izgradnje identiteta koja ide uz himnu kao žanr i dalje ima svoj smisao. Svijet se mijenja, a to nas navodi da stalno preispitujemo tko smo, zašto smo, kako dalje… A i sveučilište je svojevrsni svijet u svijetu, zahvaćen burnim autotransformacijskim procesima koji nas stalno vraćaju preispitivanju sebe samih, ako hoćete i vlastite misije, u sve kompleksnijem egzistencijalnom okruženju nacije, Europe, svijeta, visokih tehnologija, plurikulture, tržišnih odnosa…
Taj identitetski poticaj ne moramo zvati himničkim, no on je i opravdan i stvaran. On se tematizira na razne načine, primjerice u književnosti u kojoj je svoj legitimitet pronašao žanr sveučilišnog romana odnosno novele (university novel, campus novel) po kojemu je osobito prepoznatljiv britanski pisac i teoretičar David Lodge, a u kojemu se sve više okušavaju i hrvatski pisci-sveučilištarci (npr. Marinko Košćec). Ako o tom svojem svijetu možemo govoriti romanom, zašto onda ne govoriti i pjesmom, slikom, dramom, mjuziklom, filmom?
Na tome tragu, Multiart centar već priprema nove kreativne inicijative s otvorenim pozivom za sve stvaralački nastrojene pojedinice i grupe koje mogu i žele doprinijeti kreativnome oblikovanju te naše specifične sveučilišne slike svijeta.
Je li himna dosad zaživjela među studentima, pa i u široj riječkoj javnosti? Koji je pritom udio teksta, a koji glazbe? Kako te dvije strane korespondiraju?
Dobar početak
Osobno smatram da je Olja sve te sastojke uistinu znalački dozirao i proizveo uhu izrazito ugodan zvukovni blend primjeren svrsi i vremenu. Sveučilišnih tema ima uistinu napretek, a one otvaraju vrata novim pristupima, i tvrđim i mekšim, kao i slavljeničkim, socijalnim, buntovnim i brojnim drugim temama koje se mogu i trebaju iznjedriti iz sveučilišnoga okruženja.
