Foto S. Ježina
Dundarin i moj performans bavi se smrću, ali je trebao biti poetski intoniran. Možda je čak dobro da je završio ovako, jer me trgnuo iz jednog filma koji je prilično negativan. Morao sam se boriti za povratak u rutinu i to me na neki način potaknulo da razmislim koliko mi je stalo do života
S riječkim umjetnikom Krešom Kovačičekom sreli smo se nekoliko dana nakon što je u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti stradao tijekom izvedbe vlastitog performansa. U njemu ga je nožem nehotice ozlijedio suradnik Davor Dundara koji mu je rezao kosu, ali mu je neplanirano zasjekao i kožu, što je izazvalo jako krvarenje, zbog čega je pozvana i hitna pomoć.
Kovačiček se dobro raspoložen već iste večeri vratio u Muzej sa saniranom ranom na glavi, ali s malim vremenskim odmakom ipak otkrivamo da je doživio traumu od koje se još nije posve oporavio. Zbog načina života bez sigurne adrese i mobitela, potraga za ozlijeđenim umjetnikom bila je otežana. Ipak, jučer smo uspjeli dogovoriti susret točno u podne, u »Štrigi« kod Konta.
– Osjećam se bolje, ali još uvijek izbačen iz životne rutine koju ne mogu posve slijediti. Zbog toga je Davor Dundara ovih dana preuzeo brigu o meni. Zajedno kuhamo, zajedno smo išli doktorima, puno komuniciramo i raspravljamo o nekim detaljima izvedbe performansa. Pomogli su mi i drugi prijatelji koji su se zbilja angažirali, još iste večeri. Nemam nikakvih pritužbi na ono što se dogodilo i nikoga ne krivim.
Kako ste doživjeli trenutak kad ste shvatili da ste ozlijeđeni i do kakvih ste zaključaka došli kroz razgovore s Dundarom? Kako se i zbog čega incident dogodio?
– Razgovarali smo dosta o toj sceni. Dundara je trebao imati samo scenu šišanja. Ritualno šišanje često se koristi na našoj performerskoj sceni, a ja sam tom gestom htio referirati na prisilna, javna šišanja iz vremena hipija. Na isti način u Parizu su javno ponižavali kolaborante u vrijeme njemačke okupacije. Možda je Dundaru malo ponijelo, ali sigurno me nije ozlijedio namjerno. Neki su ljudi pomislili da je performans hakiran, da ga je Dundara htio preuzeti, ali ja to ni slučajno ne bih mogao zaključiti. Nesreće se događaju svaki dan, a ova i nije tako strašna. U prvi mah nisam niti bio svjestan što se događa. Bio sam prilično cool, a ni on zapravo nije dobro vidio koliko je otišao preko granice. Tek kasnije je nastupila nelagoda od koje smo se tresli obojica.
Nisam želio krv
Nelagodno se osjećala i publika, koja je u prvi mah pomislila da se možda radi o dogovorenom scenariju.
– Po predviđenom scenariju to je šišanje moglo izgledati nešto brutalnije, ali ne ovoliko. Doista nisam želio krv koju i inače veoma rijetko koristim. Zapravo sam poznat kao hemofob. Kad idem vaditi krv obavezno padam u nesvjest, a zna mi pozliti već i od samog pričanja o tome. No, u ovom slučaju nisam imao tu reakciju.
Nakon izvedbe moglo se čuti da je problem nastao zbog tupog noža kojeg ste koristili.
– Nož nije bio tup. To je bio nazubljen nož za rezanje kruha. Po prvoj zamisli koju smo i prethodno i testirali, Dundara je nož trebao zagrijati na let lampi i kosa bi samo padala, ali se let lampa pokvarila uoči izvedbe i to mu je otežalo šišanje.
Još uvijek nosite zavoj na glavi, kolika je ozljeda?
– Imam dvanaest šavova.
Što su vam rekli liječnici?
– Rana im se ispočetka nije činila toliko teška, ali kasnije su rekli da bi to moglo biti i ozbiljnije. No, fino su me sašili i sanirali ranu. Čak su bili i vrlo duhoviti, tako da smo tijekom cijele intervencije pričali i smijali se. Zahvaljujem im na takvom tretmanu. Napravili su baš su dobar posao.
S obzirom da je izvedba prekinuta, možete li reći kakav ste performans zapravo namjeravali pokazati?
– Performans se bavi smrću, odnosno prvim minutama nakon što nastupi smrt. Možda je čak dobro da je ovako završio, jer me trgnuo iz jednog filma koji je prilično negativan. Morao sam se boriti za povratak u rutinu i to me na neki način potaknuo da razmislim koliko mi je stalo do života. No, to ne znači da će me interes za smrt napustiti. Dvije su bitne teme – eros i thanatos – a moj je izbor thanatos.
Klinička smrt
Iskustva umrlog i odlaska na drugi svijet interpretirali ste i u performansu »Vdekija«, a pamti se i performans »Moj posljednji posjetilac« koji je uključivao gutanje tableta u kombinaciji s alkoholom, što je vrlo radikalno, da ne kažem suicidalno.
– Ne bih to baš tako nazvao. Istina je da sam doživio puno smrti u životu. Mama, sestra, prijatelji, pas… Kroz performanse koje radim pokušavam apsorbirati to iskustvo, a imam i neka osobna iskustva gubljenja svijesti, dva srčana udara… Tema mi je vrlo bliska pa pokušavam istražiti ono što se događa kasnije.
Doživjeli ste kliničku smrt?
– Doživio sam mnogo toga, još od osnovne škole imam puno takvih iskustava. Recimo, kad smo u programu hrvatskog jezika imali »Jamu« Ivana Gorana Kovačića, ja sam završio na podu zbog samog čitanja te poeme koja je predivna i toliko sugestivna. Morali su me odnijeti u zbornicu gdje su me pokušavali dozvati k svijesti, a kad sam ponovno postao svjestan imao sam osjećaj tako stravične hladnoće u udovima da sam ih molio da me masiranjem ugriju. Nakon toga sam par puta izgubio svijest na biologiji, a kad se to počelo događati redovito poslali su me psihijatru, na bihevioralnu terapiju, ali ni to nije pomoglo. Na kraju su me u osmom razredu oslobodili biologije pa sam polagao samo dijelove koje sam mogao podnijeti. Sve one priče o krvožilju, krvotoku ili žabi kojoj špricom vade mozak, a ona živi i dalje – za mene su bile nepodnošljive.
Vjerujem, ali nisam sigurna možemo li to izjednačiti s iskustvom kliničke smrti.
– To je vrlo blisko tom stanju. Imao sam par teških nesreća i znam što je klinička smrt, ali o tome ne želim previše pričati. Ono što mogu reći jest da se mijenja percepcija. Vi još uvijek niste svjesni da ste izgubili život, srećete žive ljude i i pokušavate s njima komunicirati, ali oni ne reagiraju, jer vas ne vide. To je kao da živite u crno-bijelom svijetu, a oni u koloru. Dižete se u zrak, levitirate i krećete se. Postoji jedan put kojim morate proći, a na tom putu srećete osobe koje možete prepoznati iz prethodnog života i morate zatražiti da vam oproste. No, ponekad se dogodi da vam ne mogu oprostiti. Tu moja priča staje. To je ono što iz osobnog iskustva mogu potvrditi.
Celadon boja
Radi se o tome da neke emocije treba proživjeti ponovno i shvatiti gdje ste pogriješili da biste mogli prihvatiti tuđu emotivnu realnost u kojoj ste vi nešto skrivili. Naravno da popravka nema, ali vi to morate emotivno obraditi u sebi da bi netko mogao prihvatiti vašu ispriku.
Performansi vam pomažu da proradite to iskustvo?
– Da. Pokušavam ga osvijestiti ne samo sebi nego i drugima. Ovaj put sam htio dati instrukciju što bi s mojim tijelom trebalo napraviti kad umrem. Htio sam da me spale i da moj pepeo ode u glazuru jedne keramičke posude. Njezina bi boja bila svjetlozelena, takozvana celadon boja. Ta mi se boja najviše sviđa, a srećemo je u rasponu od tamnomaslinaste do svjetloplavičasto zelene. Mislim da ta posebna kineska boja ima najveći i najljepši raspon tonova.
Zvuči poetično.
– Cijeli je performans trebao biti vrlo poetski intoniran. Stjepan Domić je napravio video koji smo snimali na Učki kad je pao snijeg. U njemu se vidi jedan lijepi zavojiti potočić u kojem se ja perem gol, a zatim sjedam ispod jednog stabla i razmišljam. Uključio sam i metalne konstrukcije Želimira Hladnika koje su trebale stajati kao figure koje srećemo nakon smrti, na putu u bestjelesnost.
Nakon ranjavanja navukli se luđačku košulju.
– Ona je bila tamo samo zbog impresije bespomoćnosti.
Kako biste opisali i objasnili svoju trenutačnu poziciju, životnu i umjetničku ?
– Situacija je prilično strašna, ali – »still alive and kicing!«.
