Ne postoji ništa teže nego početi pisati tekst o nama samima, ali Novoga lista nikada ne bi bilo bez vas, naših vjernih čitatelja, koji nas svih ovih godina zdušno pratite, pa zaslužujete iz prve ruke saznati što se to danas zbiva u vašim i našim novinama, u tvrtki Novi list. 

Javnosti smo se obraćali samo u onim trenucima koje smo smatrali presudnim za opstanak Novog lista ne samo kao novina koje su simbol Rijeke, Primorsko-goranske županije i ovog kraja, već i kao kulturnog i povijesnog dobra koje se nastavlja na tradiciju slobodarskog i profesionalnog novinarstva koju je davnog 2. siječnja 1900. godine utemeljio Frano Supilo. Početkom devedesetih prošlog stoljeća Novi list se u nikada zaboravljeno Vičevićevo doba upravo uz podršku javnosti i svojih čitatelja suprotstavio političkim pritiscima izvana koji su ga htjeli pokoriti uz pomoć »zdravih snaga« iznutra i pretvoriti iz glasila ljudi ovoga kraja u svoj mračni, propagandni bilten. Ti isti potom su izmišljenom carinskom aferom pokušali srušiti na koljena i financijski uništiti Novi list znajući da svoju neovisnu uređivačku politiku može imati samo ako je i materijalno nezavisan. 

Sve to smo zahvaljujući plebiscitarnoj i javnoj podršci građana uspješno prebrodili i u tim, nimalo lakim, vunenim vremenima, branili čast hrvatskog novinarstva kao rijetka perjanica slobodnog, otvorenog i poštenog novinarstva. Iz regionalnih prerasli smo u novine s nacionalnim značajem čiji je ugled prešao i granice Hrvatske. Taj naš put nije bio nimalo lagan, nimalo bezbolan, posut je brojnim žrtvama prerano preminulih kolega da bismo danas imali pravo bilo što prešutjeti. 

I gotovo apsurdno zvuči da Novi list danas, u Europskoj uniji, za koju smo se tako zdušno zalagali svih ovih godina, više nije ugrožen izvana od onih političkih mešetara kojima se danas sudi za pljačku Hrvatske, već iznutra! U proteklih šest godina upravo su vlasnici doveli Novi list na prosjački štap i od tvrtke koja nikada nije bila nikome dužna i svaki račun plaćala u roku 15 dana doveli ga na zao glas i učinili problematičnim poduzećem. 

I ovom prilikom ispričavamo se svim pojedincima, vanjskim suradnicima i poslovnim partnerima kojima smo dužni, ali zaposlenici Novog lista za takvo stanje nisu krivi. I to ovim putem želimo javno reći i onim zlobnim dušebrižnicima koji ne žele neovisne i slobodne medije te priželjkuju našu propast. Jer, Novi list pozitivno posluje i višestruko više novca potražuje od svojih dužnika, a oni su redom tvrtke u vlasništvu istog poduzeća, Andre d.o.o. čiji je vlasnik Albert Faggian, koji je nominalno i vlasnik Novog lista! Nominalno, jer faktički je vlasnik Novog lista Zagrebačka banka u čijem je posjedu većinski portfelj dionica Novog lista koje su joj pripale još za bivšeg vlasnika, Roberta Ježića. 

Danas se dug Faggianovih tvrtki prema Novom listu popeo na više od 10 milijuna kuna, a dug Ježićevog Diokija koji je svojedobno od Novog lista »posudio« 17 milijuna kuna popeo se s kamatama na gotovo 25 milijuna, što je nedavno potvrdila stečajna upraviteljica. Dakle, u nepune četiri godine zaposlenici Novog lista ostali su bez 35 milijuna kuna svog novca da danas ne bi imali ni za plaće, uskoro ni za papir, boju, struju… Takav udarac ne bi preživjela ni mnogo veća poduzeća od nas, ali svjesni situacije u kojoj smo se našli odlučili smo sami reagirati da bi se Novi list održao. 

Dakle, zaposlenici Novog lista prije dvije godine samoinicijativno su se odrekli velikog dijela svojih plaća. Gdje je i u što otišao i taj novac, a da radnici do danas nisu još uvijek dobili ni zagarantirani minimalac? I naši honorarni suradnici pristali su solidarno sa stalno zaposlenima otpisati 30 posto svojih potraživanja, i na tome im hvala, ali unatoč obećanjima isplata honorara im opet kasni. Uz sve to treba dodati da se broj zaposlenih drastično smanjio, što sve u konačnici znači da smo izdvajanja za najveći trošak, plaće smanjili za 50 posto. 

I nikome ništa! Ako je sve po zakonu, pa se jednu uspješnu tvrtku može u četiri godine nekažnjeno uništiti, baš kao što je uništeno stotine i tisuću poduzeća u Hrvatskoj, a mislili smo da je to razdoblje ružna prošlost, onda je valjda takve zakone već odavno trebalo promijeniti. Ako su pasivne popularne »institucije sistema«, onda valjda ima nekoga u njima i iznad njih koje treba pozvati na odgovornost. A ako je sve ovo i sve ono što se zbivalo i o čemu su ove novine redovito pisale, od sudbine radnica »Kamenskog« do očaja zaposlenika »Dine«, normalno poslovanje na hrvatski način, onda je ovo društvo duboko bolesno a kutleizacija će biti naš vječni usud. 

Zato smo prisiljeni na ovaj način obratiti se javnosti. Učinit ćemo sve kao i do sada, da naši čitatelji dobiju svakoga dana svoje novine, jer preduvjet svakog demokratskog i otvorenog društva, svakog slobodnog čovjeka je pravo na informaciju. No, naše snage i materijalni resursi su na izmaku, a manevarski prostor izuzetno skučen ako se što prije nešto ne poduzme. Prije svega se to odnosi na stvarnog vlasnika Novog lista, Zagrebačku banku, čije su nam namjere nedokučive kada dozvoljavaju da na taj način njihovo vlasništvo propada. Ne bismo željeli vjerovati da je nekome u interesu da Novi list propadne, da ga se na taj način ušutka i pretvori u nešto što su pokušavali i meštri pretvorbene pljačke s početka devedesetih. 

Status quo je neodrživ i vodi jedino u propast, čime ne bi prestao izlaziti samo Novi list, već i ostala glasila koja se tiskaju u našoj tiskari, Glas Istre, Zadarski list, ali i La voce del popolo, list na talijanskom jeziku naših prijatelja, kolega i poslovnih partnera na istoj adresi, Zvonimirova 20a, u zdanju koje se nekada ponosno nazivalo Kuća štampe. Danas su se, ne našom krivicom, nad našim glavama nadvili tmasti oblaci opstanka i neizvjesna sutrašnjica. Ono što ohrabruje je činjenica da su zaposlenici Novog lista jedinstveni u svome nastojanju da osiguraju nesmetano izlaženje naših i vaših novina, da učine i dodatne napore da Novi list opstane kao tvrtka. 

 Nije nam potreban nikakav medijski senzacionalizam, mi nismo nikakav »slučaj« već samo još jedna izvedenica lošeg stanja u društvu i državi u kojoj nitko ni moralno, a kamo li zakonski ili osobnom imovinom ne odgovara za desetke milijuna kuna koji sasvim sigurno nisu isparili u vjetar, za izgubljena radna mjesta, uništene tvrtke i sudbine ljudi. Ono što smo do sada pisali o drugima sada se događa nama. Nadamo se da svemu tome ipak ima kraja, da se nakon 25 godina najcrnji scenarij ne može i ne smije dogoditi i da će još dugo »Kruh, mlijeko i Novi list« biti svima nama početak svakog novog dana. 

I da ćemo vas bez kojih nema nas, naše vjerne čitatelje, zauvijek pozdravljati: Do novog čitanja!