Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 1n
Sutra: 22° 28° 1
19. rujna 2018.
Nepalski dnevnik

Kalajžić: U snovima su mi se isprepletale slike vrištećih žena i mrtvih tijela

Kalajžić: U snovima su mi se isprepletale slike vrištećih žena i mrtvih tijela
Kalajžić: U snovima su mi se isprepletale slike vrištećih žena i mrtvih tijela
Autor:
Objavljeno: 27. travanj 2015. u 23:58 2015-04-27T23:58:00+02:00

Osjećala sam kako trebam reagirati i putem medija zatražiti ljude da probaju pomoći! Unatoč činjenici da nemaju nužno ikakve veze s Nepalom – dužnost mi je informirati ih o stanju situacije. 

Kathmandu, Apr. 27 / Australska ambasada / Nepal

Priznajem, neodgovorno je ući u zemlju ne znajući ništa o njoj,  ali tu i tamo, volim to napraviti prepuštajući se naknadno uzbudljivom, postepenom otkrivanju sitnica koje ti samo lokalci mogu ispričati s tolikim žarom. Nisam bila sigurna želim li posjetiti Nepal... Nakon 3 mjeseca Indije udomaćila sam se tamo analizirajući šarene sarije i bindije, prijateljska lica koja se gibaju u lijevo-desno smjeru prilikom izgovaranja «Namaste» pozdrava, kravlju balegu i šarene rikše... Udomaćila sam se isprobavajući ultra začinjenu hranu u kombinaciji s chaijem... Udomaćila sam se postepeno učeći Hindi jezik. Pasalo mi je... Našla sam se u Varanassiju, najsvetijem gradu Indije, u kojem se gomila turista svakodnevno preznojavala zbog paklenih 41 stupnjeva koji nikako da krenu padati...To me je natjeralo na razmišljanje o nečem novom.
«Nepal? Yes or No?» - glasio je moj FB status. Navala pozitivnih i ohrabrujućih komentara riješila je moju dilemu kroz 10 minuta. Vožnja autobusom na relaciji Varanassi

EKSKLUZIVNO Riječanka u paklu Nepala: 'Izgledalo je kao video igrica, u kojoj se ekran stalno tresao...'

– Kathmandu bila je najstrašnija vožnja mog života. Cesta je ionako bila u katastrofalnom stanju, a vozač je vozio kao da 18h vožnje želi skratiti na eventualno 4. Preklinjala sam ga da uspori, ali on bi se samo bahato nasmijao svakog puta kada sam mu se obratila. Nisam sigurna je li pričao Hindi ili Nepalski i je li me uopće razumio, no ostatak putnika lokalaca je također reagirao... Vozač je počeo prigovarati kako mu dosađujemo i bahato povukao zavjesu zaklanjajući prednji dio autobusa. Tijelo mi je dan danas prekriveno modricama koje sam zadobila udarajući u sjedalo ispred mene. Glava se toliko puta sudarila s krovom, da kvrga još uvijek nije splasnula... Ipak smo stigli živi, iako ne baš i zdravi.

Dan nakon mog dolaska, u Kathmanduu se organizirao veliki muzički festival. Nisam zaluđen fan psytrance glazbe, ali zanimalo me je kako ljudi u Nepalu plešu – pa sam ispunila aplikaciju za fotografsku akreditaciju. Ponekad uspijem prodati festivalske fotografije nekolicini američkih i kanadskih web stranica, pa sam bila odlučna u namjeri da se nekako stvorim tamo... Situacija se zakomplicirala, ali uskočile su kolege iz Amerike koji vode website festivalske tematike i s kojima surađujem kao fotograf kada treba pokriti festivale iz raznoraznih zemalja. Dolazeći iz vruće Indije, nisam bila spremna za temperaturu u Nepalu. Na festivalskoj lokaciji predviđali su 6 stupnjeva tijekom noći, pa sam krenula u nabavku osnovnih odjevnih predmeta koji bi me evenutalno mogli utopliti. Čarape i tople hlače za početak... Riješeno. Šator i vreću za spavanje nemam, ali uvijek se nađu dragi ljudi sa velikim šatorima koji te mogu ugostiti.  «Ma bude se sve poklopilo, neću se zabrinjavati bezrazložno.»

Razrovane ulice

Nisam imala mapu, a ulice Kathmandua poprilično su slične. Nakon što sam shvatila da mi orijentacija u tom trenutku nije bila jača strana – zaustavila sam rikša vozača pitajući ga zna li kako doći do mog hostela. Šezdesetogodišnji gospodin bio je toliko mršav i slab da me je uhvatila grižnja savjesti dok je pedalirao. Biciklirati po razrovanim ulicama Kathmandua nije bila laka misija, pa sam ga zamolila da stane. Planirala sam mu platiti puni iznos i krenuti pješke u smjeru u kojem je on krenuo. Nije pričao engleski, ali već bih mu nekako uspjela objasniti situaciju. Posegnula sam za novčanikom pokušavajući razaznati vrijednost novih nepalskih novčanica koje vidim po prvi put. Odjednom se začuo glasni vrisak. Ljudi su počeli trčati na sve strane, a ja sam iskočila iz rikše. Nisam znala što se događa i počela sam trčati za većinom. Glupa odluka – no u takvim uvjetima jednostavno ne stigneš racionalno promisliti o situaciji. Grupica od 15ak lokalaca zbila se u hodnik zgrade koja je ionako već bila u ruševnom stanju. Osjećala sam se kao u nekoj apokaliptičnoj video igrici. «O Bože, potres...» - trebalo mi je dobrih dvadesetak  sekundi da shvatim što se dešava... Dijelovi zgrada letjeli su na sve strane, motori su bili prevrnuti diljem ulice, vjetar je puhao tolikom jačinom da nisi mogao gledati, a prašina je letjela u svim smjerovima. Kompletna izbezumljenost. Ljudi su me gurali toliko nervozno da sam počela vrištati, a masnice iz autobusne vožnje još uvijek nisu prošle. Muškarci su djelovali poprilično staloženo, no žene su paničarile do te mjere da sam mislila kako ću se onesvjestiti... Jedna žena je počela povraćati, druga je izgledala kao da će dobiti srčani napad, a treća je stiskala svoje prestrašeno dijete u naručju tolikom silinom da sam mislila kako će ga ugušiti. Tapšala sam jednu od njih govoreći joj: «It's ok! It's ok! It's gonna be ok!»... Nisam djelovala uvjerljivo... Iskreno, nisam znala hoće li sve biti ok. Noge su mi se tresle kao nikad do sad.

U jednom trenutku situacija se mrvicu smirila i svi su krenuli trčati prema obližnjem trgu. Osvijestila sam činjenicu kako se u takvoj situaciji treba što prije udaljiti od zgrada, tj. bilo čega što te može poklopiti u slučaju novog potresa. Ljudi su skakali preko ograde obližnjeg trga zbijajući se u centar malo povišene površine. Nisam znala gdje bih se sakrila i iako je trg bio nenatkriven, bio je okružen gomilom visokih, prastarih  zgrada. Većina njih imala je popucane zidove i prozore, a ja sam samo zamišljala kako će nas ostatak poklopiti u 2 sekunde ako se novi potres pojavi. Ljudi iz Nepala paničarili su i plakali. Počeli su iznositi mrtva tijela iz ruševina. Nakon što sam ugledala kako iskopavaju stariju osobu iz ruševina – pozlilo mi je. Krv mu se slijevala s glave, a beživotna ruka iskočila je iz nosiljke. Ljudi su vrištali i većina njih počela se moliti. Ugledala sam grupicu turista, te im se približila. Djelovali su smirenije od lokalaca, iako su svi bili u šoku. Ljudi su krenuli dijeliti dezinformacije koje najčešće krenu curiti u momentima panike... Ničemu ne služe, samo potenciraju nervozu i čine ljude prestrašenima. «Epicentar je bio u New Delhiju.... Većina Indije sravljena je sa zemljom! Očekuju još jedan veoma snažan potres ubrzo! Pola stanovništva Kathmandua poginulo je u prvom naletu!» / «Eksperti su predviđali da će se ovo dogoditi. Ne zna se zbog čega je informacija zataškana...» Nisam to više mogla slušati – pa sam se udaljila.

I just want to hug my mom!!!

Ugledala sam momka koji je djelovao super smireno. Odlučila sam se priljepiti uz njega, budući da me je mumljanje nepalskih molitvi činilo strašno nervoznom. Počela sam razmišljati o mami... O medijima... O tome kako će se ona izbezumiti kada vijesti počnu curiti. Vjerojatno nema goreg osjećaja od onog kada znaš da ti je kćerka na drugom kraju svijeta - sama samcata. I nešto ovakvih razmjera se upravo događa. Suze su krenule i počela sam ridati. «Are you afraid?» - pitala sam momka pored mene... «Yes... But, I have a feeling it is going to be ok...» ... «Can I hold your hand please?» ... «Yes, you can...» .... Osjećala sam se mrvicu sigurnije, ali nakon što sam ugledala majku i kćerku u zagrljaju, pukla sam... «I just want to hug my mom!!! I just want to tell her I love her!!!» ... Nisam mogla doći do daha, a moj australski poznanik pokušavao me je utješiti. U jednom trenutku netko je najavio kako ćemo pokušati otrčati do veće otvorene površine – lokalnog parka koji je bio udaljen 15ak minuta hoda od mjesta na kojem smo se u tom trenutku nalazili. Krenuli smo trčati, no za 20ak sekundi krenuo je drugi val. Panično smo se vratili na istu poziciju koja je djelovala katastrofalno. Ljudi su se držali za ruke, plakali, povraćali, onesvještali se... Nisam znala što da radim sama sa sobom. Krenula sam pisati oproštajno pismo, ali ruka mi se previše tresla da bih držala olovku. Zgrabila sam svoju GoPro kamericu i kroz plač snimila kratki video namjenjem mami. Razmišljala sam o tome kako bi bila neizmjerno zahvalna kada bi netko to probao proslijediti u Hrvatsku ako se slučajno dogodi najgore... «Kako da to izvedem? Možda da umetnem e-mail adresu moje mame u GoPro? Ne znam, ne znam...» ... Dok sam pokušavala osmisliti efikasnu strategiju, ljudi su vrištali oko mene – a ja sam postajala sve izbezumljenija... Prošlo je dobrih 4 sata kada je netko najavio da će se uskoro stanje pogoršati.

Skupina turista iz obližnjeg guesthousea djelovala je poprilično organizirano. Momak kojeg sam još uvijek držala za ruku bio je jedan od njih. Rečeno im je da požure do hostela, obavezno zgrabe putovnicu i najosnovnije stvari, te krenu prema parku. Pitala sam momka mogu li im se pridružiti. Bilo me je previše strah krenuti prema svojem hostelu, jer je svaka šetnja uličicama okruženim zgradama bila riskantna. Putovnicu sam ostavila u sefu hostela, što uvijek radim prilikom dolaska u novi grad. Nikad ne znaš tko te može opljačkati – pa je bolja varijanta ostaviti je na sigurnom. Krenuli smo prema parku i tek sam tada postala svjesna što se upravo dogodilo Kathmanduu. Ulice i zgrade su bile kompletno razrušene, ljudi su ležali na sve strane, krv i plač. Panika. Unuci su iznosili svoje bake u naručju, a psi su lajali toliko prestrašeno da nisam to mogla slušati. Na cestama je vladao apsolutan kaos.

Nekako smo stigli do parka u kojem se već smjestilo nekoliko stotina ljudi. Pronašli smo malu slobodnu površinu i sjeli na travu. «What's your name?» - napokon sam upitala momka... «Brook...» - rekao je svojim australskim naglaskom. Bila sam toliko zahvalna što je bio uz mene. Toliko smiren i staložen. Brook je sutradan trebao krenuti na treking, stoga je njegov backpack bio prepun tople odjeće, hrane i opreme. Nakon što je primijetio da se tresem, ponudio mi je svoju jaknu... Čarape... Snickers... Kad god bi krenula paničariti – smirivao me je govoreći kako smo na sigurnom. Realno, bili smo na sigurnom. Ogromna otvorena površina. Jedina opasnost bila su obližnja stabla, no bili smo poprilično udaljeni od njih.  U jednom trenutku počela je kiša. Nismo se imali gdje skloniti, pa smo se pokušali pokriti nekom ceradom koju je vlasnik njihovog guesthousea donio za nas. Uz ceradu, donio nam je i vreću punu keksa, te par boca vode. Bilo nas je previše da se uspješno zaštitimo od kiše, pa smo se povukli na drugu lokaciju. Sakrili smo se ispod stabala, što nije bila najsigurnija opcija – no planirali smo trčati prema centru parka u slučaju da osjetimo kako se podrhtavanje opet javlja... «7.9 stupnjeva po Richteru... Wow...» - informacije su polako počele kolati. Uspjeli smo nekako zaspati na mokroj travi, poprilično izbezumljeni. U 5 ujutro probudilo nas je novo podrhtavanje. Ljudi su opet počeli paničariti i iako su upute bile: «Ostanite u parku... To je trenutno najsigurnija opcija!» ... Ljudi su trčali prema aerodromu sa jednom jedinom mišlju – «Nestati iz Nepala što brže!!!» ... Aerodrom je bio kompletno zagušen i svi su letovi bili otkazani. Nisam imala pojma što da radim sama sa sobom. Mozak mi jednostavno nije funkcionirao i svake tri minute počela bih ridati... Par iz Australije predložio je Brooku da podijele taxi do njihove ambasade. Nadala sam se da će me pitati da im se pridružim – što se i dogodilo. Shvatio je da nisam u stanju prolaziti kroz ovo sama... Uloviti taxi bila je skoro pa nemoguća misija. Nakon što smo napokon uspjeli zaustaviti jednog taksista, shvatili smo da će nam tu vožnju naplatiti šesterostruko više... No, u takvim situacijama ne razmišljaš o novcu... Ne razmišljaš o fotoaparatu, laptopu, odjeći, poklonima ili akrilnim bojama koje imaš u backpacku dalekog hostela. Jedina stvar o kojoj razmišljaš je ta da se moraš nekako dokopati svoje putovnice – jer si bez nje poprilično bespomoćan. Na putu prema njihovoj ambasadi, ipak smo svratili do mojeg hostela. Nisam znala što će me tamo dočekati. Većina zgrada bila je razrušena i ljudi su izgubili apsolutno sve s čime su došli. Na sreću, moj hostel i dalje je bio donekle čitav, a u lobiju je vladala sveopća panika. Nema struje, nema interneta... Ljudi pokušavaju kontaktirati svoje roditelje, pokušavaju bukirati letove.

Nisam imala osjećaj da bi mi itko u našoj ambasadi mogao pomoći

Razmišljala sam o tome kako bi možda pametna ideja bila otići u hrvatsku ambasadu. No iskreno, kroz posljednjih sam par godina izgubila vjeru u «Hrvatsku». Ne moram pojašnjavati razloge i detalje... Imam dojam kako većina ljudi dijeli slične osjećaje sa mnom. Možda se varam, ali eto... U tom trenutku nisam imala osjećaj da bi mi itko u našoj ambasadi mogao pomoći... Nisam imala pojma postoji li uopće hrvatska ambasada u Nepalu. Nisam to mogla niti provjeriti, a pola ljudi koje sam pitala za tu informaciju nije niti znalo da Hrvatska uopće postoji. Inače uživam u riješavanju problematičnih situacija i volim taj osjećaj neovisnosti i adrenalin koji te obuzme dok si u tom procesu. Ali ovo nije bila situacija u kojoj sam samostalno mogla funkcionirati. Opet sam krenula paničariti, no Australci su me smirivali i rekli kako će se njihova ambasada pobrinuti o meni.

Stigli smo na odredište. Veliki šatori bili su postavljeni na prostranoj livadi. Desetak ljudi ispunjavalo je formulare dok je djelatnica ambasade kružila naokolo provjeravajući jesu li ih svi popunili. Pozdravila sam stariju gospođu koja je nekako nanjušila da nisam «njihova»... Upitala me je odakle sam, a ja sam tihim tonom odgovorila... «Croatia...» ... Zabrinuto me je pogledala i rekla kako nije sigurna hoće li me ambasada moći primiti, budući da su čak i ljude iz Novog Zelanda odbijali... Razmišljala sam o opcijama i tragi-komični scenariji su mi padali na pamet: «Možda se mogu sakriti iza nekog grmlja. Brook će mi donositi hranu i vodu. Ukrast ću jednu vreću za spavanje i to je to... Iliii... Možda mogu izmisliti australsko ime i glumiti da sam iz Australije. Izgubila sam putovnicu, ma neće nikad saznati... Uf, oponašati njihov naglasak gotovo je nemoguće. Mislim da mi taj plan neće uspjeti.» ... U tom trenutku prišla mi je djelatnica ambasade pitajući me jesam li ispunila formular. Okrenula sam glavu praveći se da je nisam čula, a ona je ponovila pitanje glasnijim tonom. Usmjerila sam pogled prema njoj i suznih očiju rekla: «I have a confession to make... I am not one of yours...» ... Gospođa me zabrinuto pogledala sklanjajući papir na kojem je velikim slovima pisalo: «Australian embassy» ... U tom trenutku pomislila sam kako će me izbaciti na cestu. Ne zato što je zločesta i nimalo empatična osoba, već zato što su pravila jednostavno takva. Osjećala sam se toliko bespomoćno i prestrašeno da sam počela ridati i tresti se. Opet. Gospođa me zagrlila i počela tješiti govoreći kako se mora konzultirati sa kolegama. Nakon što sam se malo primirila, rekla je kako me mora uvesti unutra i predstaviti. Dvoje predstavnika ambasade primila su me sa toplim osmjehom, informirali me o tome kako hrvatska ambasada u Nepalu ne postoji i kako će me oni ipak primiti. Ne bi baš trebali... Ali hoće. Aaaaa, koje olakšanje!!! Počela sam mucati kako im neću pojesti ništa od hrane i kako se neću usuditi tuširati, pa makar morala ostati tu cijeli tjedan. Smijali su se i rekli mi kako sam s njima na sigurnom.

Hvala Australijo!

Kiša je počela padati, a svi smo se sklonili u prostrane i uredne šatore u kojima su nove i čiste vreće za spavanje bile postavljene. Čak su i dekice bile ispod njih. Razmišljala sam o tome kako bi bilo puno teže da smo odlučili ostati u parku. Zaspala sam u tren oka, a u snovima su mi se isprepletale slike vrištećih žena i mrtvih tijela koje sam spazila putem... Grozno!!! Drugog jutra počeo je kaos u ambasadi. Puno ljudi stiglo je naknadno, no ambasada ih nije mogla primiti. Nakon što sam shvatila da su odbijali Šveđanke, Talijane, djevojku iz Južnoafričke Republike, pa čak i Novozelanđane – uhvatila me je grižnja savjesti. Počela sam mahnito prati suđe, kupiti smeće s poda, organizirati lijekove, ribati wc, postavljati znakove sa natpisima na šatore – trudila sam se pokazati im kako sam korisna i kako ne bi trebali zažaliti što su u ambasadu pustili neku tamo žnj Hrvaticu, dok njihovi ljudi čekaju na cesti. Svima sam se ispričavala, ali očigledno sam tu situaciju jednostavno prenapuhala u glavi. Iako sam do tada mišljenje o Australcima formirala na temelju glasnih i pijanih pojedinaca koje bih upoznala po raznoraznim festivalima, još jednom sam si dokazala kako generaliziranje nije poželjna navika. Svi ljudi koji su se našli u ambasadi bili su predivni prema meni. I kompletno svi su bili spremni na pomoć. Organizirali smo se poput malih mravića. Ne znajući koliko dugo ćemo morati ostati tamo, dobili smo upute kako moramo biti pažljivi sa zalihama hrane i vode. Svako malo bi se netko uhvatio «kuhanja» - no budući da smo na raspolaganju imali samo limenke hrane koju otvoriš i zaliješ vrućom vodom – razina vještine kuhanja bila je zanemariva, pa sam se čak i ja odvažila pripremiti par obroka. Imali smo par doktora u timu, što uvijek nekako pridoda notu osjećaja sigurnosti u cijeloj priči. Nakon što sam gotovo cijelu ambasadu zašarala šarenim znakovima i uputama gdje se što nalazi, rekli su mi da će mi izdati australsku putovnicu, te da imam zagarantiran posao kod njih. Predivan je osjećaj prihvaćenosti u grupi kojoj očito ne pripadaš. Probala sam Vegemite po prvi put u životu, slušala priče o koalama i klokanima, te ozbiljno počela razmatrati opciju preseljenja u tu daleku zemlju koja je Nepalu tog dana donirala 5000$! Hvala Australijo!

Upotreba telefona i interneta bila je ograničena, ali moguća. Svi smo iskoristili prvu priliku da javimo najbližima kako smo živi. Brook mi je tutnuo papirić sa detaljima leta u ruku i rekao kako mu je mama uspjela bukirati let za New Delhi koji polijeće za dva dana. Nisam uspjela telefonski kontaktirati mamu, ali sam joj poslala mail sa podacima o letu. Obožavam svoju mamu i predivna mi je činjenica kako se mogu na nju osloniti u apsolutno svakoj situaciji. Za desetak minuta let je bio bukiran iako nitko nije mogao predvidjeti kako će se situacija razvijati i hoće li biti naknadnih potresa.

Ljudi su postepeno napuštali ambasadu, no vraćali bi se nedugo zatim pokunjenih lica. Većina letova bila je otkazana, a na aerodromu je vladao sveopći kaos. Ljudi su, navodno, pokušavali preskočiti red - skakali preko prozora... Policija ih je vraćala na kraj redova. Za odlazak na wc trebao si čekati dulje od dva sata. Hrana na aerodromu bila je nezamislivo skupa, a ljudi su gubili strpljenje i ponašali se neuračunjivo.

Kaos ispred bolnice

Nakon što se situacija privremeno smirila, osjetila sam potrebu raspitati se o načinima na koje možemo pomoći lokalcima koji su u nevolji. Jednostavno nije zvučalo ispravno zavaliti se u stolicu na suncu i čitati knjigu pritom znajući da toliko ljudi istovremeno pati u kaosu na cestama. Baš u tom trenutku pojavila se volonterka koja nam je ponudila opciju da doniramo krv ako se osjećamo sposobnima za to. Okupili smo se ispred ambasade i krenuli prema bolnici, kada me počela hvatati nervoza. Ugledala sam gomilu ljudi ispred bolnice, većina njih bila je uplakana. Tijela su se raznašala na sve strane – vladao je veći kaos od onog spomenutog na aerodromu. Stigli smo u bolnicu gdje nam je rečeno da prvo moramo izmjeriti tlak. Obavjestili su nas i o činjenici da stariji od 60 godina ne smiju donirati krv. Par članova naše grupe žalosno je napustilo bolnicu, iako smo svi silno željeli pomoći.

Čekajući u redu za ispunjenje formulara, slušala sam priču gospođe iz Australije. Ona je stigla sa trekinga u blizini Everesta. Novinari Herald Suna, jedne od većih novina u Melbourneu, uzeli su njenu fotografiju sa Facebooka bez dopuštenje ikoga od njene obitelji. Objavili su fotografiju na drugoj stranici novina tvrdeći kako je gospođa nestala. Količina stresa i panike koju su time prouzročili njenoj obitelji nemjerljiva je. Mediji ponekad stvarno prekrše granicu. Tog jutra brzinski sam otvorila vodeće hrvatske news portale. Ne sjećam se kada sam zadnji put osjetila potrebu to napraviti. Pročitala sam rečenicu: «Srećom, trenutno nema hrvatskih građana u Nepalu!». Malo me zapekla ta rečenica, ali nisam si dopustila da reagiram...

Komadi tijela, bespomoćni ljudi, jad, panika, povraćanje

Kada sam u bolnici napokon stigla na red, u ruke su mi tutnuli poveću vrećicu. Wow... Nisam očekivala da se radi o jednoj litri krvi. Taman ispred mene, poznanik iz ambasade završavao je sa svojom donacijom kada se počeo onesvještati... «I'm not feeling well...» - pospano je rekao i počeo gubiti svijest. Svjedočila sam tome taman kada je došao moj red. Počela sam se nekontrolirano tresti i malo po malo jecati... «Ne znam... Ne znam jesam li dovoljno snažna... Vrti mi se.... Bojim se... Što ako mi pozli? Nemam zdravstveno osiguranje... U Nepalu smo... Kaos je... Što ako poberem neku bolest? Što ako umrem?» ... Suze su opet krenule teći, a ja sam pokušavala kontrolirati um govoreći si: «Pa ne smiješ biti tako sebična... Snažna si! Snažna si! Možeš ti to! Imaš super krv! Ne pušiš / ne piješ alkohol / ne drogiraš se / ne jedeš meso! Pa šteta bi bila ne to podijeliti s drugima! Hej, spasit ćeš nekome život!!!! Život!!!»... Mantru sam vrtjela, ali suze nisu prestajale. Prišla mi je medicinska sestra sa: «Oh, no... Why are you crying! Don'y cry!» ... Ne volim kada mi ljudi zabranjuju plač. Pa plač je emocija! Nitko ti ne naređuje da se prestaneš smijati ako se nekontolirano smiješ. Pa kao da ja uživam u histeričnom plaču?! Sestra je primijetila kako su mi ruke jako hladne, a disanje nisam mogla normalizirati dobrih deset minuta. Počela sam paničariti: «Došla sam ovdje s namjerom da pomognem, a na kraju zadržavam red i cmizdrim poput malog djeteta...». Nekako sam se uspjela smiriti,  a sestra je provela 5 minuta odlučujući koju ruku će upiknuti. Vena je premalena, meni se vrti, paničarim i sumnjam u sebe. Nisam jela dovoljno. Nisam spavala dovoljno. Vrhunac svakog paničnog napadaja završi prelaskom u ulogu petogodišnjeg djeteta... «I just want to hug my mooooom!!!!» - Wow, istovremeno me obuzeo sram zbog nemogućnosti kontrole osjećaja. Ali, koliko god se trudila – nije išlo. Napokon sam se sabrala i krv je krenula teći iz mog tijela. Zamolila sam sestru da mi priča pozitivne priče o Nepalu samo da mi odvrati pažnju. Nije upalilo i opet je krenuo napadaj... Slike mrtvih tijela, vrišteće žene, krvave glave, komadi tijela, bespomoćni ljudi, jad, panika, povraćanje, kaos, tuga, bespomoćnost, nepravda...

Pojavila se glavna sestra i primijetila da nisam dobro. Utješnim tonom rekla mi je kako misli da sam dala dovoljno krvi i kako će izvaditi iglu iz moje ruke... Nisam se usudila pogledati u vrećicu i provjeriti jesam li je doista napunila, ali cijelo vrijeme sam si govorila: «Možda si nekome spasila život! Možda si nekome spasila život!!!» Izletjela sam iz prostorije, a vrtoglavica me napala instant brzinom. Čučnula sam na pod i krenula ridati. Osjećala sam se toliko bespomoćno, prestrašeno, slabo i zbunjeno. I nikako da pronađem način kako utjecati na te emocije. Približilo mi se dvoje «australskih kolega». Nisu ništa pitali, samo su mi dali zagrljaj, čokoladicu i sok. Prošli su kroz istu priču, pa riječi nisu bile potrebne. Nakon dvadesetak minuta prikupili smo dovoljno snage da krenemo natrag prema ambasadi. Putem smo svratili u susjednu prostoriju kako bi provjerili možemo li ikako pomoći. Odgovor je bio negativan.

Nakon povratka u ambasadu, poput malenog djeteta počela sam svima prepričavati svoje iskustvo istovremeno razmišljajući o tome kako možda imaju drugih briga na pameti od slušanja moje žalopojke. Al trebala sam to izbaciti nekako – a Australci su, očigledno, jako pristojni i uviđajni ljudi. Taman se sve primirilo, uspjela sam se spojiti na wi-fi i brzinski obavijestiti obitelj i prijatelje kako sam živa i zdrava. Novinari su krenuli slati upite, tražiti telefonske intervjue, e-mail izjave... Osjećala sam kako trebam reagirati i putem medija zatražiti ljude da probaju pomoći! Unatoč činjenici da nemaju nužno ikakve veze s Nepalom – dužnost mi je informirati ih o stanju situacije. Društvene mreže jako su korisna platforma u ovakvim slučajevima. Uz samo jedan status, molba o donacijama proširila se virtualnim svijetom kroz par minuta.  U trenutku kada sam pritisnula enter javljajući svima pozitivne vijesti o «sigurnom» i «živom» i «optimističnom» - iz ureda je izletjela predstavnica ambasade prenoseći informaciju kako su najavili novi potres. Moja psiha bila je preslaba da bi tu informaciju prožvakala tek tako... Iako sam koliko-toliko na sigurnom, kada Majka Zemlja odluči djelovati – toliko si bespomoćan.

Poruke najbližima

Svi su se okupili na sredinu susjednog teniskog terena, a panika se podmuklo počela uvlačiti u krug od osamdesetinjak ljudi. «Do sada 3700 mrtvih, oko 6000 ozlijeđenih... Predviđaju 5000 mrtvih i 50 000 ozlijeđenih... Lavine na Everestu... Novi potres... Zatvoren aerodrom...» - slušala sam razgovor starijeg australskog para i razmišljala hoću li se i ja ubrzo pridružiti statistici. Razmišljala sam hoće li mi na grobu pisati Ines ili tiNka... «Ne bi htjela da ljudi tuguju... Smiju plakati, ali nek ne tuguju. I nema crne boje na sprovodu. Šarenilo i šljokice! Bilo bi super kada bi mogli nacrtati violinski ključ na nadgrobnom spomeniku. Glazba! Toliko je bitna! Možda i neki Radiohead stih... Zvjezdice... Vjerojatno bi mamu i sestru bilo sram kada bi zakeljili i Unicorna na spomenik. Za tatu ne znam – on se rijetko kad izjašnjava...» Misli su krenule vrludati toliko daleko, a strah me napao i osjetila sam iznimnu potrebu poslati posljednji mail mami i par poručica najdražim mi ljudima. Otrčala sam u sobu sa laptopom iako smo svi tijekom ovih par dana razvili ozbiljnu klaustrofobiju. Osjećala sam kako zemlja podrhtava i razmišljala je li pametno trenutno čekati da se Gmail i Facebook učitaju, kada podrhtavanje može prerasti u nešto ozbiljnije bilo koje sekunde. Želja za kontaktiranjem najdražih prevagnula je. Panično sam se derala na kompjuter da požuri!!! Otvorila inbox Facebooka i kompletno se raspala... Suze su letjele po tipkovnici, a ruke su se toliko tresle da nisam bila u stanju tipkati. Ako počnem otvarati poruke, neće dobro završiti...

Nisam sigurna što će se dogoditi... Hoće li moj avion koji treba poletjeti sutra u 5 popodne doista poletjeti? Hoće li se za petnaest sekundi zemlja opet odlučiti zatresti? Hoćemo li svi sretno stići svojim domovima? Hoćemo li uspjeti zagrliti svoje najmilije i reći im uživo koliko ih volimo?
Ovakve situacije, koliko god da tragične i negativne bile, imaju svojih pozitivnih strana. Iz glave ti isplivaju spoznaje do kojih inače nikada ne bi došli. Koliko često radimo slona od muhe? Koliko često uveličavamo banalne probleme i pridajemo im važnost koju nisu zaslužili? Koliko često smo pod utjecajem ljutnje, ljubomore i negativnosti koju bezobrazno i bezobzirno širimo na druge? Koliko često dopustimo egu da djeluje pa se ponašamo sebično i nemarno? Koliko često mislimo da je naša sudbina važnija od tuđih? Koliko često glumimo da smo nešto što nismo kako bi zadivili druge? Koliko često živimo naš život ne iskorištavajući ga do maksimuma? Prihvaćajući prosječno iz čistog straha od nepoznatog?

Samo ljubav!

Ma samo ljubav, ljubav, ljubav!!! Zahvalnost, trud, briga, osmijeh, ljubaznost, zagrljaj, poklon, skromnost, pozitivnost, srećica!!! To je to!!! Sve je prolazno. Svi smo prolazni. I tako maleni. A opet tako posebni i bitni! Svi sa nekom važnom misijom! Nisam sigurna jesam li svoju misiju do sad obavljala kako spada, jesam li dobro odradila svoju ulogu? Jesam li dala sve od sebe u životu? Jesam li spremna otići u neku drugu, nezemaljsku avanturu? Duboko u sebi osjećala sam da ipak ne želim još otići... Toliko toga još priželjkujem odraditi i doživjeti! Toliko ljudi razveseliti ponekom fotkicom iz daleke zemlje! Inspirirati ponekom pričicom koja će utjecati na njih! Želim svirati! I klavir i harmoniku i gitaru! Želim stvarati! Želim se smijati i glupirati sa svojim najdražim prijateljicama! Želim nagovoriti tatu da počne pokazivati emocije i dovršavati započeto! Želim nagovoriti mamu da odemo skupa u Costa Ricu i jedemo mango! Želim pjevati harmonije sa sestrom – sestrinski glasovi pašu najbolje! Želim pronaći osobu koju ću voljeti beskrajno! Želim roditi sina i kćerkicu! Želim se brinuti o debeloj ginger mačketini! Želim naučiti surfati! Želim naučiti kuhati kako spada! Želim izgraditi školu za siromašnu djecu u Indiji! Želim imati vrt sa rajčicama, krastavcima i tulipanima! Želim imati malu kolibicu u džungli gdje će mi dragi ljudi dolaziti na čajanke! Želim pjevati pjesme na bugarskom, portugalskom i japanskom! Želim naučiti plesati tango! Želim pomagati ljudima! Želim proputovati svijet šireći pozitivu na sve strane! Želim pokazati ljudima da novac nije najbitnija stvar na svijetu! Želim snimati filmiće koji će ljude namijati i rasplakati! Želim učiti i prenositi naučeno! Želim crtati po zidovima diljem svijeta! Ostavljati šareni trag! Želim ŽIVJETI!!! Wow... Diši! Diši! Diši! Ali ponekad jednostavno ne možeš utjecati na razvoj scenarija. Pišem ovu priču osjećajući beskrajan nemir. Imala sam u planu napisati suvisli izvještaj novinarskog tipa, potkrijepljen brojkama, statistikama i korisnim informacijama... Nije išlo. Tekle su druge emocije, koje nisu informativnog karaktera - vjerojatno neće ljudima pretjerano pomoći, ali možda nekoga navedu na razmišljanje. Upravo sam osjetila kako zemlja podrhtava sve jače i jače... Zatvorit ću laptop i nadati se pozitivnom.

Ljubav!!!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka