Uvijek na razmeđi velesila, bogato kulturnim spomenicima, zanimljivog svakodnevnog života ljudi, ali i bogato mitovima i legendama… Sve je to, ali i mnogo više, područje Kvarnera i Istre kako su ga vidjeli oni koji su ovamo dolazili kroz stoljeća. Bilo poslom, bilo eto, iz znatiželje. A neki i slučajno. Velik dio toga istražio je i »pospremio« u monografiju od više od 300 stranica Svein Mønnesland, profesor je emeritus slavistike na Sveučilištu u Oslu.

Svoju najnoviju knjigu, monografiju »Istra i Kvarner očima stranaca« u izdanju Izdavačke kuće Sypress, Mønnesland je predstavio u okviru Kvarnerskog festivala mora i pomorske tradicije Fiumare 2019. otkrivši tom prilikom mnoge nepoznate detalje o ovom području.

Inače, ovaj je Norvežan napisao je niz knjiga o području bivše Jugoslavije, »Srbija u 19. stojeću očima stranaca«, »Dalmacija očima stranaca«, »Jezik u Bosni i Hercegovini«, Bosansko-turski rječnik… Osvjedočeni je prijatelj Hrvatske, sudionik i organizator brojnih humanitarnih akcija tijekom Domovinskog rata. Jedan je od osnivača Norveško-hrvatskog društva prijateljstva u Oslu.

Nimalo jednostavna zemlja​

Prije svega što vas je navelo da se počnete profesionalno baviti slavistikom?

– Nekako slučajno je sve krenulo. Htio sam studirati ruski, i neke druge jezike jer sam želio biti lingvist i baviti se upravo jezicima. Završio sam ruski, i tražio stipendiju u nekoj slavenskoj zemlji. Sovjetski Savez nije bio privlačan u to vrijeme, no Jugoslavija jest. Dobio sam stipendiju za Beograd i Novi Sad i ondje dalje studirao te me tada valjda uhvatio taj neki interes za ovim područjem te sam nastavio s izučavanjem njegovog jezika, kulture i povijesti. Od kraja 60-ih godina sam redovno dolazio i pratio događaje na ovim područjima.

Je li vam dolazak na studij u Jugoslaviju na neki način bio kulturološki šok?

– U to vrijeme, da. Jugoslavija se jako razlikovala od Norveške, ali na neki pozitivan način. Susreo sam se s kulturom gdje su ljudi otvoreni, topli, dostupni, gostoljubivi… Zanimao me život ljudi ovdje jer je još uvijek bilo puno toga izvornog. Kao student sam radio kao turistički vodič u Crnoj Gori i sjećam se još kako je život bio potpuno istočnjački. Petkom su išli na konjima i magarcima na vašar, odjeveni tradicionalno. Putovao sam po Makedoniji, Bosni, vidio veliku razolikost što je kulturno bogatstvo i shvatio sam da Jugoslavija nije jednostavna.

U najmanju ruku…

– Istina. Stvar je u tome što stranci koji su ovamo dolazili uglavnom posjećivali Beograd pa su cijelu zemlju percipirali po glavnom gradu ne shvaćajući o kakvoj se raznolikosti kulture radi. I da je ova zemlja toliko bogata kulturnim spomenicima da je teško naći sličnu u Europi. I sama Hrvatska, toliko je bogata kulturnim spomenicima, da se nijedna susjedna zemlja, izuzev Italije, ne može usporediti.

​Specifična europska regija

Što vas je potaklo na pisanje ove knjige, koju ste predstavili u Rijeci, i istraživanje povijesti Kvarnera i Istre kroz oči stranaca?

– Uvijek me zanimalo područje Istre i Kvarnera. Smatram da je to jedna sasvim specifična europska regija. S jedne strane čine područje sa zajedničkim identitetom. S druge strane, to je relativno malo područje podijeljeno brojnim razlikama – zemljopisnim, kulturnim, povijesnim, političkim, jezičnim i etničkim. Smješteno na granici između romanskog i slavenskog svijeta i na granici carstava – Mletačke Republike i Habsburške Monarhije.

Ovo je područje kroz stoljeća doživjelo napetosti, sukobe i promjene granica. Danas je čitava regija podijeljena između triju država. Materijal sam našao u starim knjigama, po bibliotekama, u arhivima, knjige sam nabavljao i od antikvarijata u svijetu. Pomagali su mi i u muzejima, a nešto sam našao i na internetu. Jedan od zanimljivih izvora za istraživanje su mi bili i europski časopisi iz 19. stoljeća. To je bila nekadašnja televizija. I to je vrlo bogat izvor, a u pravilu dosad nije iskorišten. Primjerice Illustrirte Zeitung​, dakle, njemački časopisi, ali i talijanski, francuski, engleski…

Da pojasnite, tko su »stranci« iz naslova – čija viđenja i osvrte ste ustvari predstavili u knjizi?

– Najranije opise objavili su putnici koji su plovili za Svetu Zemlju. Kasnije od 16. stoljeća rimski su spomenici u Puli pobudili veliko zanimanje. Europski arhitekti i umjetnici ilustrirali su amfiteatar, hramove i slavoluk, a čak je Michelangelo došao u Pulu proučiti rimske spomenike radi razvoja renesansne arhitekture. Pravi procvat je bio od sredine 18. stoljeća kad su se mnogi značajni europski arhitekti i umjetnici gotovo natjecali da svoja otkrića pružaju europskoj publici.

Ne znam jesu li ljudi danas u Hrvatskoj svjesni značaja Pule za europsku arhitekturu i umjetnost. Drugi spomenik europskog značaja je naravno Eufrazijeva bazilika u Poreču. Kasnije su stranci posjetili ovo područje iz različitih razloga. Neki su bili zainteresirani za folkloristične aspekte, narodne nošnje i običaje, ili legende kojih u tom području ima nekoliko. Neki su došli zbog gospodarskih, vjerskih ili strateških razloga.

O kojem je vremenskom razdoblju riječ?

– Obrađujem materijal od 15. stoljeća do perioda uoči Prvog svjetskog rata, do pojave fotografija. Imam bogat likovni materijal, ali samo rukom rađen, nekoliko stotina bakroreza, crteža i slika. Vizualni je aspekt od ključnog značaja. Slike govore više od riječi. Čini mi se da nije općepoznato koliko je istaknutih europskih umjetnika radilo s motivima iz vašeg područja.

Kako je ustvari ovo područje bilo percipirano nekad? Kako se ta percepcija kroz stoljeća mijenjala? Je li vas osobno eventualno nešto po tom pitanju iznenadilo?

– Kulturni spomenici su uvijek izazivali interes stranaca. Međutim, iako je ovo područje smješteno usred Europe, bilo je prilično nepoznato, strano i romantično. Jedan je britanski autor krajem devetnaestog stoljeća izjavio »istarski je poluotok manje poznat britanskim turistima od Sinajskog i mnogi obrazovani Englezi nisu nikad čak ni čuli za njega«. Kad je počeo turizam, mjesta kao Opatija, Brijuni i Crikvenica postala su svjetske destinacije, ali nisu svi posjetitelji bili zadovoljni. U knjizi ćete naći ne samo pohvale, već i kritike. Na primjer Antun Čehov napisao je 1895.: »Jeste li ikad bili u Opatiji? To je prljav slavenski gradić sa samo jednom ulicom koja zaudara i kojom se ne može hodati nakon kiše bez galoša«.

Možete li izdvojiti neki zanimljiv detalj iz tih viđenja ljudi koji su na neki način došli u kontakt s Kvarnerom i Rijekom?

– Stranci su opazili i opisali mnogo stvari što domaći ljudi ne bi primijetili, jer su im poznate i svakodnevne, na primjer narodne nošnje i svakodnevni život. Stranim umjetnicima su tunolovke u Voloskom ili Bakru bile zanimljiv motiv, jer takve visoke ljestve nisu nigdje vidjeli. Neki su se posebno zanimali za etničke manjine, kao što su Ćići i pravoslavci u Peroju.

Po vašem mišljenju, koliko se danas ovo područje razlikuje od toga kakvo je bilo?

– Povijesno gledano ovo je područje bilo izloženo sukobima. Umiješali su se Mlečani, Austrijanaci, uskoci, Mađari, Talijani, Hrvati i Slovenci. Austrijsko doba bilo je mirno. Ali uslijedilo je vrlo turbulentno razdoblje. Nijedno drugo područje u Europi nije imalo tako složenu političku sudbinu u sljedećim desetljećima nakon Prvog svjetskog rata, a isto toliko složeno je bilo i u prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Zato je pravo čudo da danas nema ozbiljnih sukoba, već da ste uspjeli riješiti međunacionalne odnose na pametan način.

Kako vi osobno, sada nakon što se obradili ovu materiju, a vjerujem i boravili na Kvarneru i Rijeci vidite ovo područje? Što su nam prednosti, a što mane? Koliko ste znali o Kvarneru i Istri prije nego ste krenuli u istraživanje i pisanje knjige?

– Prednost je svakako duh tolerantnosti i otvorenost prema drugima. Imate povijesno iskustvo koje ne koristite u svrhu netrpeljivosti, već kao napomenu za budućnost. Rijeka je bila podijeljen grad, zato je važno da je danas otvoren. U Istri su se dogodili masakri i protjerivanja, zato je danas važan miroljubiv suživot. Mana je možda što niste dovoljno svjesni bogatstva koje imate.

Nadam se da će moja knjiga za stanovnike Istre i Kvarnera biti podsjetnik na bogatu kulturnu povijest, kako su je opisali stranci. Inače, s obitelji sam devedesetih godina, cijelu godinu dana živio u Ljubljani. I vrlo često smo autom išli u Zagreb, ali prije svega u Istru. I jako dobro smo je upoznali. A nekoliko mjeseci smo živjeli i u Mošćeničkoj Dragi. Svakako mogu reći da su Istra i Kvarner za nas – gastronomski raj!

Koliko je danas Hrvatska Norvežanima poznata kao turistička destinacija. Koliko je popularna?

– Jako! Hrvatska je zaista postala popularna destinacija. Danas je vaša zemlja poznata po nogometu i po turizmu. Tome je pridonijelo i to što se lako može doći avionom. Evo, mi se kući vraćamo direktnom linijom iz Pule za Oslo. Ono što je možda negativno jest da su neke turističke destinacije ljeti prekrcane. I pazite da ne preizgradite obalu, što se, nažalost, dogodilo Crnoj Gori.

U očima stranaca Rijeka je…

U očima stranaca Rijeka je…

– Sama je Rijeka jako lijepa, a pogled na bilo koju stranu iz nje još je ljepši. To je zdravo, ugodno mjesto stanovanja i jako jeftino. Parobrodi iz Dalmacije stižu jedanput tjedno, iz Trsta triput tjedno. U gradu uopće nema gužve, čak suprotno, ulice su široke i prozračne; a moderni aspekt tog mjesta, sa zvucima i slikama užurbane trgovine, čini izrazit kontrast starinskim gradovima opasanim zidinama (Emily Beaufort Strangford, The Eastern Shores of the Adriatic in 1863, London, 1864.).

– Nigdje se važno pitanje između mađarske i slavenske nacionalnosti ne raspravlja s većom objektivnošću nego u Rijeci; jer ako su domaći ljudi grada Slaveni po nacionalnoj sklonosti, njihov materijalni interes uvelike ovisi o Mađarima čiji je jezik onaj Parlamenta (Andrew Archibald Paton, Highlands and Islands of the Adriatic, London, 1849.).

– Najbolji je dio riječke trgovine onaj s krijumčarima; a krijumčarenje je toliko priznato da je Englez koji je namjerio ovdje trgovati pošteno, primio prijateljsko upozorenje iz visokih krugova vlasti da se treba ponašati kao svoji susjedi ako ne želi propasti. (John Paget, Hungary and Transylvania, London, 1839.).

Knjiga o jednoj Jugoslaviji postala bestseller u Skandinaviji​

​Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća ste puno pridonijeli shvaćanju što se ustvari događa s Jugoslavijom. Organizirali i brojne humanitarne akcije. Kako su ta događanja percipirana »očima stranaca«?

– Tijekom 80-ih godina sam puno boravio u Srbiji i pratio Miloševića od njegovih početaka. Vrlo brzo sam shvatio koliko je opasan za regiju, ali i za Srbe same. Jedan sam od prvih ljudi van Jugoslavije koji je shvatio da može doći do ozbiljnih sukoba i zbog čega do njih može doći. Zbog njegove politike Velike Srbije. U inozemstvu mnogi nisu razumjeli o čemu je stvarno riječ, već se percipiralo kako Milošević čuva Jugoslaviju od raspada što je uostalom bila njegova propaganda.

A ustvari je razbijao Jugoslaviju. Jugoslavija je, inače, kao zemlja bila popularna na Zapadu i htjelo je se očuvati pa su Slovenci, Hrvati, Makedonci, BiH, koji su se htjeli osamostaliti po tome ispadali glavni krivci i negativci. Stoga je, kada je sukob započeo, bilo vrlo teško objasniti ljudima o čemu se ustvari radi. Tada sam bio jako prisutan u norveškim medijima, imao bezbroj predavanja po Skandinaviji o situaciji u Jugoslaviji.

Napisao sam jednu knjigu Jugoslavija prije i poslije, o povijesti jugoslavenskih naroda. Knjiga je izašla 1992. i postala bestseler u Skandinaviji i puno je pridonijela razumijevanju situacije. Tijekom devedesetih je izašlo još nekoliko izdanja ove knjige.

Kako to da je knjiga o jednoj Jugoslaviji postala bestseller u Skandinaviji?

– Od trenutka kada je jugoslavenska vojska napala Sloveniju, rat u Jugoslaviji je bio toliko prisutan u norveškim medijima da je godinama bio udarna vijest. Osim toga, stigle su izbjeglice, već 1993. veliki val iz Bosne i Hercegovine. Švedska je primila 60 tisuća Bosanaca, Norveška oko 15 tisuća. Svaka općina u Skandinaviji je odjednom dobila nove stanovnike i jasno je da je ljude zanimalo što se događa. Moram reći da su se ljudi koji su došli tih godina u pravilu uklopili u društvo, mnogi su visokoobrazovani, zaposlili su se. Većina je došla u manja mjesta i tu su postali dio zajednice.

Norveška, i općenito Skandinavija je devedesetih imala iskustvo dolaska velikog broja prognanika. Povijest se, kažu, ponavlja, pa kako gledate na današnju situaciju s imigrantima u Europi?

– To je teško pitanje. Naravno moramo pomoći tim ljudima. U Norveškoj to nije veliki problem, ali vidim da u mnogim zemljama jeste. Nažalost je i problem u zemljama u kojima nema puno izbjeglica poput Poljske ili Mađarske u kojima se vodi neka vrlo negativna politika. U Švedskoj isto imaju problema jer su primili puno izbjeglica, imali su politiku otvorenih vrata, i odjednom sada vide da je to postalo problematično.

Skandinavske zemlje su zemlje s visokim stupnjem socijalne zaštite, dakle, svakome kome treba pomoć, država pomaže. Međutim, ima slučajeva da siromašni, kojih ima i u Skandinaviji, smatraju kako su u lošijoj poziciji od imigranata, a što je vrlo opasno jer vodi u ekstremizam.

Ljubav je uvijek dobar razlog za učenje jezika

Godinama ste radili kao profesor slavistike na Sveučilištu u Oslu. Tko su vam bili studenti? Sami Norvežani ili ljudi koji su s ovih prostora odlazili u Norvešku?

– Ja sam uvijek imao većinu, etnički gledano, norveških studenata. Onda je došla druga generacija doseljenika, pa je polako bilo sve više mladih iz druge generacije ljudi koji su doselili i koji su željeli učiti o svojoj kulturi i jeziku.

Ali, ponavljam tijekom čitavog radnog vijeka sam imao većinom Norvežane za studente, a koji su iz raznih razloga odlučili studirati slavistiku. Dobar razlog za učenje jezika je, naprimjer, jer su se zaljubili ili vjenčali za nekog s ovog područja, ha, ha.. Ljubav je uvijek dobar razlog!