Dio identiteta

Kako smo spasili riječki rigojanči: Kultna slastica postaje zaštićena baština

Danijela Bauk

Svetozar Nilović Tozo i Tea Perinčić / Snimio S. JEŽINA / NL arhiva

Svetozar Nilović Tozo i Tea Perinčić / Snimio S. JEŽINA / NL arhiva

Želja nam je sa zaštitom riječkog rigojančija sačuvati taj »riječki« recept i zadržati kontinuitet ponude rigojančija u riječkim slastičarnicama. Vjerujemo da Rijeka ima pravo na zaštitu svoje inačice rigojančija, kao što primjerice Samobor ima pravo na zaštitu svoje inačice kremšnite. Ujedno to je i zaštita dijela riječkog kulturnog identiteta koji je vezan uz povijest grada kad je bio dio Austro-Ugarske, kaže Perinčić



Negdje na proljeće 2017. godine, Svetozar Nilović Tozo, osnivač i voditelj muzeja starih računala Peek & Poke i Muzeja djetinjstva, radio je s Teom Perinčić, višom kustosicom Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, izložbu »Povratak na Mjesec« i u pauzi posla poželio pojesti – rigojanči.


A Tozo ne bi bio Tozo da se nije spustio u grad i krenuo obilaziti riječke slastičarnice u potrazi za tom kultnom riječkom slasticom na čiji spomen mnogima naviru najljepša sjećanja iz djetinjstva. No, na žalost, njegova je potraga bila uzaludna. No ne bi Tozo bio Tozo da se iz te njegove uzaludne potrage nije rodio – projekt Rigojanči.


Bacio se tako Tozo zajedno s Perinčić u akciju, napravili su zajedno veliko istraživanje, zaputili se i do Mađarske i otkrili da se iza rigojačnija krije – neodoljiva priča o ljubavi, strasti, gastronomiji i Rijeci.




Otkrili su Tozo i Perinčić da je za rigojanči zaslužna zabranjena ljubav romskog violinista i belgijske princeze. Janos Rigo, rođen 1858. godine u mađarskom selu Pakozdu pored Székesfehérvára, tj. Stolnog Biograda, bio je dio velike svirajuće romske obitelji.


Put ih je doveo do Pariza gdje je Janosa na jednom nastupu zapazila princeza Clara Ward, kći bogatog američkog poduzetnika, udana za belgijskog princa de Caraman-Chimaya.


Clara je bila slobodnog duha, neopterećena tadašnjim društvenim konvencijama te se zaljubila u šarmantnog Riga i odlučila ostaviti život koji je do tada poznavala i krenuti s odabranikom svog srca na turneju po svijetu.


Iako nisu ostali zajedno do kraja, njihova je ljubav, između ostalog, inspirirala i kolač koji ime nosi po Janosu Jancsiju Rigu. Točno mjesto rođenja »riječko-mađarskog« kolača nije poznato, ali istraživanje Svetozara Nilovića i Tee Perinčić pokazuju kako je originalni recept vjerojatno stigao iz Mađarske.


Riječki rigojanči / Snimio  P. FABIJAN /NL arhiva


Riječki rigojanči / Snimio P. FABIJAN /NL arhiva



Slatko nadahnuće


Rezultat Tozove potrage bila je prvo izložba »Rigo Janči – ljubav kao slatko nadahnuće« koja je izazvala veliko zanimanje javnosti u Rijeci, a ovih dana gostuje i u Zagrebu, ali i slikovnica čiji tekstualni dio potpisuje poznata hrvatska glazbenica, blogerica i autorica priča za djecu Anđa Marić, a ilustracije Stjepan Lukić. No »projekt rigojanči« nije mogao ostati samo na izložbi i slikovnici, njegov je konačni cilj bio povratak na »mjesto zločina«, vitrine riječkih slastičarnica, a zahvaljujući inicijativi Tee Perinčić, rigojanči je na odličnom putu da postane – zaštićena nematerijalna baština Rijeke.


– Želja nam je sa zaštitom riječkog rigojančija sačuvati taj »riječki« recept i zadržati kontinuitet ponude rigojančija u riječkim slastičarnicama. Rigojanči se kao kolač doista dugo zadržao u Rijeci – možda najduže od svih gradova Hrvatske. U našim istraživanjima, Svetozar i ja nismo baš u Hrvatskoj naišli na mjesta – slastičarnice gdje se nudi rigojanči. To smo jedva našli i u Mađarskoj.


Prema tome, vjerujemo da Rijeka ima pravo na zaštitu svoje inačice rigojančija, kao što primjerice Samobor ima pravo na zaštitu svoje inačice kremšnite. Ujedno to je i zaštita dijela riječkog kulturnog identiteta koji je vezan uz povijest grada kad je bio dio Austro-Ugarske, točnije mađarska luka, pa je kroz politiku i gospodarstvo te lokalno kulinarstvo doživjelo i integriralo različite utjecaje. Riječka tradicionalna kuhinja je stoga eklektička – od svuda pomalo, ali s nekim svojim »začinom« – kao što su to gulaš, brudet, orehnjača, štrudel, pinca…, kazuje nam Tea Perinčić.


A kako uopće izgleda procedura uvrštavanja na popis zaštićene nematerijalne baštine?


– Postoji nacionalna lista zaštićene nematerijalne baštine. Da bi nešto postalo zaštićena nematerijala baština, potrebno je da prijavitelj obrazloži posebnost tog umijeća, znanja i vještina, dokaže da još uvijek postoje nositelji tih sposobnosti, odnosno umijeća i da postoji izvjesnost kontinuiteta te aktivnosti. To u ovom konkretnom slučaju znači da je vještina izrade kolača poznatog kao rigojanči jedna vrsta baštine – specifične za Rijeku. U Rijeci se razvila inačica tog recepta i pripreme nešto drugačije nego je to recimo u Mađarskoj ili u nekim drugim dijelovima Hrvatske ili bivših teritorija Austro-Ugarske. Kolač je sve rjeđa pojava uopće u slastičarnicama na spomenutim područjima i vrlo je moguće da će to znanje – taj recept u bilo kojoj verziji, nestati. To je uobičajen proces. Nova znanja i vještine, novi recepti, postaju popularni i nadomještaju stare. No, rigojanči je u ovom slučaju vezan uz povijest i jedan dio kulture grada Rijeke vezan uz riječko ugostiteljstvo. U Rijeci je još uvijek očuvana memorija na mjesta gdje se moglo pojesti dobar rigojanči, kao i sjećanje na taj okus koji, kao što rekoh, ima svoje različitosti u odnosu na one inačice koje se sreću u ostalim dijelovima bivše monarhije koja je, usputno govoreći, nestala prije sto godina. Postoje i mjesta gdje se još uvijek rigojanči u Rijeci može pojesti, kao i kupiti. Po meni, a i po mišljenju kolege Svetozara Nilovića, najbliži okusu rigojančija iz našeg djetinjstva koji se moglo pojesti u slastičarnici hotela Kontinental – popularnom Kontu, u kavani Robne kuće Ri, u Šestici, u Opatiji, primjerice u kavani hotela Pariz – danas se još uvijek može kupiti u trgovinama Brodokomerca, koje također naočigled nestaju, a u te trgovine kolači dolaze iz PIK-a, veli Perinčić.


Ilustracija iz slikovnice »Rigo Janči – ljubav kao slatko nadahnuće«


Ilustracija iz slikovnice »Rigo Janči – ljubav kao slatko nadahnuće«



Brendiranje kolača


No, vratimo se na početak priče, na zabranjenu ljubav koja je »rodila« rigojanči. Naime, jedna verzija glasi kako je kolač naručila Clara kao posvetu svom dragom, dok druga, još romantičnija, kaže kako je Rigo za svoju ljubljenu htio smisliti kolač koji je »taman poput moje kože, mekan poput tvoje duše i sladak poput naše ljubavi«. S obzirom na jake veze Budimpešte i Kvarnera, nije neobično da je slastica došla u tada glavnu mađarsku luku te tijekom desetljeća postala dio gastronomskog identiteta ovoga kraja.


– Mi smo i kroz izložbu »Rigojanči – ljubav kao slatko nadahnuće« htjeli osvijestiti taj dio riječke kulturne povijesti i identiteta i spasiti od zaborava taj kolač iz našeg djetinjstva jer Tozo i ja isto smo godište, tako da smo i istih »ukusa«. Kad smo kroz istraživanja razotkrili da se iza kolača krije jedna zanimljiva priča o strastvenoj ljubavi dvoje gotovo nespojivih ljudi – Amerikanke Clare Ward udane za belgijskog princa Chimay i mađarskog romskog violinista Janscija Riga, onda nam je još draže bilo promovirati ovu priču. Naime, kolač je netko početkom prošlog stoljeća izradio u čast ljubavi ovo dvoje ljudi – bilo po narudžbi Clare Ward za njezinog ljubljenog Riga ili u čast Rigu kao slavnom Clarinom ljubavniku. Njihova je ljubav bila vrlo turbulentna i prepuna skandala vezanih i uz njihove zajedničke nastupe, pa je zasigurno neki dobar ugostitelj htio profitirati od njihove slave i prodavati kolač koji je dobio ime po Jansciju Rigo – rigojanči. Mi smo tu priču raspleli na našoj izložbi, a uz izložbu objavljena je i slikovnica, autorice Anđe Marić i ilustratora Stjepana Lukića. Mislimo da je to jedan doista lijep marketinški oblikovani projekt od kojeg bi grad Rijeka mogao profitirati kroz brendiranje tog kolača. A samom zaštitom originalnog recepta i umijeća izrade »riječkog rigojančija« obogatila bi se ne samo kulturna baština grada, nego i mogućnost ugostiteljske ponude, zaključuje Perinčić.