Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. studenoga 2019.
Kanoćal

kolumna KOMENTAR DAMIRA CUPAĆA: Partizanka, bankomat ispred »3. maja« i sreća

snimio Vedran Karuza
snimio Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 16. rujan 2019. u 21:05 2019-09-16T21:05:14+02:00

Na portalu je osvanula fotka radnika ispred bankomata koji nakon godinu i pol dana ukucavaju pin i uzimaju novac. Bio sam opet sretan. Zamišljao sam kako se ti ljudi opet osjećaju kao ljudi, kao muškarci, kako su neki od njih s tim novcem otišli do nekog od dućana i kako su kupili svome djetetu bicikl. Dobro, nisu im mogli kupiti partizanku kao što je kupio meni moj stari...

Taman je završila škola, a mi smo se igrali u šumici, u našemu malom carstvu za koje smo bili uvjereni da baš u njemu caruje Tarzan, Blek Stena ili Zagor, Duh sa sjekirom. U stvari nije to za nas djecu bila šumica, bila je to prava šuma, Drakwood. Šume danas više nema jer je iskrčena da bi iznad Braće Bačić, između nadvožnjaka kod groblja i onog koji vodi prema Grpcima osvanula obilaznica, najprije na dva traka, a onda zahvaljujući Boži Blažene Oči Koje Te Vide Kalmeti, još dvije. Ne znam tko je točno dotrčao uskim puteljcima Drakwooda i počeo vikati: Cupe, Cupe, kupio ti stari bicikl. Mislio sam da je to još jedna od ložiona, ali, recimo da to je to bio Vicko, stao me uvjeravati - Majke mi, kupio ti stari ponicu, eno je ispred zgrade. Rekao mi da te zovem.

Sve sam nešto kontao, prošao sam prvi razred s četiri, a onda sam nekako drugi uspio proći s pet. Likovni i glazbeni mi nisu išli, to sam imao četiri, ali sam dobio četiri petice i zaokruženo - završni uspjeh odličan. Starci moj uspjeh u školi nikada nisu uvjetovali darovima. Jasno su mi rekli kada sam krenuo u školu da učim zbog sebe, a ne zbog njih, a stari je mudro dodao da se ne sikiram ako neću učiti jer da uvijek ima kanala koje treba iskopati i zidova kloje treba izgraditi. Dotrčali smo u dvorište ispred Braće Bačić 20, a ja sam cijelo vrijeme kontao da ću se potući s Vickom ako me zeznuo. I fakat, stari je držao ponicu. Prišao sam u nevjerici, a on mi je pružio bicikl i rekao: »Na ti«. I otišao kući. Još je imala one zaštite, neke stiropore jer stari nije imao vozačku pa ju je teglio u »duji« do zadnjeg okretišta pa kući. Bio sam ful sretan. Sjeo sam na bicikl i krenuo kružiti po dvorištu.

Društvo je vikalo ajde ne budi smrad nego daj đir. Nije mi palo na pamet. A onda je netko primijetio, valjda zbog toga što je bio ljut, da to uopće nije ponica. Nego partizanka. Kakva crna partizanka, pomislio sam. Sišao sam i pogledao naljepnicu ispod volana. Stvarno nije bila oznaka Rog, nego je pisalo Partizan. Jebiga, stari našao na sniženju ko fol ponicu, a u stvari kopiju ponice izrađenu u Fabrici bicikala Partizan iz Subotice. A kao da je bitno. Poslije sam skužio da je bitno jer je partizanka bila teža od ponice pa sam uglavnom bio među zadnjima kada smo krenuli voziti ozbiljnije đireve od Zameta, preko Kastva pa sve tamo negdje do Mučića i nazad.

Kao što to inače biva, dio ekipe koji je imao Rogove ponice se podsmjehivao, dio ekipe je bio zavidan jer je njima i partizanka bila san snova, a Lino se smijao i jednima i drugima jer je on iz Italije već vozio bemeiksicu s brzinama i amortizerom s kojom je po cijeloj ulici pičio na zadnjem kotaču. Poslije sam partizanku ušminkao jer sam na nju stavio banana sic koji sam dobio od Vicka tako da sam mijenjao jedno četrdeset brojeva Kapetana Mikija. Ali stvarno sam bio sretan, kao rijetko kada prije i rijetko kada poslije.

A onda sam bio sretan i prije nekoliko dana, jako sretan. Iako su se stvari komplicirale, iako sam strepio danima što će izjaviti onaj nesretni ministar Drako Horvat i hoće li i ovaj put naći neki razlog da uništi trud direktora »3. maja« Edija Kučana i svih radnika koji trpe agoniju dugo i predugo. Bojao sam se riječi da zbog paragrafa tog i tog priča o riječkom škveru ne može završiti isplatom plaće i nastavkom proizvodnje. Strepio sam da će reći da se ne može proslijediti 150 milijuna kuna na račun zbog onih pola milijarde koju je maznula zaboravljena pritvorena pa puštena ekipa s kućama pored mora i bazenima iz Pule. Dobro, premijer Andrej Plenković se trudio ostaviti dojam čovjeka koji je lupio šakom u stol i koji je jasno spoznao, boraveći u državnoj rezidenciji na Biviju, da radnici »3. maja« moraju dobiti priliku nakon što su ih svi izlevatili, a najviše država.

Mislio sam i mislio da ne može sada nesretni Horvat zaustaviti jednu od rijetkih priča koja ima smisla. Iako je dosta onih koji kao da su molili da se tako nešto ne dogodi, kojima je zbog zlobe bilo lakše funkcionirati u modu da sve to treba razjebati jer neće oni više plaćati uhljebničku ekipu s Kantride. To je onaj mod u kojemu je čovjeku draža tuđa nesreća nego vlastita sreća. A onda je na portalu osvanula fotka radnika ispred bankomata koji nakon godinu i pol dana ukucavaju pin i uzimaju novac. Bio sam opet sretan. Zamišljao sam kako se ti ljudi opet osjećaju kao ljudi, kao muškarci, kako su neki od njih s tim novcem otišli do nekog od dućana i kako su kupili svome djetetu bicikl. Dobro, nisu im mogli kupiti partizanku kao što je kupio meni moj stari. Možda i bolje jer bi se to moglo shvatiti kao provokacija. Tko zna kako bi danas netko reagirao na naljepnicu ispod volana na kojoj je velikim slovima ispisano PARTIZAN. Zamišljao sam kako otac svome djetetu daje bicikl, torbu, štajaznam, jebote, tablet, i kaže kao što je rekao meni moj stari: »Na ti«, i ponosno odlazi u kuću jer se opet osjeća kao normalno ljudsko stvorenje. I bio sam sretan.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija