Sumnjičavost

Jesu li mladi Riječani zaista tako netolerantni? Na istraživanje najburnije reagirao predstavnik Roma

Nela Valerjev Ogurlić

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Uvjeren sam da se radi o manipulaciji, podacima izvučenim  iz konteksta, jer upravo Rijeka može biti primjer za cijelu Europu kako bi se Romi mogli integrirati. Odgojen sam u Rijeci i nikad mi se nije dogodilo da sam  bio omalovažavan zbog svoje nacionalnosti, poručuje Ismet Mutiši, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine grada Rijeke



Ne želim vjerovati da u Rijeci, prijestolnici multikulturalnosti, živi toliko mladih koji bi Rome deportirali iz države. Velika je ljaga bačena na grad, velik dio riječke omladine i njihove roditelje, jer ispada da ih odgajaju kao rasiste.


Žao mi je što nisam bio u prilici pitati autore istraživanja sa zadarskog Sveučilišta kako je moguće da pored dalmatinskog zaleđa u kojem su Rome ograđivali žicom i protjerivali s kupljenog zemljišta, kao u Škabrnji prije par godina, ili pored Splita u kojem živi jedna jedina obitelj Roma, problem ispadnu – mladi Riječani.


Uvjeren sam da se radi o manipulaciji, podacima izvučenim iz konteksta, jer upravo Rijeka može biti primjer za cijelu Europu kako bi se Romi mogli integrirati. Odgojen sam u Rijeci i nikad mi se nije dogodilo da sam bio omalovažavan zbog svoje nacionalnosti.




Ovako je reagirao Ismet Mutiši, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Grada Rijeke, nakon nedavno prezentiranih rezultata istraživanja o kulturnim navikama i vrijednosnim orijentacijama učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola u šest gradova na hrvatskoj obali – Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku – što su ga proveli doktori znanosti Krešimir Krolo, Sven Marcelić i Željka Tonković.


Specifičan zazor


Istraživanje je pokazalo da su mladi Riječani tolerantni i liberalni, ali pokazuju specifičan zazor prema romskoj populaciji i da je upravo među njima najviše onih koji bi Rome izbacili iz države.



Mutiši tvrdi kako ga je nakon objave te informacije na naslovnici Novog lista nazvalo najmanje stotinu revoltiranih Roma, uvjerenih da se radi o podmetanju i huškanju.



Istraživanje zadarskih sociologa u svih šest gradova obuhvatilo je 2650 učenika, od kojih 556 Riječana, među kojima su ravnomjerno zastupljeni učenici gimnazija, te trogodišnjih i četverogodišnjih strukovnih škola. Prema riječima dr.sc. Željke Tonković, riječ je o veoma dobrom uzorku, a nepodudarnost između rezultata istraživanje i iskustava naših sugovornika u riječkim školama i romskoj zajednici ne treba zbunjivati, jer stavovi su jedno, a ponašanje drugo i ne mora značiti da su pojedinci s netrpeljivim stavom to spremi iskazati kroz nasilničko djelovanje. Isto tako, nije iznenađujuće da baš u školama s većim brojem učenika Roma i stav prema njima bude pozitivniji, jer su ih vršnjaci imali priliku bolje upoznati. – Podatak da velik dio populacije srednjoškolaca u Rijeci iskazuje netolerantne stavove prema romskoj manjini jest zabrinjavajući i nismo pogriješili što smo ga istaknuli. On je zabrinjavajući za Rijeku kao jedan općenito liberalan grad i za Rijeku koja ima određeni udio Roma u svojoj populaciji. Niti prema jednoj drugoj skupini učenici ne iskazuju tako visok stupanj socijalne distance. Može se reći da postoji određeni društveni problem i bilo bi dobro da se potakne rasprava o tom pitanju, a bilo bi poželjno provesti i dodatna istraživanja kroz fokus grupe i intervjue s učenicima, smatra dr. Tonković koja nam je neugodan rezultat ovom prilikom upotpunila s još nekoliko podataka, ali opet ne sasvim cjelovito jer ne znamo kakvo je odstupanje u odnosu na Šibenik ili Pulu koja se pokazala najtolerantnija. Skala socijalne distance kojom se mjerila (ne)snošljivost prema Romima imala je više stupnjeva, od izbacivanja iz zemlje kao iskaza najveće netrpeljivosti, pa do prihvaćanja Roma kao poslovnih suradnika, osobnih prijatelja ili supružnika. Kad se uzme srednja vrijednost čitave skale, najveću netrpeljivost pokazuju Splićani dok je Rijeka na trećem mjestu, ali kad se pogledaju samo oni koji bi Rome izbacili iz države tada Rijeka (37 posto) zaista prednjači, premda ne odudara bitno od Zadra (34 posto) i Splita (34,6 posto) – perjanica netolerancije u odnosu sve manjinske skupine.


– Kad objavite da bi trećina srednjoškolaca deportirala Rome iz države, vi ste zapravo objavili javni poziv i drugima da im se pridruže u toj hajci. Tako bombastični naslovi samo mogu ohrabriti loša ponašanja, naročito kod mladih koji se povode za trendovima, smatra Mutiši i dodaje kako ne tvrdi da Romi u Rijeci ne osjećaju baš nikakve predrasude i diskriminaciju, jer ona je potiho prisutna čak i u dijelu gradske administracije koja bi po njegovu mišljenju mogla više truda uložiti u stambeno zbrinjavanje Roma i poboljšanje životnih uvjeta u getu na Rujevici, a ima zamjerke i na Primorsko-goransku županiju koja još nije donijela strategiju o integraciji Roma. Međutim, problemi ni izbliza nisu takvi da bi se moglo govoriti o netrpeljivosti na koju upućuje zadarsko istraživanje.


– Ne isključujem da postoji pritajeni rasizam, veći od onog koji se osjeća, ali nitko me neće uvjeriti da je baš toliki, a ponajmanje ljudi iz Dalmacije u kojoj je do rata živjelo 400 romskih obitelji, a sada ih nema nigdje. Rijeka je kolijevka Roma! U njoj je zahvaljujući Đemailu Mutišju, praocu Roma iz Rijeke, osmišljena i deklaracija UN-a kojom je prihvaćeno etničko ime Roma umjesto naziva Cigani.


Ja sam još 1975. osnovao aktiv mladih Roma u Rijeci i nitko nas nije poprijeko gledao. Dapače, bili smo prvi gradski šminkeri i nije bilo djevojke koja se s nama nije htjela družiti. Istina je da je krajem osamdesetih doseljavanjem Roma iz Kosovske Mitrovice nastupilo razdoblje u kojem je slika o romskoj populaciji narušena, ali mislim da danas možemo biti zadovoljni kako su se uklopili. Oko 70 posto Roma je zaposleno, više od devedeset posto romske djece upisuje vrtiće i osnovne škole, imamo sve veći broj srednjoškolaca, a i mnogo miješanih brakova romskog i pripadnika većinskog naroda. Ako mediji zaista žele dobro Romima, onda su to vijesti za naslovnice – kaže Mutiši.


Suprotan dojam


Osim Ismeta Mutišija, sumnjičavost prema rezultatima istraživanja iskazuje i dio građana na društvenim mrežama, gdje se mogu pročitati komentari da istraživanja služe kreiranju javnog mnijenja, a ne utvrđivanju istine, da su se mladi skloni zafrkavati, a u pitanje se dovodi i valjanost uzorka. Ravnatelji škola s kojima smo razgovarali također nemaju dojam o netoleranciji srednjoškolaca, već upravo suprotan.


– Sa srednjoškolcima radim 25 godina i zbilja ih doživljavam tolerantnima i liberalnima. Nemam iskustava koja bi upućivala da su posebno netrpeljivi prema Romima i iznenađen sam rezultatima u tom segmentu istraživanja. Romska populacija je integrirana u obrazovni sustav i mislim da prvenstveno o njihovom ponašanju i socijalizaciji ovisi njihov položaj u društvu kao i u sredini srednjoškolaca, ali to se podjednako odnosi na sve druge populacije i interesne skupine.



Bez obzira o kojoj se grupaciji radilo, mislim da se negativan stav i netolerancija riječkih srednjoškolaca uglavnom javlja kao reakcija na nepoželjna ponašanja, rekao nam je prof. Boris Petrović, ravnatelj Građevinske tehničke škole u Rijeci, koja zgradu dijeli s Graditeljskom školom za industriju i obrt u kojoj je 13 posto učenika Roma.



Iskreno, ne mogu reći da su rezultati koji srednjoškolce dalmatinskih gradova i Sjevernog Jadrana pokazuju kao konzervativnije i netolerantnije nego što bismo očekivali – zaista iznenađujući. Jer to su djeca koju svakodnevno susrećemo i vidimo njihovo ponašanje i njihove stavove. A ti su stavovi rezultat retradicionalizacije društva i zapostavljenog sustava odgoja i obrazovanja u segmentu koji se tiče građanskog odgoja, ljudskih prava, prava nacionalnih manjina i poštovanja manjinskih kultura kao bogatstva zemlje, kaže gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel. Po njegovom mišljenju, rezultati istraživanja u kontekstu distanciranosti prema manjinskim skupinama zapravo samo potvrđuje ono što se, nažalost, osjeća i naslućuje i bez istraživanja.Iako su riječki srednjoškolci u usporedbi s drugima generalno slobodarski nastrojeni i tolerantniji od svojih vršnjaka iz dalmatinskih gradova, to nam ne može biti utjeha jer problem nesnošljivosti mladih prema manjinskim skupinama – drugim nacionalnostima, prema izbjeglicama ili Romima, prema homoseksualcima – treba sagledati vrlo ozbiljno na razini cijele države. Odgovornost za ovakvo stanje snose mnoge razine društva, ovisno o područjima nadležnosti i mogućnostima utjecaja, napominje gradonačelnik i podsjeća da je Grad Rijeka ove godine uveo Građanski odgoj u osnovne škole.– Nažalost, nemamo nadležnost uvesti ga kao obavezni predmet. No, postalo je besmisleno čekati da Ministarstvo to učini na sustavnoj razini, jer očito političke volje za to nema. Izgleda da je ima jedino u Rijeci. A građanski odgoj koji uključuje toleranciju, suradnju i razumijevanje ljudskih prava direktni je odgovor na ovaj problem netrpeljivosti prema manjinama. Zato je važno da se on uvede i na razini srednjoškolskog obrazovanja, no mi ne zahvaćamo tu razinu, pojašnjava Vojko Obersnel i posebnu pozornost skreće na fenomen koji je uočio u dosadašnjim napisima o istraživanju troje zadarskih sociologa.– Prema podacima objavljenim u vašem i ranijim člancima, među mladom populacijom upravo uvjereni vjernici, za razliku od ostalih kategorija, pokazuju najmanju toleranciju prema manjinama i preferiraju turbofolk. Ako je vjeronauku mjesto u školi i, za razliku od Građanskog odgoja, uživa vrlo respektabilno mjesto u obrazovnom sustavu na svim razinama, zanima me čemu vjeroučitelji uče uvjerene vjernike i na koji način će preuzeti odgovornost za ovaj neobični nesklad između »ljubi bližnjeg svoga« i »istjeraj iz zemlje bližnjeg svoga«? Ni tekstovi turbofolka zasigurno nisu tekstovi koji propagiraju vrijednosti kreposnog ili pristojnog načina života, primijetio je Vojko Obersnel.Kako cjelovito istraživanje još nije vidio i proučio, riječki je gradonačelnik pisao autorima da mu ga pošalju, jer smatra da rezultati mogu biti korisni u planiranju daljnjih aktivnosti u nadležnosti Grada, kako u segmentu kulture, tako i u projektima koji njeguju uključivost, toleranciju i poštivanje manjinskih skupina društva. Gradonačelnik se nada da će bar gradovi obuhvaćeni istraživanjem rezultate iskoristiti kao određeni temelj za buduće korake, kad već ne postoji volja da se problemu koji zahtjeva sustavan odgovor na svim razinama društva na taj način i pristupi.


Učenici dviju škola koje rade u suprotnim smjenama susreću se na školskom dvorištu i ravnatelj primjećuje da u njihovim druženjima sudjeluju i Romi, a o pozitivnim iskustvima svjedoči i prof. Marina Fabrio, ravnateljica Graditeljske škole za industriju i obrt koja u posljednjih nekoliko godina bilježi izrazit porast upisanih učenica i učenika romske nacionalnosti.


– Sretni smo da su naša iskustva suprotna rezultatima ovog istraživanja. Svi naši učenici druže se međusobno bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Važno je istaknuti da u školi imamo i veliki broj učenika s teškoćama u razvoju pa je zanimljivo kako je posebno topao odnos između učenika Roma i učenika posebnog odjela. U školi u svakom trenutku nastojimo u učenika razvijati svijest o toleranciji u svim sferama ljudskih odnosa što očito u našoj praksi nailazi na plodno tlo, kaže ravnateljica. Obje škole trude se kroz različite projekte i vannastavne aktivnosti pobuditi i interes učenika za kulturna događanja, za koja prema rezultatima istraživanja među srednjoškolcima ne postoji osobit interes. Na dobar odaziv naišli smo za posjete kazalištu kroz program PGŽ-a kojim su omogućene školama besplatne predstave. Izvrsnu suradnju ostvarujemo s Astronomskim centrom, Povijesnim i pomorskim muzejom i Prirodoslovnim muzejom posebice kada je riječ o posebnom odjelu za učenike s teškoćama. Zanimljivost je da su učenici rado odlaziti na program Festivala znanosti kad je bio ranijih godina organiziran u HKD-u, kaže prof. Fabrio, ali ističe da bi interes za kulturna zbivanja svakako trebao biti veći i u njihovom slobodnom vremenu, a ne samo kroz aktivnosti škole.


Slično govori i prof. Petrović koji smatra da konzumacija i sklonost prema određenom tipu kulturnih sadržaja većim dijelom ovisi o kulturnom naslijeđu u obitelji učenika, zatim o okolini, a tek u manjem dijelu o obrazovnom sustavu i tipu škole.


Glazbeni (ne)ukus


– Naši srednjoškolci nekoliko puta godišnje, u sklopu obrazovnog programa škole, posjećuju kazalište, muzeje i izložbe, ali za razvoj tih interesa potreban je poticaj roditelja, što ovisi o njihovim kulturnim navikama, kaže ravnatelj.


Kad je riječ o glazbenim afinitetima, osim prijenosa glazbenog ukusa s roditelja na djecu, na mlade, po njegovu mišljenju, podjednako utječu aktualni trendovi zabave, te pad vrijednosne skale društva što se automatski odražava na glazbeni (ne)ukus. Iako kod svojih učenika nije primijetio osobitu sklonost turbo-folku, jer to nije glazba koju pod odmorom i pred školom čuje iz njihovih mobitela, ipak ima saznanja da je više preferiraju religiozni učenici, kako je i pokazalo istraživanje.


– Razgovarao sam s vjeroučiteljicom i dobio informaciju da među učenicima koji pohađaju vjeronauk zaista postoji izraženija sklonost tom glazbenom izričaju. Razlike između uvjerenih i umjerenih vjernika na koje upućuje istraživanje doimaju mi se realno i kad je riječ o netoleranciji, rekao nam je ravnatelj od kojeg smo dobili potvrdu i da čitanje nije omiljena aktivnost njegovih učenika. Lektira se čita kad se baš mora, a »Vodič kroz lektiru« spada u omiljenije naslove. Većina učenika u ovoj školi zadovoljava se prolaznom ocjenom iz hrvatskog jezika.


Lakše je i slađe


Prema rezultatima istraživanja najrazvijenije kulturne navike, očekivano, imaju gimnazijalci, ali i među njima prema iskustvu ravnateljice Prve sušačke hrvatske gimnazije, Đudite Franko interes za kulturne sadržaje poput kazališta, muzeja i galerija treba dodatno poticati.



– Kao što će djeca u ponudi između čokolade i zdrave hrane najčešće izabrati čokoladu, tako će i mladi prije izabrati odlazak u kino ili na koncert popularne glazbe nego u muzej ili u kazalište. Sudjelovanje na takvim događajima traži manje predznanja, jednostavnije je i emotivno i intelektualno, i posve je prirodno da će učenici birati ono što im je lakše, a onda i slađe. No, zato je na nama koji imamo zadaću brinuti o odgoju mladih, da ih ponekad čak i ako ne žele uvedemo u takve sadržaje. Ne možemo svu odgovornost adresirati na roditelje i kućni odgoj, jer je prirodno i da se obitelji razlikuju, nego treba ojačati različite oblike institucionalnog odgoja, počevši od škola pa do onih koji kreiraju kulturnu ponudu. S više kvalitetnih i dostupnih sadržaja koji će mladima biti bliski tematikom, vjerojatno bismo zadobili i više njihove pažnje, kaže prof. Franko.


I ravnateljicu Prve sušačke hrvatske gimnazije najviše su iznenadili rezultati o netrpeljvosti mladih prema Romima, jer među učenicima nikad nije osjetila takvo raspoloženje, a jednako tako ne uviđa da između učenika etike i vjeronauka postoje bilo kakve razlike, osim onih dobrodošlih i društveno poželjnih različitosti u razmišljanjima i stavovima. Glazbene preferencije mladih ju najmanje zabrinjavaju, jer »vjerojatno su se i u doba naše mladosti stariji zgražali zbog muzike koju slušamo«, a nije sigurna da je bilo bolje i na ostalim poljima.



S obzirom na rezultate koji govore da najveći antagonizam prema manjinama iskazuju učenici koji se deklariraju kao uvjereni vjernici, oni koji redovito pohađaju vjerske obrede i prihvaćaju sve što ih uči njihova vjera, komentar smo potražili i od prof. Ksenije Rukavine Kovačević, predstojnice Katehetskog ureda Riječke nadbiskupije koji vodi posebnu brigu o školskom vjeronauku. Nažalost, dobili smo »odbijenicu« uz opasku predstojnice da se na temelju jednog istraživanja ne mogu izvoditi zaključci te primjedbu kako ne pamti da smo je zvali kad su se provodila nacionalna istraživanja o vjeronauku, vjeri i moralu u Hrvatskoj, kojih je bilo mnogo. Komentara se suzdržala i magistra teologije Ines Turković, vjeroučiteljica u Medicinskoj školi i voditeljica Županijskog stručnog vijeća za vjeronauk u srednjim školama, koja je samo kratko primijetila da nema iskustava koja bi potvrdila rezultate zadarskog istraživanja i zapazila da se nije dovoljno deklarirati uvjerenim vjernikom već vjeru treba živjeti i prakticirati svakodnevno.


– Voljela bih da rezultate ovog istraživanja mogu usporediti s onima od prije deset, petnaest i više godina pa da vidimo jesmo li zaista bili kulturniji i tolerantniji ili samo tako pretpostavljamo, rekla nam je ravnateljica.