Dok se anesteziolog kretao pripremati za operaciju, a sestre još jednom pomno pregledale sve potrebne instrumente, kirurzi su se koncentrirali na zahtjevan posao koji ih je tog dana čekao. Sve je bilo uobičajeno, a onda su u operacijsku salu počeli, jedan po jedan, ulaziti dobrovoljni darivatelji krvi. S obzirom na naznačene potrebe, u salu ih je ušlo ukupno dvadeset, a možda i trideset. Operacija je tek tada mogla početi.

Opisana situacija je dakako hipotetska, no neprijeporna je istina: bez dobrovoljnih darivatelja krvi ne bi bilo ni bolnica, ni liječnika, a ni pacijenata s pričama o sretnom izlječenju. Krv je naime još uvijek jedan od, sve rjeđih istina, ljudskih spojeva, za koje nema sintetskog nadomjestka. A operirati i liječiti bez krvi i njezinih pripravaka – nije moguće.

– Da, iako to ovako predstavljeno djeluje krajnje nemogućim, zapravo je potpuno točno. I ma koliko mi, darivatelji krvi, ne ulazimo baš na takav način u sale, naša je krv i od nje izvedeni pripravci jednako važna kao i svi ostali dijelovi operacijskih timova. A što se događa u stvarnosti? U bilo kakvim pričama o izlječenju, primjerice mlađih osoba, nakon teških prometnih udesa, o nama – ni riječi. Potpuno se slažem da se mora istaknuti liječnike, kirurge, ma sve dijelove takvih timova, ali svakako bi se morala spomenuti i uloga Kliničkog zavoda za transfuzijsku medicinu, kao i nas, darivatelje krvi. A to se, na žalost, nikad ne čini, što me ponekad ljuti, ponekad rastužuje.

Ignoriranje

Konstatacija je to Ive Vidotta, predsjednika riječkih darivatelja krvi koji je od prije godinu dana dobio dodatnu funkciju, postao je čelnim čovjekom Nacionalnog odbora. Ljutnja medijskim, ali i stručnim ignoriranjem njihove uloge, dodatno je pojačana, jer se nalazimo usred ljeta kad su potrebe za krvlju znatno veće pa se darivatelje neprestano potiče na organizaciju dodatnih akcija.

– Znate, da bi se sretno okončala neka posebno teška, kako bismo to rječnikom crne kronike rekli – gadna prometna situacija, nekad je potrebno i do 200 doza krvi. A to znači da je krv darovalo jednako toliko ljudi. Nalazimo se u špici ljetne sezone, kad je na našem, kao i svim ostalim hrvatskim turističkim područjima, dodatno izražena potreba za većim dozama krvi, a s druge strane velik je broj naših članova na godišnjem odmoru, tako da su nam potrebe veće, a darivanja je manje. Stoga smo stalno u posebnim akcijama kako bi zalihe krvi bile optimalne.

Dinamična vam je to priča jer može se predvidjeti neke uobičajene zalihe krvi, no nema tog prognostičara koji može znati što se može dogoditi u prometu ili u slučaju neke, primjerice, prirodne katastrofe.

Jutarnja koordinacija

Dobrovoljni darivatelji krvi su upravo zbog nemogućnosti definiranja preciznih zaliha organizirani na način poput DVD-a ili GSS-a. Volonteri u čekanju poziva za nesebičnim pomaganjem. Točnije, svakog se jutra koordinira rad transfuziološke službe u KBC-ima i ljudi u Crvenom križu zaduženih za organizaciju darivanja krvi koji nakon dobivenih ulaznih podataka alarmiraju, ako je to dakako potrebno, pojedine ogranke kako bi se pribavile dovoljne količine krvi svake pojedine krvne grupe.

– Već smo duže vrijeme u slaganju nove organizacijske sheme dobrovoljnih darivatelja. Nekad, dok je privreda bila jaka, sve je bilo posloženo preko moćnih firmi. Pa vi ste imali u jednom »3. maju«, u njihovom aktivu, toliki broj darivatelja krvi da ste samo s njima mogli riješiti uistinu teške, zahtjevne situacije. No, nakon naše pretvorbe – skoro da više nema ni jedne tvornice, a boga mi nema ni aktiva povezanih s njima – zaključuje Vidotto.

Nova organizacijska shema, kakva je već gotovo posložena u Rijeci, trebala bi biti ogledna za čitavu Hrvatsku. Aktivi se naime organiziraju prema gradskim kvartovima i općinama, a oni najveći su u četvrtima, ili više njih u kojima živi od 10 do 12 tisuća stanovnika.

Slabi postoci

– Problem, usudio bih se reći i najveći, jest to što je maksimalno 2,5 posto populacije spremno darovati krv. To vam je iznimno malo, jer lanjske potrebe Primorsko-goranske županije bile su na primjer više od 14 tisuća doza krvi. Prema statistikama, svaki darivatelj u prosjeku krv daruje dva puta godišnje, što dalje znači da smo na području Županije imali oko 7 tisuća darivatelja. Što je dakle nešto više od 2 posto županijske populacije. Kad bi se pojavili novi darivatelji, znatno bi se olakšalo stanje zaliha, mogli bismo se značajno približiti situaciji kad su izvanredne, hitne akcije skoro nepotrebne. Ali to baš i nije lako – žali se Vidotto.

Ono što dodatno opterećuje čitavu priču jest i činjenica da pretežiti broj darivatelja krvi ide u red starije muške populacije, one od 40 do 60 godina. Malo je mladih, žene predstavljaju jedva 15 posto darivateljske populacije.

– Brojne su akcije po školama, mnogo radimo na edukaciji, no pomaci su mali. Tu, istina, moram pohvaliti Rijeku jer je ona jedna od najbolje organiziranih gradova po tom pitanju, najizdašnija je, no ima i prevelik broj »crnih rupa«, krajeva u kojima su darivatelji krvi prava rijetkost. Od mlađe riječke populacije darivanju se redovno odazivaju članovi pojedinih udruga, kao npr. članovi Armade, a krenut ćemo u daljnje akcije poticanja ljudi na darivanje krvi makar jednom godišnje putem posebno osmišljenih akcija. Primjerice jedna od uspješnijih je bila Maturijada za koje je gotovo 250 riječkih maturanata prvi put pristupilo darivanju krvi.

Čabar prednjači

U Hrvatskoj je lani darovano 183.905 doza krvi. U Rijeci je u istom vremenu bilo organizirano 56 akcija, ove će se godine ta brojka popeti na više od 70, no primjerice Ličko-senjska županija broji svega tisuću darovanih doza. Čak i kad bi se ličke brojke dovelo u realne odnose, ispada da se u Lici krv daruje upola manje nego u Rijeci.

– Rijeka vam ima vrlo dobar prosjek, lani je zabilježeno darivanje od 5,06 doza na stotinu stanovnika, dok je hrvatski prosjek 4,29. U Gradu Čabru se na 100 stanovnika godišnje daruje dvostruko više od hrvatskog prosjeka – 8,54 doze krvi, ali to je specifičnost malog, udaljenog kraja pa ne možemo zahtijevati da se čitava zemlja ugleda na taj humani kutak Gorskog kotara – naglašava Vidotto.

Organizacijski, Hrvatska će se, što se darivatelja krvi tiče, regionalizirati na jedan drugačiji način od onog koji poznaje njezina politička karta.

– Uskoro ćemo biti kao nekadašnja Zajednica općina Rijeka. Točnije, s obzirom na to da je riječki bolničku sustav u velikoj mjeri zadužen za liječenje ljudi iz Ličko-senjske i Istarske županije, svi će darivatelji biti pod istom »kapom«. Nadam se tada i učinkovitijim akcijama i izdašnijem broju darivatelja. Istra vam tako godišnje daruje 7 tisuća doza krvi, a mogla bi i mnogo više. No kod njih su akcije rjeđe jer je Istra, upravo zbog činjenice da se velik broj njihovih pacijenata liječi u Rijeci, manji potrošač krvi. Kad se objedinimo, koordinacija će biti lakša, a ja sam uvjeren da će istarski darivatelji spremno odgovoriti na uistinu realne potrebe, zaključuje Vidotto.

Da, baš kao što postoji sportsko-promidžbena akcija Homo si teć, koja okuplja sve veći broj sportaša i popularizira tjelovježbu, pa i u cilju bolje zdravstvene slike nacije, bilo bi poželjno organizirati i akciju Homo si dat. Krv, dakako, jer baš nitko od nas ne bi smio smetnuti s uma da smo svi mi – potencijalni primatelji krvi. A kad je već tako, kad krv nema sintetske, umjetne zamjene, budimo svi i – darivatelji krvi. Niti boli, niti pita novac. Jednostavo se legne, i u vrećicu iz svog tijela pretoči 450 ml te životno neophodne i spasonosne tekućine. I svi sretni, zadovoljni, i napose ponosni.