Ines Tinka Kalajžić prije dvije godine spakirala torbe i krenula na put: Putnički crvić ne da mi mira

Najjednostavnije je ostati u poznatom, no diljem svijeta ima toliko različitih igara i naprosto bi bila šteta ostati cijelo vrijeme u istoj

Riječanka Ines Kalajžić, svima znana kao Tinka, magistrica komunikologije, prije dvije godine spakirala je torbe i otisnula se u »bijeli svijet«. Nije to učinila tražeći bolji život i »svoje mjesto pod suncem«, već u njoj živi »putnički crvić«, želi istražiti svijet i naučiti nešto novo.

  Prije nekoliko mjeseci vratili ste se u Rijeku s putovanja koje je trajalo gotovo dvije godine? Prvo ste se preselili u Kanadu?

  – U posljednjih nekoliko godina često se susrećem s pričama mladih ljudi koji su ogorčeno napustili vlastitu zemlju u potrazi za »boljim i organiziranijim životom«. Iako nisam osjetila preveliku potrebu da budem u toj grupi ljudi, višemjesečno i bezuspješno ganjanje pošteno zarađenih novaca u Hrvatskoj, na neki me je način iscrpilo. Doduše, novac definitivno nije jedan od primarnih motiva koji me je natjerao da bukiram jednosmjernu avionsku kartu za Vancouver, no moram priznati da sam naknadno ipak osjetila kako je smirujući i ohrabrujući osjećaj kada bivaš pravovremeno i korektno nagrađen za trud i energiju. Budući da sam još tijekom studentskih dana imala prilike živjeti u New Yorku na radnoj vizi, ova kanadska avantura nije me u startu odvela u neka nervozna kontempliranja o tome »kako će se« i »hoće li se uopće« neke od mojih ambicija ili ciljeva realizirati. Svaka mini dnevna pobjeda na novom teritoriju ogromna je radost, a tu emociju u Hrvatskoj sam sve rjeđe i rjeđe doživljavala.    

Zašto riskirati?

Je li vam bilo teško napustiti Rijeku i otići tako daleko od obitelji i prijatelja?

  – Redovito kada se u mislima rodi ideja o nekom novom putovanju, nastupa period koji nazivam kružno izmjenjivanje »uznemirene i smirene« faze. Ako se radi o nekom kraćem putovanju, većinom prevladava smirena faza. No kad se radi o višemjesečnom razdoblju koje ipak zahtijeva određenu dozu odgovornosti, organiziranosti i neku vrstu razrađivanja logističkih detalja – e, pa onda naporna faza zna prednjačiti i konstantno potencira misli koje te testiraju: »Pa zašto to radiš? Ma gdje ti uopće ideš? Pa tu ti je sve posloženo… Zašto riskirati? A i falit će ti tvoji ljudi! Što ćeš tamo sama? Nema ti to smisla… Ma najpametnije ti je ostati…« I doista – najjednostavnije je ostati u poznatom. Naravno da je teško donijeti odluku o napuštanju nečega u čemu imaš osjećaj da si skužio većinu pravila igre. No diljem svijeta ima toliko različitih igara i naprosto bi bila šteta ostati cijelo vrijeme u istoj.

Svoje ste doživljaje putem fotografija i kratkih anegdota preko Facebooka dijelili s mnogima. Što biste poručili onima koji se boje putovati sami i otisnuti se na put?

  – Poručila bih im da probaju osvijestiti činjenicu da je život kratak… I da se potrude što češće postaviti jedno bitno pitanje: »Jesam li sretan/na životom koji živim?«. Ako je odgovor: »Pa, i nisam baš… Ali, evo… Još samo da ovo…«. Ma dok ti se poslože svi rokovi, povišice, promaknuća i krediti – uletjet će nešto novo što će ti dati razlog da istraživanje svijeta odgodiš za neku bolju priliku. Nemojte previše odugovlačiti i ako nešto stvarno želite učiniti, onda probajte naći način da se to i ostvari. Bez pretjeranog kontempliranja i komplikacija. Ljudi mi često znaju reći: »Jao, što bih ja dao/dala da mogu putovati svijetom kao ti…«. Ja im uvijek nakon toga probam objasniti kako ja nisam ništa pametnija, snalažljivija, bogatija, poduzetnija niti hrabrija od njih. Potrebno je samo donijeti inicijalnu odluku, i kada se to jednom dogodi – stvari krenu teći upravo onim tokom kojim trebaju.    

  Kad ste zapravo počeli putovati? Koja je prva zemlja koju ste posjetili i istražili?

  – Moram priznati da sam za vrijeme studiranja komunikologije dosta često »iskorištavala« trik participiranja u raznoraznim PR kongresima ili pak političkim diskusijama diljem Europe što je često financirano od strane EU, pa su shodno tome svi troškovi puta, hrane i smještaja u većini slučajeva stopostotno pokriveni. Bilo je zabavno i često smo imali prilike naučiti gomilu novih stvari, no nisu to bile lude avanture. Prvo takvo putovanje bilo je ono u jugoistočnu Aziju, a imam osjećaj da se baš u Tajlandu, Laosu i Kambodži izrodio »putnički crvić« koji mi dan danas ne da mira…    

Moje novo »ja«

Nakon Kanade, krenuli ste u solo istraživanje Centralne Amerike. Gdje ste sve bili, što ste sve vidjeli? Što vas se dojmilo?

  – Costa Rica me je naprosto oduševila. Tamo ću se jednog dana zasigurno vratiti da provjerim je li onaj predivan osjećaj spokoja, a istovremeno enormnog »džungla/iguana/mango/majmun/divota sunca« uzbuđenja – bio samo neki entuzijastični produkt prouzročen činjenicom da je to bila prva stanica tog putovanja. Slijedili su ništa manje interesantni Nikaragva, Guatemala i Meksiko. Španjolski se dosta brzo uhvati, a boje Guatemale se valjda nikada ne zaboravljaju. Meksičkim pričama strašili su me mnogi, ali ipak su mi ulice Nikaragve utjerale više straha u kosti. Bez obzira na to, voljela bih opet u te divne krajeve, istražiti neke gradove i sela koje sam u ovih osam mjeseci preskočila.

  Putujući sama, upoznajete ljude koji su se također opredijeli za vaš način života?

  – Gotovo svatko od ljudi koje susrećem putem ostavi na mene barem sitan trag. Neki od njih su svojim pogledima na svijet, razmišljanjima o određenim stvarima i inspirativnim, magičnim pričama u velikoj mjeri imali utjecaj na formiranje mojeg novog »ja«. Ponekad se na putu osjećaš poput »Paleta samog na svijetu« i zaista je lijepo kada se iznenada u tvom životu stvore neki ljudi s kojima ostvariš dublju vezu, koji s tobom podijele toplinu, sreću, ljubav i pozitivu kada ti je ona najpotrebnija.

Razmišljate li možda vaša iskustva i divne fotografije jednog dana ukoričiti u kakav vodič?

  – Moram priznati kako mi se ta misao često mota po glavi. Sklona sam preispitivanju onoga što stvaram i povremeno me znaju napasti samokritični i nesigurni momenti. I super mi je što u životu imam dosta ljudi koji cijelu tu moju priču doživljavaju jako pozitivno, te podržavaju svaki moj vid izražavanja iz jednostavnog razloga što su mi prijatelji. Ali isto tako sam svjesna da oni vođeni subjektivnošću pritom ne propitkuju jesu li sve te moje pričice i fotografije zaista na razini kvalitete koja opravdava podržavanje. No, počela sam sve češće slušati o prijedlogu ukoričenja svih tih dogodovština i od ljudi koji su slučajno naletjeli na moju FB stranicu, dakle spadaju u onu objektivnu kategoriju ljudi i nemaju baš nekih frendovskih motiva da mi simpatično podilaze ili pak prešute neku konstruktivnu kritiku. Ništa ne treba forsirati, pa tako ni to – iako sam sigurna da bi me istinski radovalo kada bih tu priču uspjela i realizirati.

  S obzirom na to da se ni na jednom mjestu ne zadržavate predugo, no ipak dovoljno da steknete i prijatelje, padaju li vam teško ti rastanci?

  – Zeznuto je to i treba balansirati praksu vezanja za druge ljude. Naći način da se očekivanja kompletno ubiju. Zaboraviti na povjerenje. Jer prije ili kasnije, dogodit će se onaj trenutak kada ćeš ti južno, a on ili ona sjeverno – a ti momenti mogu biti poprilično bolni i tužni ako ne ukrotiš osjećaje dovoljno disciplinirano i u pravo vrijeme.    

Život »na cesti«

Kako zarađujete na svojim putovanjima?

  – U posljednjih nekoliko mjeseci često se uhvatim u momentima sanjarenja o scenariju u kojem uspijevam biti barem minimalno novčano nagrađena za to što produciram tijekom svojih putovanja. Nerijetko »na cesti« osjetim kako je moja misija putem riječi, fotografije ili kratkog videa prenijeti na druge određeno iskustvo koje je na mene ostavilo trag. I znam se naći u situacijama u kojima se u nemogućim uvjetima uvjeravam: »Ma nemoj se živcirati, bude se sve to jednom isplatilo… U kojoj god formi…«. No, ta mantra često zna oslabiti kada teglim fotoopremu sa sobom na plus 40 stupnjeva, strahujući da će me lokalci kad-tad zaskočiti i opljačkati bez obzira na moj ne pretjerano profesionalni »trudnički« trik skrivanja fotoaparata pod majicu. U većini slučajeva osjećam se kao da sam na nekom zadatku, samo što nemam šefove i ne opterećuju me rokovi. Feedback koji primam na račun svega toga trenutno mi predstavlja najveću motivaciju. Bila bih presretna kada bih pronašla način da se i onaj financijski dio nekako pokrije… No, što se financijske situacije tiče, pokušala sam se orijentirati na »strano tržište«. Odradim par poprilično teških, mukotrpnih i napornih mjeseci na filmskim setovima u Kanadi, pa sam na miru barem godinu i pol. U pauzama od putovanja odradim neku reklamicu u Hrvatskoj, pa si dodatno uštedim za neku sljedeću avanturu. Avionsku kartu za indijsku priču financirala sam isključivo prodajom ogrlica od olovaka. Bome sam se našiljila, ali eto, definitivno se isplatilo.

Razmišljate li o budućnosti? I što trenutno smatrate vašim domom?

  – Pokušavam se fokusirati na sadašnjost. Primijetila sam da smo skloni dovoditi se u situacije u kojima nam »sada« izmakne jer brinemo o tome što će biti ili se preokupiramo onime što je bilo. Iako sam svjesna činjenice da sam odabrala možda riskantniji životni put, ipak imam osjećaj kako je to trenutno ispravan put za mene. Dugo sam bila uvjerena kako je dom ono mjesto gdje si rođen, gdje si odrastao, gdje si prikupio najviše uspomena… I mjesto u kojem na vlastitom materinjem jeziku možeš izraziti svoje emocije u punom sjaju vokabulara koji si većinu svog života nadograđivao… Dom je tamo gdje su ti mama, tata, sestra i mačka. Dvije godine u komadu nije me bilo »doma«. Skitala sam se po raznoraznim gradovima i selašcima od kojih neka imena ne znam čak niti pravilno izgovoriti. Pokušavala sam se uklopiti i manje sličiti na turista, ali sama činjenica da sam bijele kože vidno mi je otežavala u startu. Mucala sam na španjolskom. U trenucima povišene temperature, sunčanice ili pokoje želučane viroze – dom, mama i mamina juhica su mi jedini bili na pameti. I eto, vratiš se napokon »doma«. Malo po malo adaptiraš se na hrvatski i Hrvatsku… Ali suočavaš se s raznim problematičnim epizodama. Epizode agresivnih Bad Blue Boysa koji u tramvaju broj 17 mirnog nedjeljnog poslijepodneva teroriziraju sve oko sebe naletima bijesa, lupanjem po prozoru i vađenjem noža. Epizode u kojima grupe pripitih osamnaestogodišnjaka na Zrinjevcu ponosno u glas viču: »Za dom spremni!!!«. Epizode u kojima ti, ako ikakvim vizualnim detaljem iskačeš od većine, na Korzu barem 10 ljudi dobaci komentar: »A gle ovu… O Bože mili, pa šta su danas maškare?«. Eh moja hrvatska zemljo, nisam posve sigurna želim li te zvati domom.

  Je li vas bilo strah prvi put kad ste krenuli sami na putovanje?

  – Da… U početku me je bilo jako strah. Mjesecima sam se premišljala imam li dovoljno hrabrosti sama se zaputiti na neki daleki kontinent i bez puno planiranja i organiziranja probati vidjeti jesam li dovoljno snalažljiva da se iskoprcam iz svih problematičnih situacija u koje eventualno mogu upasti. Odlučila sam se napokon suočiti s tim strahom, naposljetku bukirala kartu za Bangkok i sletjela na azijski kontinent nakon čega je uslijedio panični napadaj. Iz zimskog kaputa i snijega, izletiš na plus četrdeset stupnjeva dok komaraci zuje oko tebe. Nitko ne zna beknut’ riječ engleskog, a svi taksisti ti na aerodromu nešto dobacuju proizvodeći zvukove s kojima se nikada prije nisi imao prilike susresti. Nemaš pojma gdje ćeš spavati i u kojem smjeru bi trebao krenuti… Želudac ti kruli, ali od tolikih priča »nemoj ovo / ne smiješ ono« pogubljen si kompletno i ne znaš je li pametno pojest’ nešto ovako sa strane. Kaos na svakom koraku, a ti si još uvijek pod utjecajem jet-lega i ne možeš trenutno naći niti jedan dobar razlog zbog kojeg si se u ovo sve uvalio. Tako je izgledao početak moje prve samostalne avanture. Rasplakala sam se poput malene djevojčice koja je izgubila mamu na hodnicima glomaznog šoping centra. Trebalo mi je vremena da se saberem, ali je bome nakon toga sve krenulo lagano uzlaznom putanjom. Imala sam tu sreću da su sva iduća putovanja bila super pozitivna.    

Opasne situacije

Jeste li imali kakvih neugodnih iskustava?

  – Na tom posljednjem putovanju po Centralnoj Americi uletjela sam u nekoliko opasnih i poprilično neugodnih situacija. Uvijek bih se nekako u zadnji tren ipak izvukla, ali sam definitivno promijenila stav iz onog opuštenog »ma samo piči slobodno, otvorenog srca. Slijedi intuiciju i vjeruj u dobru karmu!« u dosta oprezniji »nisu svi ljudi dobronamjerni. Nemoj dopustiti da te strah paralizira, ali istovremeno ga nemoj niti kompletno zanemariti. Treba biti na oprezu i minimalizirat’ naivnost«.

  Kako izgledaju pripreme za putovanja? Što se uvijek mora naći u vašem ruksaku?

  – Nisam jedna od onih koja mora imati sve isplanirano unaprijed. Volim stići u nepoznato, istraživati na blef i iskušavati razine vlastite snalažljivosti. Nažalost, nakon posljednjeg putovanja nigdje ne idem bez pepper spreja. Budući da sam vjerna svojoj misiji prenošenja iskustava – iako mi vrlo često dođe da pojednostavim taj dio priče, redovito mi pola backpacka zauzmu fotoaparat, extra objektiv, laptop, kamerica, podvodni case za kamericu, kabel, punjač laptopa, konverter, eksterni hard disk, dodatni kabel, punjač baterije… U tu silnu opremu uložila sam dosta novaca i iako se trudim ne pridavati veliku važnost materijalnim stvarima, lagala bih kad bih rekla da bi mi bilo sasvim svejedno u slučaju da ostanem bez njih. U pakiranju robe sam se drastično promijenila. Prvotno sam se pakirala tipično ženski: kao da se spremam za modnu reviju koja će trajati dva tjedna i u kojoj nikako nije dopušteno da se odjevne kombinacije ikada ponavljaju. U Kostariki sam po prvi put podijelila gotovo svu robu koju sam posjedovala onima koji su je trebali više od mene. Shvatiš nakon nekog vremena da je taj backpack dosta često na tvojim ramenima i jednostavno ti se ne da teglit’ gomilu robetine koliko god da ti njene raznolike boje možda utječu na raspoloženje. S vremenom naučiš što treba staviti na dno backpacka, a što u džepiće sa strane kako bi ti te stvari bile na dohvat ruke cijelo vrijeme. Putovnica i novci uvijek trebaju biti na sigurnom, a za sve ostalo ćeš se već nekako snaći.    

»Zacrvenila« 32 države

Iako ste se u rujnu nakon dvije godine vratili u Hrvatsku, kroz desetak dana krećete u novu avanturu, spremate se za Indiju?

  – Imam osjećaj kako još uvijek nisam svjesna činjenice da praktički selim na pola godine u zemlju čiji su doživljaj mnogi poistovjetili s jednim od daleko najintenzivnijih životnih iskustava. Mnogo puta sam čula kako čudesnu Indiju ili mrziš ili obožavaš – nema one varijante između. Isto tako sam mnogo puta čula kako ljudi tamo idu s namjerom da prodube svoju duhovnost, na što su mnogi skloni reagirati sarkastičnim tonom. Mišljenja sam kako definitivno stoji argument da na razvitku svog mentalno-tjelesnog zdravlja i duhovnosti svatko može raditi neovisno o geografskoj lokaciji, ako tom procesu prida dovoljno pažnje, vremena i energije. No, pretpostavljam da je to puno lakše postići u zemlji čija drevna filozofija nalaže određene svakodnevne prakse kao što su primjerice joga ili meditacija koje su tamo toliko ukorijenjene i sveprisutne. Iako sam prošle godine, radeći na deset glazbenih festivala za redom, doživjela malo zasićenje od cijelog tog ludila, jako se veselim Holi festivalu boja koji u Indiji slavi dolazak proljeća uz ples, pjevanje i jarke boje. Iako zamišljam Gou kao mjesto koje mi neće ponuditi ništa više od gomile bijelih turista koji nezaustavljivo partijaju po plažama, možda se grdno varam i tamo doživim neko super zanimljivo iskustvo. Okvirni plan je sletjeti u Mumbai, svratiti do Goe, upiti malo sunca, jogom razbuditi tijelo i smiriti um – a dalje, tko zna…  

  Vjerujem da je vaša putovnica zapravo svojevrsni dnevnik? Koliko ste zemalja posjetili?

  – Ne volim putovati na način da jurim kroz gradove samo kako bih mogla staviti kvačicu u imaginarni »checkbox«. No iskopala sam na internetu aplikaciju koja izračunava točan postotak posjećenih zemalja po kontinentu i zacrveni sve zemlje koje si imao prilike istražiti. Nakon što sam shvatila da su se 32 države zacrvenile, uhvatio me je neki »wow« feeling. A kad sam vidjela sve one ostale sive države i pročitala u kutku da sam posjetila tek 15 posto država u cijelom svijetu, shvatila sam da imam ja tu još posla napretek ako planiram opravdati »svjetska putnica« etiketu koju mi svi u posljednje vrijeme non stop pridaju.