Pilot program u Rijeci

Imamo znanstveni dokaz da građanski odgoj na učenike djeluje iznimno pozitivno

Vedrana Simičević

Foto: Novi list

Foto: Novi list

Najveće razlike između učenika koji su odslušali izvannastavni program Građanskog odgoja i obrazovanja i onih koji nisu, vidljive su u tvrdnjama o poštivanju i uvažavanju drugačijih



Raznolike reakcije pratile su prošlogodišnju odluku Grada Rijeke da uvede Građanski odgoj i obrazovanje kao izvannastavnu aktivnost u pete razrede nekih riječkih škola. Za ovaj, u Hrvatskoj iz nekog razloga »problematičan« predmet, bio je to zapravo prvi pravi eksperiment u državi u kojoj je učenje o pravima građana i civilizacijskim vrijednostima poput tolerancije i uvažavanja drugih relativno nedavno ugurano u obrazovni sustav u obliku »međupredmetne nastave«.


Ideja da nastavnici u sklopu svojih predmeta tu i tamo i bez adekvatne literature podučavaju učenike o tome što sve znači biti »građanin« nije se pokazala kao najsretnije rješenje, a političke snage da građanski odgoj i obrazovanje postane zasebni predmet, zasad, kao što znamo – nema. A što bi se, na stranu sad nagađanja, uistinu dogodilo da se ovaj set znanja kvalitetno uvede u škole, pokazala je nedavno zgotovljena znanstvena evaluacija riječkog »pilot programa« kojim ne samo da je građanski odgoj osmišljen kao zasebna nastavna cjelina već je u te svrhe izrađen i prvi konkretni udžbenik.


Politički pismeniji


Riječki petaši iz šest osnovnih škola koji su u prošloj školskoj godini odslušali 35 izvannastavnih sati Građanskog odgoja i obrazovanja na kraju su godine bili, primjerice, značajno uvjereniji da treba izlaziti na izbore. Na početku godine s tom se idejom složilo njih tek 34,2 posto, a na kraju godine čak 70,4 posto. Skoro dvostruko više njih na kraju je školske godine sudjelovalo u aktivnostima lokalnog mjesnog odbora ili pak u raspravama o politici s prijateljima ili odraslima.




Čak 84,7 posto učenika na kraju je godine potvrdilo da redovito čita deklaracije i rok trajanja na proizvodima, što je uvećanje za skoro 20 posto. Informiranost o proizvodima koje kupuje njihova obitelj bila je i jedna od najvećih razlika između učenika koji su odslušali Građanski odgoj i obrazovanje i onih koji nisu. Još veća razlika između pokazala se kod tvrdnje »Poštujem osobe koje su drugačije od mene«, a koju su, za razliku od kontrolne skupine, zaokružili apsolutno svi učenici koji su odslušali građanski odgoj. Ova skupina u značajno je većoj mjeri potvrdila i da pažljivo planira kako će trošiti ušteđeni novac.



Čak 84,7 posto učenika na kraju je godine potvrdilo da redovito čita deklaracije i rok trajanja na proizvodima



Dakle, kad se uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja u škole pristupi na kvalitetan način – daju nam naslutiti rezultati evaluacije u izvedbi tima Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci – u samo jednoj školskoj godini Hrvatska bi mogla dobiti bar donekle politički pismenije, društveno odgovornije, angažiranije i tolerantnije učenike. Drugim riječima, ono što hrvatskom društvu trenutno upravo očajnički i što hitnije treba.


Snaga pojedinca


Veliki dio hrvatske mladeži trenutno je politički slabo pismen, ne vjeruje u snagu pojedinca da išta mijenja u društvu, a nemali broj tinejdžera zazire od manjina bilo koje vrste. Ukazuje na to više nacionalnih istraživanja koja se provode posljednjih godina i čiji rezultati jasno pokazuju da se stanje nimalo ne mijenja. I posljednje veliko u nizu, ono GOOD inicijative, GONG-a i Instituta za društvena istraživanja rađeno 2015. na 1146 maturanata iz različitih škola i regija pokazalo je da tek 64 posto njih zna prepoznati što je diktatura, tek 19 posto njih zna tko ima pravo mijenjati Ustav, a samo 26 posto zna tko je aktualni predsjednik vlade. Više od polovice ispitanika nema pojma kako se biraju ministri. Stariji srednjoškolci u velikoj su mjeri i isključivi nacionalisti – njih 40 posto smatra da je hrvatska tradicija bogatija od tradicije većine naroda, a isto toliko njih ne želi da se sankcioniraju hrvatski vojnici zbog eventualnih zločina počinjenih tijekom rata.



Bojana Ćulum vrlo pozitivnom vidi činjenicu da su riječki petaši koji su odslušali Građanski odgoj i obrazovanje najviše interesa pokazali za teme diskriminacije i tolerancije. To je, tvrdi ona, posebno pozitivno kad se zna da među mladima u Hrvatskoj zadnjih godina jača socijalna distanca prema »drugačijima«.


– Postoji cijeli fenomen radikalizacije mladih vezan uz nacionalni i religijski identitet, u smislu isključivih stavova prema drugačijima, bez obzira da li se radi o nacionalnim manjinama, rodnom identitetu ili seksualnoj orijentaciji. Mladi u Hrvatskoj postaju sve zatvoreniji u uski nacionalni religijski konstrukt, upozorava Ćulum.



Za 23 posto maturanata NDH nije bila fašistička tvorevina, a čak 48,6 posto njih ne zna što bi o tome mislilo. Gotovo polovica homoseksualnost smatra bolešću, a isto toliko zabranilo bi homoseksualnim osobama istupe u javnoj sferi. Više od petine ovih, sada već friških glasača, smatra da je većina uvijek u pravu, a trećina bi ograničila mogućnost slobodnog govora u medijima u slučaju »važnih tema«. Samo 60 posto njih ne smatra da bi u Hrvatskoj etnički Hrvati trebali imati veća prava od ostalih stanovnika, dok se ostali ne slažu ili o tome naprosto nemaju mišljenje. Prema drugom istraživanju iz 2015. godine autorica Vlaste Ilišin i Vedrane Spajić Vrkaš, samo četvrtina mladih Hrvata od 15 do 27 godina starosti na kojima Hrvatska samo što »nije ostala«, drži da je demokracija najbolji oblik organizacije društvenog i političkog života, a više od trećine ih prednost daje velikim vođama.


Foto: Novi list


Foto: Novi list



Sociološka istraživanja ovog tipa, naravno, ne ocrtavaju točno kompleksnu sliku društva. No bilo koji angažiraniji konzument medija i promatrač društvenih prilika i prostim okom može vidjeti da je Hrvatska već dobrano postala ksenofobno društvo konzervativnih stavova, u kojem nacionalizam prevladava kao ključna vrijednost, građanska svijest se gubi u osjećaju bespomoćnosti i nepovjerenja prema vlasti i sustavu, a pobune protiv nepravde svih vrsta već su odavno ekstravagancija, umjesto da budu norma. Hrvatski građani sve manje gledaju što država može učiniti za njih, a sve više – makar nevoljko, pristaju učiniti ama baš sve za državu.



Dok god imamo mlade ljude koji se ne znaju boriti protiv društvene nepravde i koji su politički nepismeni, neće biti ni promjene u društvu



Nesumnjivo da ima Hrvata koji objeručke podržavaju ovakav razvoj događaja, no slika i prilika države, podsjetimo i to, nije ona koja je zamišljena i izborena početkom devedesetih i koju danas definira hrvatski Ustav.


Tmurna slika


No, osim tmurne slike o stanju društvu, spomenuta istraživanja dala su i naznaku faktora koji mogu utjecati na promjene. Učenici iz Istre, Primorsko-goranske županije i zagrebačkog područja redovno su bili politički osvješteniji, građanski samosvjesniji i tolerantniji. Što je još važnije, ista se razlika vidjela i između učenika gimnazija i četverogodišnjih škola u odnosu na strukovne i trogodišnje škole. Lekcije iz okoline, a pogotovo količina znanja dobijena u školi, itekako dakle igraju ulogu i kad je o građanskim pravima i vrijednostima riječ. Dokazuju to i aktualni rezultati evaluacije riječkog programa, iako ih zbog relativnog malog uzorka, upozorava jedna od voditeljica istraživanja dr. sc. Bojana Ćulum, valja uzeti s oprezom.


– Nismo s ovom evaluacijom imali ambicije da generaliziramo išta na temelju rezultata. Naš je fokus bio na grupu koja je sudjelovala u programu jer smo htjeli vidjeti što se događa i dobiti razumnu argumentaciju da li je program učinkovit ili ne. Pretpostavka na temelju prethodnih istraživanja je da bi se još veće promjene pokazale kod srednjoškolaca, pojasnila nam je Ćulum koja temu Građanskog odgoja i obrazovanja na znanstvenoj razini proučava već godinama. Da bi se promjene dogodile, tvrdi ona dalje, ključno je, a to pokazuju i međunarodne studije, da se one događaju i na iskustvenom nivou, odnosno da nastava da bude participativna. I riječki su učenici tako imali priliku »izlaziti na teren«, upoznavati rad institucija, snimati filmove i raditi igrokaze o nastavnim temama.


– Nije dovoljno da nešto znaju, u ovom slučaju to trebaju i iskusiti. Demokracija se mora vježbati. Stavovi mladih su odraz društva u kojem odrastaju, a dok god je naše društvo ovakvo kakvo je sada, svima koji rade u obrazovnom sustavu samo se otežava rad s mladima. Odgajatelji se kontinuirano moraju boriti s onim što djeca vide svaki dan i dokazivati im, na primjer, da kriminal nije dobar iako iz okoline stižu poruke da se kriminal ne kažnjava. Odrastanje u ovakvom društvu potiče osjećaj bespomoćnosti, što je u potpunoj suprotnosti konceptu demokracije – da građani budu društveno aktivni i da poznaju mehanizme putem kojeg mogu utjecati na promjene. Dok god imamo mlade ljude koji se ne znaju boriti protiv društvene nepravde i koji su politički nepismeni, neće biti ni promjene u društvu, upozorava Ćulum.