– Još na kraju mog osnovnoškolskog obrazovanja ravnateljica Osnovne škole Grivica Denis Kermayer spomenula mi je da postoji međunarodni internat u Duinu u Italiji. Smatrala je da je to pravo mjesto da nastavim školovanje. Ubrzo sam shvatio da je internat u Duinu dio mreže od čak 13 škola organizacije United World Colleges, koja učenike trećeg i četvrtog razreda srednje škole priprema za upisivanje studija na najboljim sveučilištima. Na kraju drugog razreda srednje škole prijavio sam se za stipendiju, a iako su za Hrvatsku bila otvorena samo dva mjesta, uspio sam završiti prvi na testiranju i osvojio punu stipendiju za školu u Maastrichtu, priča Kučan.

Nimalo slučajan uspjeh

Njegov uspjeh nije nimalo slučajan jer snažan interes za usvajanje širokog znanja pokazuje još od malih nogu, a kaže kako ga posebno zanimaju kemija, fizika i matematika.

– Koledž u Maastrichtu nudi potpuno drugačiji program u odnosu na hrvatske srednje škole. Učenicima je omogućen širok izbor različitih smjerova i predmeta, ovisno o njihovim interesima. Paket koji sam odabrao ima sedam predmeta, uglavnom prirodoslovno-matematičkog usmjerenja. U svakom slučaju, učenicima se daje puno više slobode kod učenja. Od nas se traži kreativnost i preuzimanje inicijative da sami radimo na svojim znanstvenim projektima. Nastavnici žele da budemo najbolji upravo u onome što nas najviše i zanima i što bi kasnije potencijalno studirali. Dosta smo usmjereni na grupni rad, što ulazi i u završnu ocjenu. Često radimo zajedničke eksperimente. Primjerice, tjedan dana prije kraja školske godine morali smo odraditi završni zajednički projekt na temu voda. Radili smo u grupama po četiri učenika, a svaki član bio je zadužen za jedno specijalizirano znanje iz fizike, kemije, biologije i ekologije. Svi zajedno morali smo udružiti svoja znanja i specijalnosti kako bi eksperiment i projekt uspio. Program mi se čini puno efikasniji u odnosu na hrvatske gimnazije i unatoč svemu, u prvih godinu dana od svega mi se možda bilo najteže priviknuti na nastavu na engleskom jeziku. Međutim, i na to sam se uspješno prilagodio već nakon nekoliko tjedana, objašnjava Kučan.

Što se tiče prilagodbe na život na koledžu i u Maastrichtu, Kučan je imao veliku pomoć i podršku u svojim kolegama i prijateljima s kojima je dijelio sobu. Iako čine poprilično internacionalnu ekipu i dolaze s različitih kontinenata i kultura, uspjeli su ostvariti neraskidive prijateljske veze. S Kučanom tako već duže vrijeme ljetne praznike u Rijeci provode njegovi prijatelji Mabiala Moussavou Marie-Olivier iz Konga, Ahmad Al Zubair iz Omana te Ehmid Ashrif iz Libije.

– Činimo stvarno internacionalnu ekipu, a takav nam je i cijeli koledž. Na godini nas ima devedeset, a dolazimo iz pedesetak različitih zemalja. Smješteni smo u samom centru Maastrichta, što znači da je čitav grad zapravo naš kampus. Imamo puno slobode birati kako provodimo slobodno vrijeme, a osobno sam uključen u odbojkaški klub, u klub filozofije i niz drugih učeničkih udruženja. Na koledžu nas potiču na humanitarni rad za zajednicu i uče nas kako da postanemo pravi građani svijeta. Osobno sam volontirao na farmi konja, a pomagao sam i imigrantima da se lakše inkorporiraju u nizozemsko društvo. Iako sam i sam tek došao u Nizozemsku, prilagodba mi je lako tekla i brzo sam se priviknuo na društvo, kulturu i običaje koji tamo vladaju. U tome mi je sigurno pomoglo i to što moji roditelji Ozren i Gordana i sami imaju kozmopolitski nazor koji mi usađuju od malih nogu, kaže Kučan.

Gosti u Rijeci

Prijateljstavima s ljudima iz različitih kultura i zemalja Kučan je, kaže, ubrzo shvatio da je svijet globalno selo.

– Prijatelje s koledža odlučio sam ugostiti u Rijeci kako bi imali priliku upoznati zemlju iz koje dolazim. Shvatili su da smo kulturna zemlja, sviđa im se priroda, more, arhitektura, a posebno ležernost ljudi. Puno su toga doznali i naučili, a osobno jedva čekam vidjeti kako je kod njih u Kongu, Omanu i Libiji, kaže Kučan.

Kongoanac Mabiala Moussavou Marie Olivier oduševljen je upravo prirodom i arhitekturom Hrvatske.

– Vrijeme i klima potpuno su drugačiji od Konga, naravno, ali i od Nizozemske. Mogu reći da mi je Hrvatska čak ljepša od Nizozemske. Zapravo, ne bih se nimalo bunio da nam je koledž smješten negdje u Hrvatskoj. Ljudi su izrazito dobri, a sviđa mi se i to što ste u Hrvatskoj uspjeli očuvati povijest, a svejedno ste okrenuti prema modernom, priča Olivier.

  Poput Kučana, i Olivier je mjesto u nizozemskom koledžu osvojio na testiranju najuspješnijih učenika iz najboljih škola u Kongu, a kaže kako je u prvih godinu dana puno toga naučio i još k tome otkrio puno toga novog.

Strast za arhitekturom

Premda bi volio studirati u Europi, Olivier kaže kako mu je želja vratiti se u Kongo, kako bi pomogao poboljšati stvari u svojoj zemlji.

– Želio bih pomoći promijeniti barem male stvari, onoliko koliko je to uopće i moguće jednom čovjeku. Primjerice, kad sam došao u Nizozemsku, shvatio sam kolika je razlika u našem mentalitetu. Upoznao sam nove ljude i nove kulture i želio bih promijeniti stereotipe koji postoje u Kongu o ljudima koji dolaze iz zemalja i društvenih uređenja različitih od našeg. Želio bih također pomoći i razvoju svoje zemlje. Namjeravam završiti arhitekturu kako bih mogao u Kongu graditi nove i lijepe zgrade. Ako uspijem na ovaj način uljepšati Kongo, smatram da sam napravio puno za svoju zemlju. Arhitektura je posao koji omogućuje materijaliziranje ideja o kojima maštaš i to je jedan od najvažnijih razloga zašto me privlači taj studij, objašnjava Oliver.

Strast prema arhitekturi razvio je i Kučan, a dodaje kako je u međunarodnom okruženju u Maastrichtu nekako i prirodno da ga je privuklo jedno pravo međunarodno zanimanje kakvo je arhitektura.

– Dolazim iz obitelji čiji članovi se u posljednjih stotinu godina bave medicinom i pravom, ali moja strast je arhitektura. Drago mi je da u tome imam snažnu podršku roditelja i čitave obitelji. Smatram da je moja budućnost u izgradnji svijeta, a kao arhitekt mogao bih bez problema raditi u čitavom svijetu. Još ću vidjeti gdje ću upisati studij, da li u Europi ili SAD-u. Cijeli postupak olakšat će mi to što ću po završetku školovanja u Maastrichtu dobiti međunarodni bakaulerat, a učenici našeg koledža cijenjeni su pri upisu na najbolja svjetska sveučilišta, kaže Kučan.

Poput Kučana i Oliviera, njihov prijatelj Ahmad Al Zubair iz Omana također razmišlja o arhitekturi kao svojem životnom pozivu, a jednako zanimljiva bila bi mu i građevina. Tako bi mogao nastaviti posao svoje obitelji, čije su tvrtke dosad puno učinile na razvoju čitavog Omana.

– Oman se ubrzano razvija, a moja obitelj jedna je od glavnih koja pomaže razvoju zemlje. Gradimo zgrade, električnu mrežu i infrastrukturne projekte po cijelom Omanu, a puno smo posvećeni i humanitarnom radu. Sigurno ću se vratiti u svoju zemlju kako bih i ja dao svoj doprinos razvoju, kaže Al Zubair.

Humani motivi

U Hrvatskoj je, kaže, čak ponovo zavolio odlazak na plažu.

– Prijatelji su mi pomogli da prebrodim to razdoblje, a podršku sam dobio i od jedne libijske obitelji koja živi u Maastrichtu. Nizozemske bolnice primale su ljude stradale u ratu u Libiji, a Crvenom križu trebao je prevoditelj. Odmah sam se volonterski javio i drago mi je da sam na ovaj način mogao pomoći, kaže Ahshrif.

Humani motivi Ashrifa vode i pri izboru budućeg zanimanja, jer na Warburg Collegeu u Iowi će studirati genetiku.

– Želim razviti lijekove za karcinome i pomoći ljudima stradalim od biološkog oružja. Jedan prijatelj na koledžu je Iračanin i osobno se susreo s ljudima koji trpe posljedice takvog oružja. To me iskustvo inspiriralo za odabir mog životnog poziva, kaže Ashrif.

S obzirom na to da na studij u SAD-u odlazi već najesen, Ashrif ističe kako je zahvalan Gordanu što je uspio provesti dodatno vrijeme zajedno sa svojim prijateljima.