Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
11. prosinca 2019.
Sjećanja Marijane Đorić

foto Fascinantna životna priča legendarnog riječkog nogometaša Stevana Đorića i njegove obitelji

Marijana je supruga Stevana upoznala krajem 1957. godine u Circolu / Snimio Roni BRMALJ
Marijana je supruga Stevana upoznala krajem 1957. godine u Circolu / Snimio Roni BRMALJ
Autor:
Objavljeno: 5. kolovoz 2019. u 8:12 2019-08-05T08:12:00+02:00

Sve se lijepo okončalo, vlak je stigao u Rijeku oko 18 sati, naše junake je dočekalo mnošto od oko 3.000 ljudi. Doček je bio stvarno nevjerojatan. Stevan je izašao iz vlaka sav omotan... – sjeća se Marijana Đorić

Da život piše romane jako dobro zna Marijana Đorić, rođena Rožić, supruga slavnog nogometaša Rijeke Stevana. Nepredvidljivi vjetrovi tog života, za razliku od ovih vremenskih koje jako točno predviđaju meteorolozi, vodili su je od rodnog Sušaka do Rijeke, potom čak u daleku Kanadu, Meksiko, da bi se u smiraj tolikih događanja vratila na riječki izvor s kojega se može sa zadovoljstvom osvrnuti na med i pelin koje su joj bili ponuđeni kroz desetljeća.

Prve role tog nesnimljenog filma o događanjima u našem gradu i mnogo šire počele »vrtjeti« još nakon pogreba legendarnog Eugenija Đenija Ravnicha, slavnog golmana Rijeke s kojim je njezin suprug Stevan prije više od pola stoljeća odletio u Kanadu.

Okupilo se društvo supruga doajena riječkog nogometa, uz suprugu Marija Brnjca i Nikole Demića koje je razveseljavao slavni Mile Tomljenović, tu je u belvederskom »Capriju« bila i Marijana, sve ih je zabavljao vječito dobro raspoloženi legendarni Mile Tomljenović.

Krenula je tako ugodna ćakula, priča s nizom poznatih protagonista među kojima su sveprisutni Miroslav Ćiro Blažević, Velimir Naumović, naravno, legendarni igrač i trener Stojan Osojnak, braća Željko i Simeon Kosanović, odvjetnik Švegović i toliki drugi.

Od dana prije Drugog svjetskog rata, zatim teških ratnih dana, pa do onih poratnih kada je kao dijete dočekala brata, preživjelog u strahotama zloglasnog nacističkog logora Dachau, toliko da se preplašila, do godina prve i jedine ljubavi, tu je niz kockica koje se slažu u lijep i znakovit mozaik. Bez obzira na »prepreke na putu« kao da slušamo refren nezaboravne Gabi Novak: »Pamtim samo sretne dane«, sve to u priči za koju bi Oliver Dragojević poručio: »Kad skupiš ča je bilo, u jednu pismu stane«.

Glad tjerali pjesmom

– Rođena sam na Sušaku, na Vidikovcu, bilo nas je sedmero u obitelji, starije sestre su mi bile u partizanima, brat mi je tri godine bio zatočen u nacističkom logoru u Dachauu, živ je, sada ima 95 godina. Mlađi brat ima 86 godina. Sestra s kojom živim ima 90 godina, ja sam s 82 godine najmlađa u obitelji. Majčino djevojačko prezime je Mavrinac, Grobnišćica iz Svilnoga – kaže Marijana Đorić koja unatoč tome što je zašla u deveto desetljeće života djeluje mlađahno.

Srdačna je i ljubazna u stanu na četvrtom katu u Ciottinoj, nedaleko kultnog Antikvarijata koji čuva brojne knjige o riječkoj povijesti. Ona priča o povijesti našega grada »iz života«, sve u lijepo uređenom stanu gdje se gostoprimstvo skoro može opipati i izgovarati s velikim G. Gravče na tavče i zapečene palačinke od srca poslužuje rado dočekanim gostima, kakva je bila i naša ekipa.

Stojan Osojnak, Mirjana Đorić i Enzo Zadel

– Kada mi je bilo trinaest godina, preselili smo se u Rijeku, postala sam Fiumanka, govori nam Marijana Đorić koja se, baš kao i mnoge njezine vršnjakinje i vršnjaci, nagutala gorkih ratnih pilula, strahota, neimaštine i strahovanja koja je morala prebroditi kao dijete. Majka je bdjela nad djecom snalazeći se kako je znala da bi im osigurala potrebno za život, izlažući se opasnostima.– Do danas se najviše sjećam, kada sam god jela ribice i polentu, na kuhinjskom prozoru bismo čuli znak za uzbunu. Morali smo juriti u sklonište, a uvijek mi je bilo žao pustiti jelo. Bila sam najmlađa te su me moje sestre pazile. Mama je išla trbuhom za kruhom, tate nije bilo, odveli su ga Nijemci kada mi je bilo samo pet godina. Vratio se kada sam imala 6,5 godina i opet je nestao, tako da za njega u biti nikada nismo mogli znati gdje je. Brat je došao doma iz Dachaua kada su taj kraj oslobodili Rusi. Spasio se bijegom, imao je samo 28 kilograma. Nismo bili bogati, ali smo bili jako veseli, uvijek smo pjevali kada smo bili gladni. Najstarija sestra nas je posložila i pjevala nam pjesme o bogatima susjedima. Oko nas na Vidikovcu su bili dosta bogati ljudi, ali mi smo jedini jeli jako dobro jer je moja mama švercala, snalazila se kako je znala i donosila hranu. Više puta su vlakovi kojima je putovala bili bombardirani. Ovi bogati su pak gladovali. Uglavnom, hvala Bogu, svi smo ostali zdravi, živi, najstarija sestra je umrla kada je imala 93 godine.

Spomen Đoriću u Vancouveru

– U parku u Vancouveru postavljen je spomen na Stevana. Riječ je o klupi kraj koje je nogometna lopta, betonski krug kao bomba, unutra je šal Manchester Uniteda, majica Crvene zvezde u čijem je podmlatku igrao te njegovi suveniri i pločica s njegovim imenom. Sve to govori kakav je trag i u Kanadi ostavio ovaj nogometaš.

 

Nogometaš i plesač

Do značajne prekretnice došlo je u doba kada je ukinuta stara granica na mostu na Rječini i kada je grad Rijeka postao jedan, »prodisao je s oba plućna krila«.

– Mama je mijenjala stan na Sušaku, preselili smo se u Rijeku u ondašnju Ulicu Leonarda da Vincija, nasuprot ondašnjeg rodilišta. Tada sam imala 13-14 godina, bila su mi tada važna samo prijateljstva, ne pamtim nikakve ružne stvari. Voljela sam pjevati, uvijek smo pjevali. Bilo je jako puno druženja, svu mladost sam provela u tadašnjem Circolo italiano.To kultno mjesto u riječkoj Zajednici Talijana za nju ima posebno značenje. U Rijeku je nošen nekim drugim vjetrovima života stigao njezin suprug Stevan s romantčnog beogradskog Dorćola, nekadašnji nogometaš »Zvezde«. Bilo je to u danas nezamislivim vremenima, kada su se riječkim Korzom dečki i cure šetali svaki svojom stranom, a Circolo je bilo mjesto gdje su se Marijana i Stevan vezali zauvijek. Naravno, da bude sve u tonu, sve uz zvuke glazbe, nakon svega Đorđe Balašević bi rekao »Ljubav to je bila baš, love story na način naš«.– U Circolu sam upoznala svoga muža, bilo je to krajem 1957. godine. Bio je u društvu braće Sime i Željka Frnje Kosanovića. Bilo nas je sedam cura, a moja prijateljica Lili Goluja, kasnije supruga slavnog riječkog odvjetnika Švegovića, došla je na ideju da za ples koji su birale dame, izaberemo nekoga koga ne poznajemo. Ja sam krenula do moga budućeg supruga, tako smo se upoznali. Na repertoaru je bio tango, onda nešto malo brže, on je jako lijepo plesao, a ja sam pak jako voljela plesati. Nakon toga me otpratio kući, dao mi je i ulaznicu za utakmicu, a ja nisam ni znala da on igra za »Rijeku«. Tek sam tada, dakle početkom 1958. godine, prvi put otišla na stadion na Kantridi. Ne znam više tko je gostovao, ali on je igrao jako dobro, pobijedili su, čak su ga nakon utakmice navijači nosili na ramenima. Bilo je to u jeku borbe Rijeke za ulazak u prvu ligu. U to vrijeme smo se zaručili, oženili smo se pak baš na Titov rođendan, 25. svibnja 1958. godine. Fešta je bila u Bonaviji, s nama je bio šjor Đukanović iz uprave, kum nam je bio Velimir Naumović. Nismo išli na medeni mjesec jer su oni odmah otputovali na gostovanja na kojima je trebalo izboriti ulazak u prvu ligu. Kao mladoj supruzi mi je bilo jako teško. Igrači su dva dana prije utakmice odlazili u karantenu u Opatiju, život mog supruga bio je nogomet, cijelog života samo ga je to zanimalo.U ta davna doba kada nije bilo TV prijenosa, vijesti su stizale radijskim valovima, a sve je okončano nezaboravnom feštom kada su se bijeli s Kantride kao novi prvoligaši vratili vlakom u Rijeku.

Stevan Đorić, kao i Ratko Mihovilović, igrao je za Rijeku i bio stalno zaposlen

Ni tu, ni tamo

– Slušali smo prijenose utakmica na radiju. Kada su igrali te nedjelje u Kruševcu, čula sam samo da mi je suprug ozlijeđen, da mu je stradalo rame te da je iznesen s terena na nosilima. Sve se lijepo okončalo, vlak je stigao u Rijeku oko 18 sati, naše junake je dočekalo mnoštvo od oko 3.000 ljudi. Doček je bio stvarno nevjerojatan. Stevan je izašao iz vlaka sav omotan, ja sam ga dočekala. Već smo tada stanovali ovdje u Ciottinoj. Stan nam je dao Grad Rijeka u sustanarstvu sa staricom, koja nije bila dobila vizu za odlazak u Italiju. Ovdje mi se i rodio sin Damir 1959. godine. Inače, bio je tako zadovoljan kako radi stana, tako i zbog uspjeha na terenu. Pozvao je Miroslava Ćiru Blaževića neka nam dođe u posjet na feštu. Bila sam mlada, znala sam samo ispeći kokoš i krumpir, spremiti salatu. Ćiro je sjeo za ovaj stol, večerali smo. Inače, najbolji prijatelj mog supruga je bio Rajko Merle, Riječanin koji živi u Vancouveru, govori Mirjana, dodajući da je Merle bio je pored njega i kada je umro.

Sinovljeve nevolje s domovnicom

– Više sam puta požalila što sam se vratila. Moj sin se rodio u Rijeci, u ovom stanu. Njegova majka, moja majka, moji roditelji su rođeni na Sušaku, ovdje u Hrvatskoj. Kada je prošli put bio tu, išli smo pitati za njegovu domovnicu. Ja sam je odmah dobila, bez ikakvih problema, ali su Damiru rekli da mora ići u Beograd, da ne može dobiti domovnicu jer mu je otac Srbin. Sada se time bavi odvjetnik. Teško mi pada ta situacija jer znam koliko ljudi dolazi iz Australije i tko zna od kuda i dobivaju dokumente, a hrvatski niti ne znaju govoriti. Moj sin Damir i kći Nancy Gordana, koja se rodila u Kanadi, govore dobro hrvatski. Oboje žive u Meksiku. Inače njegov otac, taj Srbin, je toliko volio ovu Rijeku. Recimo, u igračko vrijeme, moj suprug i Ratko Mihovilović, novinar Sporta, bili su jedina dva igrača Rijeke koji su bili zaposleni. Stevan je radio u poduzeću »Željezo«, a iako bi s utakmice došao oko ponoći, ujutro u sedam sati je bio na poslu. Premije su, naime, tada bile male, nije bio u pitanju novac, nego ljubav prema sportu.

Nakon ove riječke, za obitelj Đorić je počela nova, dugotrajna kanadska epizoda, tamo ju je odvelo Stevanovo druženje s nogometnom loptom, ali je ispalo da je »u Kanadu išao preko Kosova«.

– Bio je već u poznim nogometnim godinama... Trener je bio Stojan Osojnak, s kojim smo ostali uvijek veliki prijatelji, još čuvam divne pjesme i poruke koje je napisao taj čovjek dubokih misli i osjećaja, suptilna duša. Stevan je prvo otišao u Kosovsku Mitrovicu, igrao je jednu sezonu za Trepču. Tamo sam ga jednom posjetila. Nakon svega po povratku u Rijeku on i pokojni Eugenio Đeni Ravnich su dobili ponudu iz Toronta Italia. Bilo je to 1961. godine, otišli su kako bi za transfer mogli kupiti automobil. Đeni se kasnije vratio, Stevicu su pak pozvali u Vancouver. To je prekrasan grad, tu mu se jako svidjelo. Nakon dugotrajnog sređivanja papirologije, pridružili smo mu se sin i ja, bilo je to 1964. godine. Prva tri mjeseca sam plakala, onda sam se priviknula. Nakon pet godina sam se prvi put vratila u Rijeku osjećajući da više ne pripadam ni tamo ni ovdje. Kao da visim na sredini mosta, naviknula sam se na drugačiji život, a onda sam ponovo srela naš, već zaboravljeni mentalitet. Među ostalim opet sam čula naše psovke, tamo zaboravljene, ovdje obične poštapalice. Moji najbliži bi mi samo rekli: »Što ti je?! Isprali su ti mozak, mi govorimo normalno!«, sjeća se naša sugovornica.

Zbog nogometnih obaveza, mladi bračni par Đorić nije imao medeni mjesec

Suprug joj Stevan vječno je počivalište našao na Kozali, nedaleko od nedavno mu preminulog prijatelja Đenija Ravnicha. Tu mu je pepeo, s kojim je supruga imala problema kada ga je prije pet godina donosila u Rijeku.

–​ Stevica je umro 2008. godine. Bio mi je jako teško kada sam nosila njegov pepeo u urni, smještenoj u posebnoj kutiji. U Frankfurtu me stjuardesa pitala što nosim, morala sam otvarati kovčeg na ulazu u zrakoplov. Nikada to neću zaboraviti, nikada mi nije bilo teže u životu. Mladić u zrakoplovu me pitao zašto plačem, objasnila sam mu. Od onda sam ovdje u stanu sa sestrom Sonjom, završava svoje sjećanja Mirjana Đorić.

Ekipa Rijeke koja je 1958. godine izborila prvu ligu

Mladi Đorić iz Crvene zvezde došao je u Rijeku

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.