Foto Damir ŠKOMRLJ
Nakon treninga u podrumu odlazili bismo u park Andrije Hosta, kojeg smo nazivali »zoološki vrt«. Tamo su bile razne sprave, vratila, karike i slično te smo tu odlazili na dodatno vježbanje. Poslije svega bi otišli u dućan, priča
Davno je davno bilo to, odjekivao je nezaboravni glas Meri Cetinić u pjesmi »Samo simpatija« na Splitskom festivalu 1978. , ali puno davnije počela je štorija protagonista naše priče, saga o riječkom bildanju, koja više od pola stoljeća traje do današnjih dana. Ondašnji mulci iz raznih dijelova grada su »samouki« jačali mišiće bez stručnog sustava treninga, snalazeći se »partizanski« za pomagala i ishranu, vježbali su kako bi postali ondašnji »Herkulesi s Korza«. Kroz taj »Dizački riječki vremeplov« ide Edi Šegon, koji od tih dana Amarcord utezima ne staje ni u svojim poznim godinama, dižući i do danas na tone tereta, prkoseći »atomskom dobu«.
– Inspiracija nam je bio film »Hercules« u kojem su glumili slavni Steve Reeves i Sylvia Koscina. Vidio sam kako je on lijepo građen, bio mi je inspiracija. Bio je fantastičan, svi smo sanjali o njemu, uz to je bio i zgodan. Taj film je bio snimljen 1957. godine ali je u Rijeku stigao tri godine kasnije – kaže Edi Šegon, jedan od junaka tih pionirskih dana riječkog bildanja, rođen 1948. Osim, toga sam još i čitao o onim ostalim tadašnjim bilderima kao što su Mickey Hargitay, Ed Fury, Serge Nubran, Brad Harris, Gordon Scott. Otac mi je bio poznati klesar Petar Šegon. Bilo je tu čekića, batova te sam u početku trenirao s tim alatkama, to je bilo već početkom »šezdesetih« nakon gledanja »Herculesa«.
Utezi i gimnastika
Njegov ulazak u svijet utega u kojem živi i danas je imao blisku sportsku predigru, sve to traje skoro šest desetljeća.
– Tada su nam kao djeci u osnovnoj školi došli s upitom da li se netko želi baviti gimnastikom i digao sam ruku, bilo je to 1956. – prisjeća se. – Vježbao sam kod znanog riječkog nastavnika tjelesnog odgoja i sportaša Dragutina Putaka. Specijalnost su mi bili prečke i vratilo te karike, parter mi baš nije išao, više sam volio sprave. Vježbali smo u prostorijama »Partizana II« na Omladinskom igralištu, a onda sam prešao na bildanje.
Tadašnja »teretana« je bila u jednom hodniku te u podrumu na Brajdi.
– Našao sam se s istomišljenikom Stjepanom Pavokovićem-Stivom, dvije godine starijim od mene. Stanovao je u mojoj zgradi, u Pomerio 23. Živio je s bakom, počeli smo vježbati zajednički u hodniku njegova stana a isto tako smo u podrumu napravili »dvoranicu« za trening – kaže Edi spominjući prve sprave s kojima se vježbalo. Nabavljali smo takozvane utege kako smo znali. Bili su to komadi šine sa željezničkih tračnica, pragovi s pruge natopljeni uljem. Bili su stoga malo teži. Sve smo to pilili i stavljali na šipke. Dobivali smo tako jednoručne i dvoručne utege. Isto tako smo pravili utege ili topeći olovo ili praveći te sprave betoniranjem. Osim toga doma smo se, u stanu sami snalazili za prečke, vratila, razboje i neke druge sprave. Davali smo bravarima da nam ih naprave po nekim našim nacrtima. Bili smo samouki u tome. Nije kao danas bilo tih rekvizita na prodaju u sportskim dućanima. Danas utega za bildere ima na prodaju na svakom koraku. U susjedstvu je tada bilo još nekih koji su bili zainteresirani za vježbanje. Pokazivao sam im i objašnjavao kako se to radi budući da sam već prekinuo s gimnastikom i prešao na body bilding. Bio nam se priključio Darko Mrakovčić, s nama je trenirao često.
Način treniranja je bio »po sluhu« uz razne informacije koje su stizale na kapaljku i to iz inozemstva.
Spasonosni pomorci
– Imali smo nekoliko prijatelja pomoraca, koji su nam donosili neke skice treninga poznatih ljudi kao što je spomenuti Steve Revees – sjeća se Šegon. To smo onda čuvali za sebe ili bismo neke tajne krali od drugih. Recimo, Franjo Arbanas, zvani Frenki, koji je tada stanovao na Belvederua porijeklom je iz Ledenica, je bio jako lijepo građen. S nama je bio i Darko Mrakovčić, pokojni Duško Babić
Dečki s Brajde su znali i za momke iz drugih dijelova grada, koji su također utezima oblikovali svoje tijelo.
– I dan danas je poznat Ivan Rudelić, koji je bio individualist kao i mi. On je još uvijek lijepo građen iako je prekinuo s treninzima dok ja još uvijek redovno vježbam. Znan je bio i Ive Pađen, poznat kao Ive Škina. Nikada se nije vježbalo zajedno, svaka grupa je bila na svom terenu. Ljeti bismo se pogledavali i uspoređivali tko je više uspio, tko je bolji.
Privlačili smo djevojke
Naravno da djevojke nisu bile ravnodušne na skladno građene dečke.
– Privlačili smo pažnju, bilo je pogleda djevojaka. Bili smo lijepo građeni, a osim toga i zabavni. Nismo bili neki povučeni i samozatajni tipovi. Voljeli smo ples, normalan život, popiti piće, društvo, pjesmu. Sve to zajedno je pridonosilo našoj želji da u treningu budemo još bolji.
Edija veže ljubav za trening, u svemu vidi zdravi način života.
– U ta vremena već su bili poznati dizači iz ondašnjeg TAK-a »Rijeka« kao recimo Enzo Blažić i pokojni Ivan Helman, kasniji svjetski veteranski prvak. On me bio kasnije, videći kako izgledam, nagovarao da se prijavim za natjecanje veterana bildera, ali ja sam odugovlačio s tim. Vježbao sam za svoju dušu, u biti za svoje zdravlje. Uvidio sam da je sve to dobro i za psihu po onoj staroj »u zdravom tijelu zdrav duh«. Lijepo si građen a lijepo je vidjeti čovjeka u tim godinama tako dobrog zdravlja i takvog izgleda. Uglavnom sam bio individualist, počevši od gimnastike. U mom body bildingu je bilo i prekida. Bio sam se počeo baviti veslanjem, ali mi je to bilo naporno. Moram sam trenirati prije i poslije škole i to svakodnevno u dvorani za veslanje, ne na moru, a uz to sam i bildao kod kuće. Poslije par mjeseci sam odustao od veslanja, dojadilo mi je.
Nismo htjeli tablete
Proteini ili čak steroidi o kojima se u tom svijetu često danas govori za ondašnje riječke bildere su bili nešto od čega se zazire.
– Jedan pomorac, izvjesni Joža nam je pokušao dati nekakve tablete, ali mi nismo htjeli te dodatke, zazirali smo od toga. Možda je to u ovo doba smiješno, ali mi smo imali neke svoje načine »pojačane ishrane«. Nakon treninga u podrumu odlazili bismo u donji park Andrije Hosta, kojeg smo nazivali »zoološki vrt«. Tamo su bile razne sprave, vratila, karike i slično te smo tu odlazili na dodatno vježbanje. Poslije svega bi otišli u dućan, kupili bismo po bocu piva i čokoladu za kuhanje. To nam je bio kao protein. U ono doba nije bilo tih današnjih raznoraznih preparata, dodataka za prehranu body bilderima, koje nude razne prodavaonice. Inače, dobro smo se hranili, imali smo podršku roditelja. Recimo, Pavokovićeva baka Slavonka je dobro kuhala. Naravno, to je bila domaća hrana. Uskoro se u Rijeku doselio i njegov ujak, znani nastavnik tjelesnog odgoja Ivan Pavoković, zvani Bajo, koji nam je također pomagao. Znao nas je i fotografirati.
U amaterskim uvjetima vježbalo se profesionalnim intenzitetom, sve začinjeno ljubavlju pravih entuzijasta.
– Valja istaknuti da smo vježbali cijelo tijelo a ne kao što se radi danas. Ja recimo danas treniram dvije grupe mišića na dan, prije se treniralo cijelo tijelo. Nismo znali da se treba odmarati već smo trenirali svakog dana po jedno sat vremena i još bi otišli u »zoološki« istezati se na spravama. Znalo je biti po mjesec dana pauze nakon čega bi vježbali nekoliko mjeseci. Nismo imali neki razrađeni plan treninga, nismo bili educirani kako treba raditi i odmarati tijelo, kako treba nekoliko dana za odmor pojedinih mišića.
Prosječno – 20 tona
– U mirovini sam već šest godina. Radio sam kao komercijalist, često sam bio u kafićima. Vidio sam da je to nezdravo, kao umirovljenik, izabrao sam sport, priča Šegon koji i danas podiže silne tone tereta za svoj gušt.
