Prošle je godine riječka publika vidjela radove u nastajanju, a sad su ih u svom cjelovitom obliku predstavili autori Senka Baruška, Gordana Svetopetrić (plesačice Sanja Josipović i Petra Chelfi) te Žak Valenta i Jorge Correa Bethencourt
RIJEKA Dani samostalnih plesnih autora iz Rijeke održani su u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. U travnju prošle godine riječka publika mogla je vidjeti prezentaciju radova u nastajanju, a sada su oni prikazani u svom cjelovitom obliku. Stoga je zanimljivo pratiti što se događalo i mijenjalo od inicijalne ideje do završnog projekta, odnosno kako se razvijao kreativni proces.
Na početku večeri s kraćom izvedbom »Hvala ti!« predstavila se Senka Baruška. Njene koreografske zamisli proizlaze iz promišljanja u sferi duhovnosti, što je tema koja je danas u području umjetnosti pomalo zapostavljena ili čak i prezrena. Baruška tako oživljava vezu između božanskog nadahnuća i umjetnosti, između Kreatora i umjetnika, Stvoritelja i stvorenja. U konceptu koji je sama osmislila, Senka Baruška spušta se na pozornicu u ljuljački, noseći u rukama svijetleću kuglu. Odjevena u bijeli kostim protkan zlatnim nitima (kreacija Mateje Pasarić), izvođačica plesni pokret povezuje s ekspresijom lica, upirući pogled prema Nebu. Odnos između nje i Kreatora pritom nije lišen dvosmislenosti – on je ponekad pun radosti, a nekad je toliko bolan – do fizičke boli. Svoje spiritualno iskustvo Senka Baruška podijelila je i s gledateljima, darujući im duhovne poruke i svjećice dobrote. Glazbu za njen projekt potpisuju Josip Maršić i Zoran Medved, oblikovatelj svjetla je Alan Vukelić, a producenti su Centar »Koraki« i Plesni art laboratorij.
Sanjači
Sljedeća izvedba uvela je publiku u svijet snova. Gordana Svetopetrić autorica je projekta »Snoviđenja, hakiramo se«, koji je inspiriran radovima Stephena Labergea, »Tibetanskom knjigom snova i sanjanja«, lucidnim sanjačima i tekstovima ruskih hakera snova. Veza između plesa i snova je u tome što i snovi imaju svoju koreografiju, koja se u predstavi razrađuje u nizu nadrealnih slika, povremeno isprekidanih uplivom diskursa realnosti i svakodnevice. Kroz svjetove snova i lucidnog sanjanja gledatelje su provele izvrsne plesačice suvremenog plesa Sanja Josipović i Petra Chelfi, koje u pojedinim sekvencama i glume. Njihovi plesni pokreti u stalnom su dijalogu s glazbom Alena Svetopetrića i Silvija Pasarića. Kostime je također osmislila Matea Pasarić, a oblikovatelj svjetla je Alan Vukelić.
Na kraju plesne večeri izvedena je predstava »Dijagnoza: umjetnost« prema konceptu Žaka Valente. U ovom projektu Valenta i dramaturg Andrej Mirčev bave se fenomenom psihijatrijskog poremećaja kao poticaja za izvedbu i kreativno stvaranje uopće. Predstava »Dijagnoza: umjetnost« tako podsjeća na niz umjetnika – od Antonina Artauda, Vincenta van Gogha i Virginije Woolf, do Sarah Kane, Čajkovskog, Nižinskog i Leopolda M. Panera, koje povezuje i to što su patili od duševnih bolesti. Dok su neki od njih svojim umjetničkim stvaralaštvom i djelovanjem raskrinkavali društvene i umjetničke konvencije, s druge strane stigmatizirani od društva svoje živote proživljavali su, pa i okončavali, u sterilnom okruženju sanatorija.
Groteskni duet
Koautori i izvođači Jorge Correa Bethencourt i Žak Valenta ovu temu razrađuju nizom suptilnih (auto)biografsko-faktografskih asocijacija na živote spomenutih umjetnika. Pritom se u njihovom pristupu osjeća i (samo)ironija, čime je izbjegnuta moguća patetika. Bethencourt i Valenta utjelovili su groteskni duet, gradeći izvedbeni materijal na stiliziranim kompulzivno-opsesivnim pokretima, tikovima, fobijama i autodestruktivnim gestama, dok se njihova izvedba temelji na kombinaciji plesnog, mimskog, fizičkog i verbalnog teatra.
U prvom prizoru groteskna figura muškarca (Žak Valenta) odjevenog u crnu baletnu haljinicu pred imaginarnim ogledalom uvježbava baletne korake, a u sljedećem prizoru Valenta i Bethencourt utjelovljuju umjetnike zatočene u zatvorenom bolničkom ambijentu, gdje se njihovo »kreativno ludilo« isprepleće s postavljenom dijagnozom. U sljedećim prizorima Žak Valenta i Jorge Correa Bethencourt s dosta (auto)ironije prilaze i samom bavljenju kazalištem, a groteskni dvojac pokazat će da se odnos prema umjetnicima-duševnim bolesnicima kreće od potpune marginalizacije do preuveličavanja i nekritičkog obožavanja. Bez obzira jesu li u pitanju umjetnici ili obični pojedinci koje društvo smatra »ludima«, predstava »Dijagnoza: umjetnost« postavlja pitanje što je zapravo »normalno« i društveno prihvatljivo, a što nije? Otvarajući jednu intrigantnu i tabuiziranu temu, ona istodobno poziva i na uvažavanje onih koje je društvo obilježilo kao drugačije. Osim toga, ova predstava video materijalom (udruga UKUS) podsjeća i na vrijeme kad su duševni bolesnici »liječeni« elektrošokovima, što zalazi i u područje medicinske etike. I danas, nažalost, ima sredina koje duševnu bolest tretiraju na posve neljudski način. Predstava Žaka Valente uspjela je u detektiranju ovih problema i postavljanju pitanja. Pored Valente, kao svestran i zanimljiv izvođač i autor predstavio se Jorge Correa Bethencourt. Glazbu iznova potpisuju Josip Maršić i Zoran Medved, a dizajn svjetla Alan Vukelić.
