Edo Ribarić - nikad mu nije bilo teško sjesti za volan / Foto Marko GRACIN
Moj je cijeli život bio vezan uz aute, još od djetinjstva, jer moj je pokojni otac bio službeni vozač direktora Luke. Ja sam pak najprije počeo raditi u Pošti, a potom sam 14 godina proveo i u Hrvatskim cestama vozeći direktora. Prije 20 godina zaposlio sam se na Rektoratu i vozeći rektore prošao sam milijun kilometara
U 43 godine dva milijuna prijeđenih kilometara, stotine tisuća sati za volanom i ni jedna prometna nesreća, već samo pokoja kaznica za prebrzu vožnju, ali bez ijednog kašnjenja na odredište i bez dana bolovanja – tako Edo Ribarić opisuje svoj radni vijek koji upravo završava na Sveučilištu u Rijeci gdje je posljednja dva desetljeća proveo kao vozač rektora. Međutim, njegov je radni vijek bio daleko više od od pukih brojki, koje su istini za volju impresivne. Jednostavno, on je sastavni dio riječkog Sveučilišta, sveprisutan, jer posljednjih 20 godina nije bilo događaja, sastanka, službenih putovanja, svečanosti bilo koje vrste, a da Ribarić nije bio tu strpljivo čekajući da događaj završi i tako kroz niz rektorskih mandata. On je i prva osobu koju bi svatko tko ulazi u Rektorat ugledao, jer sate i sate provodio je sa svojim autom ispred zgrade uprave Sveučilišta, a iako priznaje da je to nekada znalo biti i malo »štufno«, ipak kaže kako svoj posao nikada ne bi zamijenio, jer naprosto ga je obožavao.
Lučin – najdraži
– Čekanje je znalo malo biti problem, ali čovjek se nauči kao magare na batine. Uvijek su tu i drugi kolege, vozači ministara i drugih rektora pa se to vrijeme čekanja skrati ćakulom i kavom. Obožavam taj posao, volim voziti i nikada mi nije bilo teško sjesti za volan. To je posao koji ti je urođen. Ne može svatko raditi taj posao, ipak ga treba voljeti, jer to je takav život da obitelj dosta pati. Naporno, jer nema vikenda, praznika i fiksnog radnog vremena i zato sam zahvalan supruzi koja je odgojila dvoje djece i držala ne tri, nego četiri kuta kuće.
Od kada znam za sebe bavim se autima. Moj je cijeli život bio vezan uz aute, još od djetinjstva, jer moj je pokojni otac bio službeni vozač direktora Luke. Ja sam pak najprije počeo raditi u Pošti, a potom sam 14 godina proveo i u Hrvatskim cestama vozeći direktora. Prije 20 godina zaposlio sam se na Rektoratu i vozeći rektore prošao sam milijun kilometara, prvi milijun prošao sam na prijašnjim poslovima, ali ponosno mogu reći da nikada nisam zakasnio i nikada nisam imao udes u svih 43 godina. Znala se tu i tamo dogoditi pokoja kaznica zbog prebrze vožnje, ali više od toga ništa. Nemam dana bolovanja, a kada bih otišao na godišnji već mi je nakon par dana posao nedostajao, priča Ribarić.
U 43 godine vožnje, dva milijuna kilometara bez nesreće
Zahvaljujući toj njegovoj vožnji na razne sastanke i događanja nije kasnila rektorica Katica Ivanišević, kao ni rektori Danilo Pavešić, Josip Brnić, Daniel Rukavina te Pero Lučin za kojeg Ribarić kaže da su već 17 godina zajedno i priznaje najdraži mu je rektor.
– U osam godina koliko je Lučin bio rektor tri smo godine proveli zajedno na cesti, a vozio sam ga i prije dok je bio prorektor pa se tih 17 godina vožnje pretvorilo u prijateljstvo. Uvijek je tu poštovanje, ali tijekom vožnje priča se o svemu, od sporta do privatnog života. Voziti rektora to je velika čast. Kod nas se to možda tako ne doživljava, ali u Italiji ili Austriji rektor je drugi čovjek u državi, kaže Ribarić.
Koji automobil i u kojem periodu je vozio točno zna, a bilo je tu »mazdi«, »peugeota«, »opela« i rijetko su ga ostavljali »na cjedilu«. No, kada bi se i dogodilo da mu automobil otkaže poslušnost, opet ne bi zakasnio na odredište, a koliko je u svom poslu uspješan dokazuje i srebrna značka Udruženja vozača i automehaničara koju je dobio još u vrijeme bivše Jugoslavije.
Edo Ribarić s kolegama koji su ga ispratili u mirovinu
Ono što ga posebno veseli i ispunjava ponosom je da je bio, kaže, jedan mali kotačić u izgradnji Sveučilišnog kampusa, jer zajedno s rektorom prošao je tisuće kilometara na relaciji Rijeka-Zagreb i rješavao probleme.
Upoznati Edu nešto je predivno – kaže bivš rektor riječkog Sveučilišta akademik Daniel Rukavina te dodaje kako je s njim radio devet godina, a to je 3.500 dana.
– To su stotine tisuća prijeđenih kilometara i tisuće i tisuće sati iznad svega zajedničkog posla, ali i prijateljstva kroz koje upoznaš čovjeka. Edo je vrhunski profesionalac. U tih devet godina nikada nismo došli u pogibeljnu situaciju. Edo je vrlo ugodan i uglađen čovjek, spreman za šalu i stvorili smo poseban odnos i prijateljstvo. Bilo je tu bezbroj zajedničkih dogodovština, a u tih devet godina nije ni sekunde kasnio. Automobil je njegovo ogledalo, uvijek besprijekorno čist i dotjeran, kaže akademik Rukavina.
I donedavni rektor Pero Lučin potvrđuje da s Edom nije bilo kašnjenja te da su mu odlike velika sigurnost i pouzdanost.
– Neki dan smo računali, onako u grubo, da smo zajedno prošli 300 tisuća kilometara, a kada se to preračuna u dane onda je to oko tri i pol godine na autocesti za Zagreb, Split, Osijek… Ne sjećam se da je ikada zakasnio, istina nekada je trebalo »nagaziti«. Možda se čini da je posao vozača jednostavan, ali nije. Puno je to vožnji po lošem vremenu i puno čekanja. Jako je važno imati pouzdanje, a to sam sam s Edom imao. Razvili smo prijateljski odnos, zaključuje Lučin.
– Idem zadovoljan u mirovinu jer znam da u tom Kampusu postoji i komadić moje zasluge. Svi oni koji rade za Sveučilište i rade u Rektoratu trebali bi biti ponosni. Kao Sveučilište zbilja smo jedno od boljih u regiji i zadnjih smo godina puno napredovali, priča Ribarić.
Ima on puna usta hvale za zaposlenike Rektorata, ali i za Studentski centar, jer kao vozač probao je kuhinje svih hrvatskih sveučilišta, međutim ova riječka po njegovom sudu najbolja je.
– Naš je Studentski centar na najvišem nivou i mogu reći da nema boljeg bakalara na gulaš i na bijelo od bakalara riječkog Studentskog centra, otkriva Ribarić.
Nevjerojatna sreća
Kako hvali svoje nadređene u Rektoratu tako ima samo dobre riječi i za svoje kolege, vozače drugih hrvatskih rektora i ministra, jer kaže bili su odlična ekipa, a da je tome tako dokaz je slika koju su mu darovali kao oproštaj za kraj radnog vijeka za volanom.
Tijekom radnog vijeka dao je i doprinos Domovinskom ratu. Zadovoljan onime što je radio i kako je radio protekla četiri desetljeća Ribarić otkriva i jednu nevjerojatnu sreću koja ga je zadesila prije deset godina. Malo je onih ili ih gotovo ni nema kojima stan, automobil i sto tisuća kuna padnu s neba, a upravo se to dogodilo njemu zahvaljujući nagradnoj igri Croatia osiguranja.
– Uvijek sam mislio da su nagradne igre naštimane, dok mi se nije dogodilo da sam dobio stan u Zagrebu, »golf plus« i sto tisuća kuna. To je bio totalni šok, mislio sam da će mi srce otkazati. Najprije nisam vjerovao, bio sam uvjeren da su mi moji dečki, kolege, namjestili pušku. Bila je to glavna nagrada ukupno vrijedna milijun kuna, kaže Ribarić.
Ta mu je nagrada osigurala i buduću aktivnu mirovinu, jer stan u Zagrebu je prodao i kupio apartman i barku na Krku kako bi imao ispunjene umirovljeničke dane, a bit će oni ispunjeni, kaže, i druženjem s unucima, četrnaestogodišnjim Tonijem te petnaest mjeseci starim Jakovom. Tu je west terijerka koja ga godinama vjerno čeka pri povratku s puta i bez obzira u koje doba noći stigao njih dvoje idu zajedno prošetati.
