Tužna obljetnica

DESET GODINA OD BEZUMNOG UBOJSTVA Tog su dana umrli i Simke i Rijeka kakva je nekad bila

Marinko Glavan

Grupa građana pokrenula inicijativu za pomoć obitelji nesretnog Simkea, koju su otad snašle i druge brojne nevolje, ali i formalno obilježavanje žrtve i mjesta na kojemu se zločin dogodio, ne s ciljem pukog postavljanja spomen-ploče, nego stvaranja mjesta trajne kolektivne svijesti o potrebi suprotstavljanju zločinu



U ponedjeljak se navršava točno deset godina od tragične smrti Vitomira Jovičića – Simkea, događaja koji će ostati trajno zapisan u svijesti Riječana kao podsjetnik na banalnost zla, nemoć slabih da se sami odupru nasilju, kao i nesposobnost društva da ih zaštiti od nasilnika kojima su upravo oni, najslabiji, najlakše žrtve.


Simke, blaže duševno zaostao 36-godišnjak, dobro poznato lice svima koji su iole zalazili u središte Rijeke, te je večeri, 8. travnja 2009. godine, imao zlu sreću da u svom redovitom izlasku po centru grada dođe »na Kont« i tamo susretne poznatog nasilnika Arnolda Uremovića, tada 24-godišnjaka, koji ga je, nakon što ga je tjerao da pleše, bez ikakvog razloga i povoda, podigao i bacio u hladnu i nabujalu Rječinu u kojoj se Simke, sitan i nemoćan, utopio.


Sve se odigralo pred desecima ljudi, no Simkeu nitko nije priskočio upomoć. Iako bi se sad mogli zgražati nad samim nasilnikom, kao i okretanjem glave većine prisutnih pred nasiljem i zločinom, iz Simkeove smrti valja izvući druge poučke, prvenstveno one o suprotstavljanju nasilju, jer i tada se pojavila skupina odlučnih mladih ljudi, čija je inicijativa, započeta na društvenim mrežama, dovela do rasvjetljavanja svih tragičnih okolnosti te večeri, a u konačnici i do otkrića i posljedičnog kažnjavanja počinitelja zločina.




Tužna priča o Simkeovoj smrti nipošto nije jednosmjerna ni jednoznačna, niti govori o jednom trenutku u kojemu je okončan život mladog čovjeka.


To je višeslojna, dugotrajna saga o nasilju i suprotstavljanju istom tom nasilju, o psihologiji mase u kojoj, što je broj veći, individualna odgovornost je manja, ali i o onima koji su odlučili nešto poduzeti, kao i o sasvim osobnoj tragediji obitelji koja će zauvijek ostati obilježena gubitkom svog, zbog bolesti, možda i najmilijeg člana. Jednako tako, to mora ostati i priča o potrebi da se svako slično nasilje, u društvu obilježenom njime, edukacijom, potporom slabijima, sprečavanjem ili barem, ako se ne može spriječiti, pomaganjem u otkrivanju počinitelja, sankcionira.


Da se ne zaboravi


Deset godina kasnije, grupa građana, posve neformalna, odlučila je pokrenuti inicijativu za pomoć obitelji nesretnog Simkea, koju su otad snašle i druge brojne nevolje, ali i formalno obilježavanje žrtve i mjesta na kojemu se zločin dogodio, ne s ciljem pukog postavljanja spomen-ploče, nego stvaranja mjesta trajne kolektivne svijesti o potrebi suprotstavljanju zločinu.


Među pokretačima su se našli riječki humanitarci i aktivisti Saša Pavlić, poznat po nošenju križa od Rijeke do Zagreba za pravo na lijekove za djecu oboljelu od rijetkih i teških bolesti, Sandi Basić, Zoran Grozdanov, Marin Miočić Stošić i brojni drugi.


Datum Simkeovog ubojstva trebalo bi trajno obilježavati kao Dan sramote grada, kaže Pavlić, koji je zajedno s ostalim članovima neformalne inicijative uputio poziv svim sugrađanima, ali i ravnateljima osnovnih i srednjih škola, da s učenicima sutra, u vremenu između 18 i 19 sati dođu na most »na Kontu«.


Želja im je, ističe Pavlić, da se posjet mjestu zločina ne svede samo na sutrašnji dan, već da postane dio odgoja i edukacije riječkih školaraca o potrebi sprečavanja nasilja, kako se slični grozni zločini u budućnosti ne bi ponavljali.


– Ne smijemo imati kolektivnu amneziju kada je riječ o ovom slučaju. Želja nam je da učenici dođu na to mjesto, da im njihovi nastavnici objasne što se dogodilo, kao i da svi zajedno moramo raditi na tome da se tako nešto ne ponovi. Ne želimo nikog osuđivati, samo potaknuti svijest o tome da kao društvo, svi mi, moramo pokušati spriječiti ovakve događaje. Nismo tu da upiremo prstom u krivce i prozivamo, nego da se ta borba protiv nasilja pretoči u svakodnevicu, u edukaciju mladih. Djeci treba od malih nogu pokazivati i objašnjavati potrebu suprotstavljanja nasilju, kao i što učiniti ako svjedoče nasilnom činom, kako postupiti, koga nazvati, kako se ponašati. Ne smijemo okretati glavu pred nasiljem i učiti djecu da čine to isto i prave se da se ništa nije dogodilo jer se to njih ne tiče, kaže Pavlić ipak dodajući kako, nažalost, nitko od ravnatelja riječkih škola nije odgovorio na dopis članova inicijative da se pridruže obilježavanju godišnjice Simkeove tragične smrti.


Inicijativa je dopis poslala i riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu, kao i svim političkim strankama i nezavisnim gradskim vijećnicima u Rijeci, sa zahtjevom da se mjesto Simkeovog stradanja obilježi spomen pločom, s njegovim imenom, datumom smrti i kratkim objašnjenjem što se na tom mjestu dogodilo. S tim ciljem pokrenuta je i online peticija.


– I sada tamo postoji ploča s natpisom »Hrabrost je odabrati nenasilje«, ali želimo da se konkrento napiše zbog koga i čega je ona na tom mjestu, koje bi trebalo postati mjesto edukacije i odgoja novih generacija u borbi protiv nasilja. Od gradonačelnika, ali i od drugih političkih aktera u gradu dobili smo povratne dopise u kojima se svi slažu s tom idejom pa se nadamo da će uskoro biti i realizirana, kaže Pavlić.


Neka se više nikad ovako nešto ne ponovi – prve su riječi koje nam je izrekla Simkeova sestra Ratka, s kojom smo razgovarali uoči obilježavanja desete godišnjice smrti njenog brata. Godine prolaze, kaže nam, ali bol i tuga ne prestaju. Simkea, omiljenog u obitelji, kakav je bio i među Riječanima, često se sjete i o njemu razgovaraju.



Godine prolaze, bol ne


– Uvijek ga se sjetimo. Znate i sami kakav je bio, onako blag i drag. Pričamo o njemu, a često se i nasmijemo, govoreći o tome kako bi on sad reagirao u nekoj situaciji ili što rekao. Nažalost, više ga nema. Nastojim o tome što manje razmišljati, teško se sjetiti kako je otišao, bez ikakva povoda. Ne zanima nas njegov ubojica ni osuda, jer Simkea i tako ništa od toga neće vratiti. Najteže je našoj majci, kao što je bilo teško i ocu koji je nedavno, nažalost, preminuo. Bio je srčani bolesnik, a vjerujem da mu je bratova smrt još dodatno pogoršala stanje i skratila život. Braća i ja imamo svoje živote, iako nema dana da ne pomislim na Simkea, ali naša majka je ta koja najviše pati. Doživjela je ono što niti jedan roditelj ne bi trebao, smrt svog djeteta. Ona s tim živi svaki dan, svaki trenutak. Otkako je slabo pokretna, zbog moždanih udara, pa više ni ne može izlaziti iz stana, o svemu tome nažalost razmišlja još više, a nema toga što majci može ublažiti bol zbog gubitka djeteta, kaže Ratka.


Ona sama ističe kako o tragičnoj bratovoj smrti ne voli previše govoriti, ali i da ne želi da taj besmisleni zločin bude zaboravljen.


Ne volim o tome ni razgovarati izvan kruga obitelji, osim kad me netko pita ili započne tu temu. Ne želim ništa ni skrivati, jer mi nemamo razloga sramiti se, ali teško je o tome govoriti. Majka sam dvoje djece, ali i s njima rijetko o tome razgovaram iako su sad već dovoljno veliki da me pitaju. Kad me pitaju kažem im što se i kako dogodilo. Oni to znaju, a upravo zbog tragične sudbine svog ujaka, moj sin je odlučio da nikada neće biti nasilnik, nego da će se baviti sportom. Nadam se da će iz ove naše tuge proizaći upravo to, da se učini sve da se mlade ljude nauči kako biti nenasilan i da se ovakve priče ne ponavljaju, zaključuje sestra nesretnog Simkea.


Film o Simkeu


U povodu obilježavanja desete godišnjice Simkeove smrti u poendjeljak će na Kanalu Ri biti prikazan i film Ane Mušnjak »Simke – priča o legendi grada«.


Mušnjak danas, deset godina nakon tragičnog događaja, kaže kako je nakon Simkeove smrti zaredalo više slučajeva nasilja koji su zadobili veliku medijsku pažnju.


– Čini mi se da je taj film i dalje aktualan, za neke nove generacije, koje se tog događaja vjerojatno ni ne sjećaju. To je tema koja je uvijek aktualna, a danas možda i više nego onda kada smo film snimali. Nikad nije previše priče na tu temu. Pogotovo zbog toga što je Simke bio, da tako kažem, drugačiji, slabiji od većine, i tjelesno i duševno, a postao je žrtva jednog rabijatnog kriminalca koji uopće u tom trenutku nije trebao biti na slobodi, što je već priča o našem pavosudnom sustavu, sama za sebe.


Dobro je da smo kao društvo zapravo više osvijestili problem nasilja, ali moramo učiniti više na njegovom sprečavanju. I zbog toga mislim da je dobro što se film ponovo prikazuje, baš zbog generacija koje dolaze, kaže Mušnjak.



Pomoć za Simkeovu obitelj


Inicijativa grupe građana ima i još jedan konkretan cilj, a to je prikupljanje pomoći obitelji Vitomira Jovičića Simkea koja živi u teškim uvjetima – u Starom Gradu, u potkrovlju koje prokišnjava. Kako je nedavno preminuo i Simkeov otac, majka, i sama u teškom stanju nakon više moždanih udara, ostala je bez ikakvih primanja, do okončanja ostavinske rasprave i stjecanja prava na mirovinu pokojnog supruga.


– U svim našim humanitarnim akcijama sudjelovao je i pomagao nam Simkeov brat Mirko. Što god da smo pokrenuli, on se uvijek pojavi i samo krene raditi, bez puno pitanja. Vrijeme je i da mi, svi zajedno, pomognemo njemu i njegovoj obitelji, posebno majci koja živi u neadekvatnim uvjetima u potkrovlju. Barem da joj uredimo stan, kaže Pavlić, pozivajući sve sugrađane da sudjeluju u pomoći obitelji Jovičić uplatom na račun Mirka Jovičića, IBAN HR6823400093233157221.