A ča da van rečen, ova naša petrolejka bila je u funkciji do 1939. kad je na Zlobinsko Brdo došla struja. Sad nan opet dobro dojde. Svić imamo, lampadin isto tako. Kištru san ispraznila, skuhala san ono ča more stat i ćemo valjda nekako zdurat doklen struja ne dojde. Glavno da telefon dela, govori Irena Tadej
U Zlobinskom Brdu, naselju što razdvaja Primorje i Gorski kotar, električna energija »ne stanuje« od nedjelje, točnije od prvih sati ponedjeljka kad su stupovi dalekovoda popustili pred ledenom stihijom. Oni koji ne popuštaju, neovisno živjeli uz žarulju ili svijeću, četvero je stanovnika tog pitoresknog seoca – Irena i Vjeko Tadej te Mira Polić i Slavko Špiler. Teče šesti dan, kako oni u šali rekoše – romantike. Ma koliko se djelatnici HEP-a trudili da ih vrate u civilizaciju, a trude se maksimalno, struje u Zlobinskom Brdu još uvijek nema.
I voda je problem
– Da nama i voda ne ovisi o električnoj energiji, ne bi nas ova situacija toliko pogađala, no kako nemamo vodovod nego hidrofor, slobodno mogu reći da vode imamo u ograničenim količinama jer je nema tko kalat iz šterne i nosit u kuću, a struje uopće nemamo, kaže 83-godišnji Vjeko Tadej i dodaje – godine su tu, moraš nosit drva, moraš nosit vodu, to se nanosiš po cel Božji dan. Dosadilo bi i puno mlađima nego ča smo mi.
Na upit možemo li im bilo kako pomoći, donijeti nešto, odnijeti nešto i teta Irena, i Mira odgovorile su isto. Naime, one bi koji Feniks jer su im noći bez TV-a pojele zalihe. A ako se nađe i koji Novi list od onih što im je promaknuo za ovih dana izolacije, dobro bi im došao.
– Tek toliko da budemo u toku, kaže barba Vjeko.
Ništa lakše, odgovorismo, pa sad već na Zlobinskom Brdu ne nedostaje ni skandinavki, ni talijanki, ni…
Doznajemo da su on i supruga mu Irena svoju komotnu katnicu sveli na korištenje dvije prostorije – kuhinje i dnevnog boravka. Zašto? Zato jer gornji kat griju na termo peć, što znači »niš od grijanja«, a donji na drva, što pak znači »toplo kao u njedrima«.
– A ča da van rečen, ova naša petrolejka bila je u funkciji do 1939. kad je na Zlobinsko Brdo došla struja. Sad nan opet dobro dojde. Svić imamo, lampadin isto tako. Kištru san ispraznila i se ča j’ bilo nutri poslala sinu v Riku, skuhala san ono ča more stat i ćemo valjda nekako zdurat doklen struja ne dojde. Glavno da telefon dela, ako ne i mobitel, pa se čovik opet malo bolje osjeća, govori Irena i dodaje kako su im večeri baš romantične – tri sviće gore, ja rješavan križaljku ili slažen pasijans, a Vjeko sidi i razmišlja.
Vjeko dodaje da je i do sad bilo i snijega, i leda, i da su puno puta do sad bili po nekoliko dana odsječeni od svijeta, ali da ovako nešto ne pamti.
– Moran priznat da nas je ova situacija uvelike zatekla. Dok je struje, onda niš ne misliš, a kad se dogodi ovakvo nešto, onda je kasno mislit, zaključuje Vjeko i dodaje kako se prijatelji u nevolji poznaju, a njihovi su se do njih probili dočim je prva ralica prošla.
Jurićeva struja
– Ma odmah su Zvonko Kružić i Ivan Polić Jurić bili tu. Kod interventna služba su. Jurić nan je donesal i nekakov akumulator pa smo to nešto spajali i svitla je bilo jedno uru, a onda niš. Danas da će donest drugi, pa ćemo ča probat improvizirat, a Zvone će malo pomoć oko vodoopskrbe. Ma samo da malo porazgovaramo, već je lakše, završava rečenicu Vjeko, a »interventni tim« upravo s novim akumulatorom ulazi u kuću.
I u tom je trenutku od silnog smijeha i šale u kući Tadejevih zasvijetlilo i bez »Jurićeve struje«. Što ti je duh!
Duha i izdržljivosti ne nedostaje ni u kući Mire Polić koja jako dobro pamti kad je sve otišlo u trešće.
– Taman sam gledala CSI Miami kad je gore u šumi ruknulo, pa zabljeskalo i nestalo struje. Od onda samo svijeće. Bilo je negdje između pola noći i jedan u noći s nedjelje na ponedjeljak. Da, imam puno blaga ali prilagodiš se danim uvjetima, pa ga nahranim dok se još vidi. A teško je, ali što je – tu je. Preživjela sam ja i gore stvari, kaže Mira, i dodaje da joj fali to što ne može gledati svoje omiljene serije i vesti goblen, ali da večer nekako prođe i uz križaljku ili dobrog starog Harolda Robbinsa. Nema veze što je sve to pročitala već tko zna koliko puta.
I tako, riječ po riječ, i još jedan mrak obavi Zlobinsko Brdo i njegovih četvero vjernih stanovnika. Mi odosmo ka svjetlu, oni ostadoše uz plamen svijeća. Do kada? Dok izuzetni napori djelatnika HEP-a ne urode plodom.
