Morski prasac

CHARLIJEV NOVI TURIZAM Kako su stvorena riječka alter-mjesta na kojima bogati stranci od oduševljenja časte cijelu plažu

Edi Prodan

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Ma kakav »beach bar kralj«?! Pa ja sam u čitav taj posao ušao kako bih dokazao da je moja sintagma »Novi hrvatski turizam« itekako moguća. Odlučio sam, u čemu mi je dakako pomoglo i desetogodišnje iskustvo čelnog čovjeka »Palacha«, krenuti u svoju osobnu ugostiteljsku avanturu



Ma koliko se mi ljutili, negodovali ili relativizirali, u životu je naprosto tako: nekima je darovano više. Više mašte, više kreacije, više inteligencije. Više hrabrosti.


Damir Čargonja Čarli je po iskonskom zovu prirode, po onom što nam je dano – umjetnik. Teško ga je ugurati u neku klasičnu ladicu, ali recimo da se dobro snalazi u postmodernizmu. U kojem je uglavnom sve dozvoljeno. Primjerice povezati dvoje smrtnih neprijatelja – umjetničku nesputanost i kapitalizam.


– Oduvijek se to u meni miješalo. Dominantno sam dakako osoba koja je sklona svakojakim provokacijama kako bi umjetnost bila zadovoljnija, ali s druge strane mi je potpuno jasno da se u današnje doba ma kakva neovisnost ne može realizirati bez materijalne – neovisnosti, naglašava nam Damir Čargonja Čarli, dok razgovaramo u jednom od njegovih, idejom i položajem, ulančanih beach barova.




Svima znanih, s krajnje strane zapadnih riječkih teritorijalnih voda: Morski prasac, Empeduja i najmlađi od njih, Prasowski. Kultni riječki beach barovi koji, za razliku od institucionalne šutljivosti, neprestano preispituju i pomiču granice naše snošljivosti.



S Čarlijem smo se »instituicionalno« sreli, jer bez tog okvira to inače tijekom ljeta činimo skoro svakodnevno, kako bismo proniknuli u tajne njegovog uspjeha, statusa »beach bar kralja« riječke obale.


– Ma kakav »beach bar kralj«?! Pa ja sam u čitav taj posao ušao kako bih dokazao da je moja sintagma »Novi hrvatski turizam« itekako moguća. Istina, prvotno mi je u fokusu bio Goli otok, no tamo se, nakon niza političkih potresa, nije dogodilo baš ništa. Odlučio sam stoga, u čemu mi je dakako pomoglo i desetogodišnje iskustvo čelnog čovjeka »Palacha«, dakle osobe zadužene ne samo za njegovu osnovnu djelatnost, nego i za opće poslovanje, pa tako i njegov ugostiteljski dio, krenuti u svoju osobnu ugostiteljsku avanturu. Palach mi je naprosto pomogao i u oblikovanju svijesti da svaka akcija, ma koliko ona bila i umjetnička, ima svoju cijenu, ističe Čarli.


Beskompromisno – pravocrtan


Pa kreće u osvajanje riječkih plaža. Prezrenih, stigmatiziranih, bez ekonomskog potencijala. Prije točno deset godina otvara se – Morski prasac. Lokal s koncesijom privremenog objekta, dakle montažni, bez mogućnosti širenja s propisane »kvadrature«.


– Kad smo stigli nije bilo baš ničega. Bilo je samo podsmijeha i čuđenja – Čarli otvorio birc na »jaran biču«. No moja je vizija bila jasna. Ponajprije formiranje urbanog turizma u kojem svaki građanin koji dođe na ovu plažu postaje zapravo turist. Potom i oblikovanje novog hrvatskog turizma koji pomiče granice iz nekih sedamdesetih godina gdje je u to doba, danas je situacija ipak unekoliko izmijenjena, u vrijeme današnje.


Približavanje turistima novih pogleda na odmor i mjesta gdje će ga provoditi. Drugo je bila činjenica da sav moj umjetnički rad mora biti neovisan, pokriven vlastitim novcem. Sve drugo su zapravo institucionalna prenemaganja. Prezirem naime »umjetničke« poteze ljudi koji su obilato financirani s desne ili lijeve strane. Kod njih je prije riječ o aparatčicima, ljudima koji se naslanjaju na proračun i pronose ideje onih koji ih plaćaju. Niti sam ja takav umjetnik, niti je takva moja umjetnost.


Baš kao što takvi nisu ni moji gosti, umjetnici koji na Prascu ili Empeduji održavaju svoje nastupe. Zadnji primjer beskompromisnosti bio je recimo Marko Brecelj koji je na Empeduji održao skoro petosatni kolaž, performans u biti, njegovu bitku s gluposti koja nas okružuje, pojašnjava nam Čarli.


Mi ga pak izvan umjetničkih okvira doživljavamo kao čovjeka čiji je put beskompromisno – pravocrtan. Do cilja dolazi bez okolišanja, i to poprilično brzo. Ma koliko je dio posjetitelja plaže na Kantridi isprva imao negativan stav o njegovim idejama preobrazbe Kantride kao i o ljudima koji su s njim počeli pristizati, vrlo je brzo došlo do željene simbioze. Alternativa i penzija, slikovito rečeno, jako su brzo pronašli zajednički jezik.



A bilo je to posebno lijepo prisjećanje i za sve one koji su u Palachu i oko njega odrastali krajem sedamdesetih i osamdesetih godina. Jer preko puta najpoznatijeg riječkog kluba, u istom dvorištu, nalazio se i klub umirovljenika.


»Nitko normalan«


Ono po čemu Morski prasac zaslužuje ulaznicu na najzanimljivije stranice riječke povijesti je neprijeporna činjenica da je promijenio svijest ljudi u poimanju veze Rijeke i njezinog mora, njezine morske linije. Desetljećima je naime vladalo razmišljanje, posebno na njezinom zapadnom dijelu, kako se iz zdravstvenih, ali i trendovskih razloga u Rijeci ne kupa – »nitko normalan«. Tek ponešto od gradske sirotinje kojoj je valjda, »ionako ništa nemaju«, svejedno koliko će dugo potrajati.



Opći dakle zazor ma koliko se zapravo radilo o krajnje apsurdnom razmišljanju: Rijeka i njezino more fuj, svega nekoliko morskih milja udaljena Opatija – »prva dama turizma«. Zakoni fizike, morske struje i sve slične kategorije znanosti na te bi se tvrdnje samo – slatko nasmijali. Ako je naime riječko more »prljavo«, kako da njezina najbliža okolina bude čista?!


– Kažem, prije točno deset godina došli smo na Kantridu i otvorili Morski prasac, a jedino što je bilo za očekivati bio je – bankrot. Ulaganja su bila poprilična, sve dakako s nelagodom koju donosi privremenost takvih objekata, zakup na razini sezone. No, unijeli smo u sve to taj naš, riječki urbani element, saživjeli se s Kantridom i krenuli kao dobra priča kolati unutar informacija o mjestima koja se isplati posjetiti.


Organizirali smo na desetke koncerata, otvarali vrata potpuno neafirmiranim glazbenicima, pomicali smo u svakom slučaju granice, prisjeća se Čarli događanja od prije punog desetljeća.



A paralelno s time događaju se i – Kantridersi. Kako pak njih definirati, opisati? Ekipa glazbenika s jasnom lokalnom, kvartovskom pripadnosti, no s glazbenom definicijom ide ipak nešto teže. Ono što je uz njih ipak najbolje povezati je samosvijest, apsolutno rokerska baza na koju beskompromisno, želi li to publika, može uletjeti i netko s hrvatske estrade.


– Kratko rečeno, Kantridersi su – genijalci. Savršen bend za Morski prasac. Jedni smo druge promovirali, zajedno smo postajali bendom i mjestom na kojem se i s kojim se dobro zabavlja. Kantridersi su na Prascu imali jasnu frekvenciju nastupa tako da se stvorila i publika koja je zbog njih dolazila. Morski prasac je naprosto počeo, tijekom ljetnih mjeseci, živjeti skoro pa cjelodnevno, naglašava Čarli.


I u pravu je. Jer dok bi se zadnji posjetitelji plaže i Prasca polako kretali prema svojim domovima, uz izuzetak onih koji su odlučili »ubiti oko« na plaži, sve dok ih jako sunce  oko sedam, osam sati ne probudi, već nešto iza šest sati na »Prasca« bi počeli dolaziti nešto stariji penzioneri. Koji od sunca bježe k’o od vraga, pa već nešto iza devet sati bježe u sigurnost svojih stanova.


Punk nije mrtav


Prasac je dakle zaživio punim plućima, a onda je, prije četiri godine Čarliju stigao vlasnik objekta na Biviju: pomagaj, bankrotirao sam, vidim da ti znaš s plažama i šankovima. Kupi moj inventar i objekt pa ti nastavi!



– A što sam mogao. Morski prasac je uistinu dobro poslovao no i naša se špica sabija u stotinjak dana. Bilo je stoga nekako logično širenje poslovanja jer se nije moralo udvostručivati napore da bi se vodilo dva objekta. Ne mislim dakako na konobare kojih danas u sva tri objekta zapošljavam dvadeset, nego na dio priče oko nabavke i birokratskih obaveza. K tome, na Biviju smo dobili i kuhinju iz koje, po želji naših posjetitelja, za najkraće vrijeme skuterima dovozimo željena jela i u ostala dva objekta, pojašnjava Čarli.


Pa tako prije četiri godine kreće i Morski prasac II, MP2, odnosno kako to narod voli pojednostaviti – Empeduja. I ona dobiva ulogu umjetničke pozornice, a nakon što ju je Grad ovog proljeća značajnije uredio plažu Bivo, mogućnosti su još i veće.


– Lani sam na Empeduji organizirao punk festival. Nisam želio stalna vraćanje u prošlost, okupljanje, ma koliko ima vječna hvala za ono što su napravili krajem sedamdesetih, starih bendova već novu, najmlađu ekipu. Očekivanja po pitanju brojnosti publike nisu bila velika, mislio sam – nek’ ih se okupi stotinjak dobro je. Najvažnije mi je bilo dokazati kako punk niti je niti će ikad biti mrtav.


Ono što se kroz tu večer dogodilo, oduševilo me: na Empeduji je bilo najmanje tristo posjetitelja, svirka je bila dobra i žestoka, nije nedostajalo ni dobrih popratnih tema, a najviše me primjerice oduševio klinac koji se u jednom trenutku skinuo gol, i ponosno na svojoj stražnjici pokazao dvije tetovaže: na jednoj polutki crvena zvijezda, na drugoj »U s krilcima«.


Uistinu sjajno, pravi pankerski komentar na naše vječne dileme i saborske svađe, zadovoljan je Čarli.



No »kralj beach barova« kako ne voli da ga se zove, tu ne staje. Na red dolazi i treća »birtija«. Prasowski ispod bazenskog kompleksa Kantrida. »Fensi« mjesto, a na njemu Čarli… to baš i ne ide zajedno. No, kako to već kod Čarlija ide, sigurno postoji i neko pojašnjenje.



Čarlijevi beach barovi poznati su i po brojnim humanitarnim aktivnostima. Nebrojeno je bilo akcija s kojih se pomagalo kao i apeliralo na druge da to čine. Ono po čemu su ti kulturno-ugostiteljski objekti također poznati je – besplatno dijeljenje srdelica.– U deset godina rada Morskog prasca darovali smo više od tri tone srdelica. Konkretno, svaki koncert Kantridersa znači i besplatne srdelice. Nije mi jasno zbog čega to ne rade i drugi lokali, recimo u Italiji su takvi, manji besplatni zalogaji čim ljudi sjednu za stol uobičajeni, skoro pa pravilo. Općenito, tako malo cijenimo svoju hranu iz mora, pa srdelice su povoljne, ukusne, kako kažu i zdrave, ističe Čarli.


– Ma znam da može zvučati smiješno, ali opet dolaze do mene moji znanci i nude mi taj prostor, u vlasništvu, i tvrde kako ga jedino ja mogu pokrenuti. Istina, poslovanje s dva objekta pokazalo se uspješnim, po istoj logici gdje ima mjesta za dva dobro je došao i treći. Dajemo mu i naziv prilagođen poziciji, no otpori su na tom mjestu – žestoki. Ne od publike i ljudi koji se tu kupaju jer s njima se vrlo brzo, kao što je to pokazala i priča na Morskom prascu, postiže zajednički jezik, već od koncesionara na obližnjoj plaži.


Oni su ispred mog Prasowskog iskrcali svu silu ruzine, polomljenih stolica i slične krame kako bi oduzeli mojim gostima pogled na more. Neka su, ističe im koncesija, njihov se koncept pokazao promašenim. I tu će »Prasac« odnijeti pobjedu, siguran je Čarli.


Turistički kvart


Pa sad kako ne reći da ne zaslužuje ulazak u riječke povijesne čitanke. Čarli i njegovi »praščići«, kako im se danas tepa, više nisu »jaran bič« već mjesta koja su pokazala kako Rijeka ima golemi potencijal u novorazvijenom urbanom turizmu.


Pokazao je Čarli kako je spoj kulture i umjetnosti te klasičnih ljetnih, morskih tema jako potentan i uspješan. K tome, za razliku od institucija koje pričaju li ga pričaju te se u predizborno vrijeme zaklinju o »velikom potencijalu riječkog turizma«, Čarli naprosto radi. Po čitave je dane na poslu, uvijek ga se može pronaći u nekom od njegovih plažnih akvizicija.



– Klasičnim turističkim rječnikom rečeno, pretežu domaći turisti no sve je više i stranaca. Znam da to zvuči nevjerojatno, jer i mene zna začuditi, ali Kantrida vam već u predsezoni zna imati stacionirano znatno više od tisuću stranih gostiju.


Sve je više apartmana, Kantrida je naprosto postala turističkim kvartom, a refleks svega je i u mojim objektima. Ma ima vam tu nevjerojatnih priča.


Već nekoliko godina u Empeduju dolazi jedan bogati talijanski industrijalac koji obožava častiti sve ljude na plaži. Potroši gomilu novca, ali kako uživa u općem ozračju koje na toj lokaciji vlada, ne žali novca. Kojeg mu uostalom ne nedostaje, zadovoljan je Čarli.



MORSKI PRASACNoći  Kantride s koncertima Kantridersa i besplatnim sardelicama u srpnju, kolovozu i rujnu. Prva noć Kantride je 24. lipnja. Humanitarni maraton »Od Prasca do Prasca«, kraj kolovoza 2017.EMPEDUJADivlja vaterpolo liga Empeduja 8. srpnja. Prijave do 1. srpnja. Četvrti Art kamp Empeduja  30. srpnja – 7. kolovoza. Punk festival  12. kolovozaPRASOWSKIŠTIKLA – koncerti eksperimentalne i  jazz glazbe svajkog petka u srpnju i kolovozu. Nakon Zorana Majstorovića i Čarlija Jurkovića ove godine program »Štikle« vodi Sonir Srdoč. Izložba akademske slikarice Andreje Knežević »O i u moru« (lipanj, srpanj, kolovoz).


A tu kreću i njegove najnovije ideje. Spajanje EPK i »novog hrvatskog turizma«.


Čista pozitiva


– Kad je EPK u pitanju bez ustezanja mogu istaknuti kako smo tu ideju predlagali još 2003. godine. Drago mi je da je do njezine realizacije predviđene za 2020. godinu i došlo. Uostalom dobro poznajem sve ljude koji su sada u taj projekt instalirani. No ono s čim se ne slažem je birokratski pristup. Moj je recimo projekt »Kantrida europski kvart kulture«. Sve ovo što radimo s pomacima u turizmu, valorizaciji riječkih plažnih, morskih općenito jer sjajne su i lučice koje se nalaze i ovdje na Kantridi, pogodnosti moralo bi se inkorporirati u EPK.


Naprosto, svi riječki kvartovi bi se sa svojim posebitostima morali uključiti u sustav EPK te bi se na taj način postigla najbolja interakcija Rijeke s EPK, odnosno ono najvažnije – dugotrajni suživot pozitivnih posljedica koje može donijeti EPK po budućnost grada, završio je Čarli. 


Uostalom, krenula je i njemu sezona, posao se množi, lista ovogodišnjih nastupa i događanja je povelika – od sporta i divlje vaterpolo lige do punk festivala. Treba to i odraditi.


Nije Čarli birokracija koja obećanja vješa mačku o rep nakon što minu poredizborna vrijeđanja. O ne, Čarlijev Prasac je čista pozitiva koja na svom repu ne trpi lažna obećanja.