Nagrada je nagrada, kod ča je kilo kilo. Ma kilo pluta i kilo nekoga plemenitog metala ni isto. Tako i ovo. Nagrada ku ti da struka i nagrada ku ti more dat ne znan sad ki, nikad ne moru imet istu težinu. Zato mi je ova nagrada strahovito draga
Od utorka, 6. svibnja »Otokar Keršovani«, nagrada što ju Hrvatsko novinarsko društvo dodjeljuje novinarima za životno djelo, stanuje »pul Matuj«. Na istoj adresi na kojoj i Branko Šuljić, umirovljeni novinar Novog lista koji ju je zaslužio ispisujući bezbroj redaka o moru, svima i svemu vezanim uz more.
Četiri desetljeća istkana od slova podloga su ovoj nagradi koju Branko Šuljić komentira upravo ovako:
– A ča reć osin da mi se lipo vidi. Tim više jer se radi o nagradi struke. Da se razumijemo, nagrada je nagrada, kod ča je kilo kilo. Ma kilo pluta i kilo nekoga plemenitog metala ni isto. Tako i ovo. Nagrada ku ti da struka i nagrada ku ti more dat ne znan sad ki, nikad ne moru imet istu težinu. Zato mi je ova nagrada strahovito draga. Iskreno, nikad se nisan volil kandidirat za bilo kakove nagradi. Puno put su me pitali i ovi, i oni da bi me predložili za ovu ili onu nagradu, ali nisan tel. A da ne govorim o tomu kako mi nikad neće bit jasni oni ki se pak sami kandidiraju. Zapravo, nisam siguran ni da bi ovo prošlo da me niste uhvatili na prepad i stavili pred gotov čin. Meni je oduvijek najveća nagrada mišljenje čitatelja. Povratna informacija čitatelja. To je znak da čitaju ono što si napisal, da ti vjeruju… A ja sam tih informacija imao svakodnevno. Od Savudrije pa sve do Cavtata. Čak i iz Osijeka su me ljudi zvali. Evo, baš sinoć me je zval nepoznati čovjek iz Šibenika i 34 minute smo razgovarali. Ima ideju da bi kupil brod i da bi na brodu živil. Kako je pročital jedan moj tekst u Zadarskom listu o starim brodima, on mene pita savjet i informacije kako da ostvari tu svoju želju. Meni ni bilo teško poćakulat s njin, i kod i svakomu ki pita, pomoć ako moren.
Čestitari sa svih strana
Prošlih je dana na Brankovu adresu stiglo mnoštvo čestitki, zvonili su telefoni, prepunio se mail sandučić, a Branko skroman kakav je bio sva četiri desetljeća svog novinarskog posla, komentirajući sebe u novoj ulozi, tj. sebe u centru pažnje, kaže:
– Je, živo je bilo pasaneh dan. Zvali su i pisali mnogi – prijatelji, ljudi s kojima sam poslom surađivao, neki koje usputno poznajem… Stizale su iz cijele Hrvatske, a ona čestitka što me je posebno razveselila stigla je iz Hanovera. Od Marijana Grbčića, Crikveničana koji više od 40 godina živi u Njemačkoj. Javili su mi se prijatelji i poslovni suradnici iz Ljubljane, Pirana, ča je bila još jedna potvrda da se Novi list čita i izvan Hrvatske. Posebno mi je drago ča je prva čestitka došla z moje Novalje.
Na svečanoj dodjeli nagrada održanoj u Novinarskom domu, Šuljić je imao kratak ali vrlo nadahnut govor u kojem je zahvaljujući na nagradi ponajprije zahvalio svima onima koji su mu omogućili da je dobije. Oni o kojima je pisao iz dana u dan, iz godine u godinu, i tako četiri desetljeća.
Puna kapa svega
A što čeka te spomenute ljude? Kakva je perspektiva hrvatskog ribara i hrvatskog ribarstva, pitamo Branka?
– Ribari su od prvog dana govorili – Europa nan neće ništa dobrog donijeti. Naši su političari pak pjevali pjesmu o tome kako nas čekaju milijuni i milijuni europskih eura i za ovo, i za ono, između ostalog i za ribarstvo. Danas ribari, kojima je kapa puna svega, kažu – dajte konačno ti šoldi da prodamo brodi i riješimo se ove muke. Mišljenja sam, da će se tako nažalost i dogoditi.. Za koliko šoldi, za koliko vremena i u kolikoj mjeri, ne znam, ali znam da sve to ne vodi dobromu. Za budućnost ni dobro. Ostat ćemo bez ribari i ča ćemo onda, kod Albanija bit’ – zemlja na moru, a ribara ni od korova. Zemlja težaka već odavno nismo. Ako to krene tim pravcem, slobodno moremo Talijanima pustiti da dođu do Krka i Raba ribariti. Novinari su u istom položaju kao i ribari. Današnjica novinarstva, neovisno delalo se o pisanomu, radijskomu, televizijskomu ili internet novinarstvu, ni bajna, a budućnost ni malo perspektivna. Otkazi lete na se strane, ljudi nimaju soldi za taj luksuz zvan novina… Uostalon, da je perspektiva kakova j’ bila prije deset let, ja ovu nagradu sigurno ne bi dobio, jer bi još uvijek radio, pojašnjava Šuljić.
Žal za šegrtom
– Žal mi je ča nisan među vama našal šegrta i uvel ga u morski sektor, jer Novi list mora imati osobu koja će pratiti ribarstvo i more. Ki će o tomu pisat ako ne Novi list? Ljudi me zovu i dilaju informacije, ne prihvaćajući da sam u mirovini i da jednostavno više ne pišem za novine. Moj sektor nisu bili samo ribari, već i mali brodograditelji, oni koji se bave očuvanjem tradicijske brodogradnje, jaht ekipa, svi koji su na ovaj ili onaj način bili vezani uz more. Ali ja im, nažalost, ne mogu reći imenom i prezimenom kome da se obrate u Novom listu, već samo da se obrate Novom listu. Istina, ja sam naglo odlučio otići u prijevremenu mirovinu ali još uvijek je bilo vremena da nekog obučim, ako ništa drugo bar da ga povežem s ljudima, upoznam sa svojim informatorima. Stalno razmišljam, još sam mogao ovu temu, još ovo napisat. Ostalo mi ih je va libru još jako puno nerealiziranih, ali to ti je život. Za jednu mi je posebno žal da je nisan napravil. Dugo san se spremal, ali ni se ukazala prilika. Dela se o morskima sprovodima bogatih Nijemaca. Postoji pogrebnik, mislim da je iz Münchena, koji u jednoj od naših marina ima jahtu i čuo sam da mu dobro ide, tj. da ima jako puno Nijemaca koji žele nakon kremiranja okončati u našem plavom Jadranu. Bila bi to zanimljiva priča, ča ne?
Itekako zanimljiva, pogotovo ako je iz Šuljićevog pera. No, njegovo pero više ne ispisuje novinske stupce, piše za svoju dušu. Onako lagano, umirovljenički. Koliko hoće i kad mu se da. Pitamo Šuljića je li bilo problema iz novinarskog ritma uskočiti u onaj koji ne nameće nikakve rokove.
– Bilo mi je prvi dani neobično. Staneš se, i ča? Piješ kafe, ne moraš se ni obuć, ni obrit, ne preši ti se nikamo, ne moraš zet boršu, teć na bus. Niš ne moraš. Ma, privikneš se. Iman ja i dalje svoji điri – proć placu, poć na peškariju, pasat rivun, videt ča su ribari ćapali, poćakulat š njimi… I ono ča sad moren, a četrdeset let nisan, je da po nedelje niš ne delan. Konačno mi je nedelja postala sveti dan. A još je jedna novitada – sada konačno more familja skupa obedvat, aš sa pasana leta su to bili »retki petki«. I moren čitat, ne samo novine i stručnu literaturu, nego dobru knjigu. Ja san učil stalno, do zadnjeg dana čital stručne i znanstvene radove. Celi život moj je radni moto bil – alšaj, ne rivaj se va prvi plan, ča ne znaš ne srami se pitat. Bolje dvaput pitat nego krivo napisat.