Branko Šuljić: Današnjica jednako nesklona i ribarima, i novinarima

Nagrada je nagrada, kod ča je kilo kilo. Ma kilo pluta i kilo nekoga plemenitog metala ni isto. Tako i ovo. Nagrada ku ti da struka i nagrada ku ti more dat ne znan sad ki, nikad ne moru imet istu težinu. Zato mi je ova nagrada strahovito draga 

Od utorka, 6. svibnja »Otokar Keršovani«, nagrada što ju Hrvatsko novinarsko društvo dodjeljuje novinarima za životno djelo, stanuje »pul Matuj«. Na istoj adresi na kojoj i Branko Šuljić, umirovljeni novinar Novog lista koji ju je zaslužio ispisujući bezbroj redaka o moru, svima i svemu vezanim uz more. 

Četiri desetljeća istkana od slova podloga su ovoj nagradi koju Branko Šuljić komentira upravo ovako: 

   – A ča reć osin da mi se lipo vidi. Tim više jer se radi o nagradi struke. Da se razumijemo, nagrada je nagrada, kod ča je kilo kilo. Ma kilo pluta i kilo nekoga plemenitog metala ni isto. Tako i ovo. Nagrada ku ti da struka i nagrada ku ti more dat ne znan sad ki, nikad ne moru imet istu težinu. Zato mi je ova nagrada strahovito draga. Iskreno, nikad se nisan volil kandidirat za bilo kakove nagradi. Puno put su me pitali i ovi, i oni da bi me predložili za ovu ili onu nagradu, ali nisan tel. A da ne govorim o tomu kako mi nikad neće bit jasni oni ki se pak sami kandidiraju. Zapravo, nisam siguran ni da bi ovo prošlo da me niste uhvatili na prepad i stavili pred gotov čin. Meni je oduvijek najveća nagrada mišljenje čitatelja. Povratna informacija čitatelja. To je znak da čitaju ono što si napisal, da ti vjeruju… A ja sam tih informacija imao svakodnevno. Od Savudrije pa sve do Cavtata. Čak i iz Osijeka su me ljudi zvali. Evo, baš sinoć me je zval nepoznati čovjek iz Šibenika i 34 minute smo razgovarali. Ima ideju da bi kupil brod i da bi na brodu živil. Kako je pročital jedan moj tekst u Zadarskom listu o starim brodima, on mene pita savjet i informacije kako da ostvari tu svoju želju. Meni ni bilo teško poćakulat s njin, i kod i svakomu ki pita, pomoć ako moren. 

Zašto nagrada za životno djelo baš Branku Šuljiću. Odgovarati bismo mogli do sutra, a u službenom obrazloženju stoji sljedeće:    – Branko Šuljić novinar je i publicist koji je kao malo tko u hrvatskom novinarstvu ostavio nevjerojatan opus tema čija je najvažnija poveznica – more. Osnovnu školu završio je 1964. godine u Novalji, u Rijeci je pohađao Pedagošku gimnaziju, nakon čega upisuje zagrebački Prirodno-matematički fakultet, a studij matematike nastavlja u Rijeci.    Prve tekstove za Radio Rijeku realizirao je 1967. godine. I ma koliko mu bilo drago radijsko poslanje, prevladala je želja za pisanim novinarstvom tako da je prvi rad u Novom listu objavio 1968. godine. Nakon toga se novinarstvom bavi neprekidno punih 45 godina, do odlaska u mirovinu 1. listopada 2013. godine.    Šuljić je profesionalnim, stalno zaposlenim novinarom Novog lista postao 1. prosinca 1973. godine. Nakon standardnog novinarskog »kaljenja« u Gradskoj rubrici i nešto više od dvije godine rada u Sportskoj, postavljen je za urednika Gradske. Uređivao je potom još niz rubrika, a taj dio karijere završava uređivanjem revijalnog izdanja Novog lista.    Ono po čemu je Šuljić ušao u anale hrvatskog novinarstva, na čemu se i temelji kandidatura za nagradu za životno djelo Otokar Keršovani, njegov je rad na temama koje u svojoj potki imaju – more. Novinarskom se radu tako vraća početkom devedesetih godina, a neizmjerno mnoštvo tekstova o ribarstvu, maloj brodogradnji, nautici i turizmu, odnosno o svim onim temama što bi trebale biti jedan od najvažnijih, nosivih stupova hrvatskoga gospodarstva, pisao je silnim novinarskim žarom, ali istodobno nikad ne zaobilazeći temelje zanata koji u svoje središte stavlja – provjerene činjenice. Šuljić je svojim tekstovima stekao izuzetan autoritet i to kod svih, često suprotstavljenih strana što sudjeluju u procesu formiranja javnog mnijenja nekog »sektora« – od onih institucionalnih, smještenih na ministarske pozicije pa sve do ribara.    Uz novinarski rad Šuljić je 1996. godine napisao i odlično prihvaćenu knjigu »Sportski ribolov uz hrvatsku obalu«, čija se naklada od 3000 primjeraka rasprodala za vrlo kratko vrijeme te je do danas doživjela čitav niz izdanja. Autor je i desetak monografija, a u publicističkom je radu aktivan i nakon odlaska u mirovinu.    Svi kriteriji da bi netko od novinara ušao u konkurenciju za dobivanje Keršovanija – 40 godina djelovanja u novinarstvu te isključivo novinarskim radom stjecanje neospornog profesionalnog i osobnog visokog ugleda, promicanje visokih etičkih standarda, zalaganje na boljitku novinarske profesije te pridržavanja Kodeksa časti hrvatskih novinara – u slučaju Branka Šuljića apsolutno su potvrđeni.

Čestitari sa svih strana

Prošlih je dana na Brankovu adresu stiglo mnoštvo čestitki, zvonili su telefoni, prepunio se mail sandučić, a Branko skroman kakav je bio sva četiri desetljeća svog novinarskog posla, komentirajući sebe u novoj ulozi, tj. sebe u centru pažnje, kaže: 

   – Je, živo je bilo pasaneh dan. Zvali su i pisali mnogi – prijatelji, ljudi s kojima sam poslom surađivao, neki koje usputno poznajem… Stizale su iz cijele Hrvatske, a ona čestitka što me je posebno razveselila stigla je iz Hanovera. Od Marijana Grbčića, Crikveničana koji više od 40 godina živi u Njemačkoj. Javili su mi se prijatelji i poslovni suradnici iz Ljubljane, Pirana, ča je bila još jedna potvrda da se Novi list čita i izvan Hrvatske. Posebno mi je drago ča je prva čestitka došla z moje Novalje. 

   Na svečanoj dodjeli nagrada održanoj u Novinarskom domu, Šuljić je imao kratak ali vrlo nadahnut govor u kojem je zahvaljujući na nagradi ponajprije zahvalio svima onima koji su mu omogućili da je dobije. Oni o kojima je pisao iz dana u dan, iz godine u godinu, i tako četiri desetljeća. 

   – Zahvala je logičan slijed mog profesionalnog života, ali i karaktera. Ja se s ribarima, kalafatima i sličnima družim čitav svoj život i o njima pišem. Ne moreš ti o njima pisati ako ih ne poznaš. Više ti vrijedi onih pol ure, uru neobavezne ćakule nego ne znam koliko one službene. Jednu zgodu neću nikad zaboravit’. Delo j’ bilo va Savudriji. Sedmi misec, za krepat teplo i iden ja na razgovor s najstarijim ribarom. Čekal me je na brodu, a vjeruj mi, bilo j’ va hladu valjda 50 stupnji. I on meni na toj teplini za dobrodošlicu riva va ruku bocu travarice, i ča. Moral san potegnut dva guta, mada bin bil platil koliko god samo da ne moran, ma san potegnul jer ta dva guta su predstavljala simboličan čin obostranog povjerenja i prihvaćanja. I tako iz dana u dan, i iz zgode u zgodu. Koliko li sam samo noći provel na brodiman ćakulajuć s ribarima. Više o životu nego o ribama. I ki više zasluži da mu ja na nagradi rečen hvala od tih i takovih ljudi?   

Puna kapa svega

A što čeka te spomenute ljude? Kakva je perspektiva hrvatskog ribara i hrvatskog ribarstva, pitamo Branka? 

   – Ribari su od prvog dana govorili – Europa nan neće ništa dobrog donijeti. Naši su političari pak pjevali pjesmu o tome kako nas čekaju milijuni i milijuni europskih eura i za ovo, i za ono, između ostalog i za ribarstvo. Danas ribari, kojima je kapa puna svega, kažu – dajte konačno ti šoldi da prodamo brodi i riješimo se ove muke. Mišljenja sam, da će se tako nažalost i dogoditi.. Za koliko šoldi, za koliko vremena i u kolikoj mjeri, ne znam, ali znam da sve to ne vodi dobromu. Za budućnost ni dobro. Ostat ćemo bez ribari i ča ćemo onda, kod Albanija bit’ – zemlja na moru, a ribara ni od korova. Zemlja težaka već odavno nismo. Ako to krene tim pravcem, slobodno moremo Talijanima pustiti da dođu do Krka i Raba ribariti. Novinari su u istom položaju kao i ribari. Današnjica novinarstva, neovisno delalo se o pisanomu, radijskomu, televizijskomu ili internet novinarstvu, ni bajna, a budućnost ni malo perspektivna. Otkazi lete na se strane, ljudi nimaju soldi za taj luksuz zvan novina… Uostalon, da je perspektiva kakova j’ bila prije deset let, ja ovu nagradu sigurno ne bi dobio, jer bi još uvijek radio, pojašnjava Šuljić. 

   A nakon četrdeset godina rada u Novom listu, vjerovali ili ne, Šuljić žali samo zbog dvije stvari.   

Žal za šegrtom

– Žal mi je ča nisan među vama našal šegrta i uvel ga u morski sektor, jer Novi list mora imati osobu koja će pratiti ribarstvo i more. Ki će o tomu pisat ako ne Novi list? Ljudi me zovu i dilaju informacije, ne prihvaćajući da sam u mirovini i da jednostavno više ne pišem za novine. Moj sektor nisu bili samo ribari, već i mali brodograditelji, oni koji se bave očuvanjem tradicijske brodogradnje, jaht ekipa, svi koji su na ovaj ili onaj način bili vezani uz more. Ali ja im, nažalost, ne mogu reći imenom i prezimenom kome da se obrate u Novom listu, već samo da se obrate Novom listu. Istina, ja sam naglo odlučio otići u prijevremenu mirovinu ali još uvijek je bilo vremena da nekog obučim, ako ništa drugo bar da ga povežem s ljudima, upoznam sa svojim informatorima. Stalno razmišljam, još sam mogao ovu temu, još ovo napisat. Ostalo mi ih je va libru još jako puno nerealiziranih, ali to ti je život. Za jednu mi je posebno žal da je nisan napravil. Dugo san se spremal, ali ni se ukazala prilika. Dela se o morskima sprovodima bogatih Nijemaca. Postoji pogrebnik, mislim da je iz Münchena, koji u jednoj od naših marina ima jahtu i čuo sam da mu dobro ide, tj. da ima jako puno Nijemaca koji žele nakon kremiranja okončati u našem plavom Jadranu. Bila bi to zanimljiva priča, ča ne? 

   Itekako zanimljiva, pogotovo ako je iz Šuljićevog pera. No, njegovo pero više ne ispisuje novinske stupce, piše za svoju dušu. Onako lagano, umirovljenički. Koliko hoće i kad mu se da. Pitamo Šuljića je li bilo problema iz novinarskog ritma uskočiti u onaj koji ne nameće nikakve rokove. 

   – Bilo mi je prvi dani neobično. Staneš se, i ča? Piješ kafe, ne moraš se ni obuć, ni obrit, ne preši ti se nikamo, ne moraš zet boršu, teć na bus. Niš ne moraš. Ma, privikneš se. Iman ja i dalje svoji điri – proć placu, poć na peškariju, pasat rivun, videt ča su ribari ćapali, poćakulat š njimi… I ono ča sad moren, a četrdeset let nisan, je da po nedelje niš ne delan. Konačno mi je nedelja postala sveti dan. A još je jedna novitada – sada konačno more familja skupa obedvat, aš sa pasana leta su to bili »retki petki«. I moren čitat, ne samo novine i stručnu literaturu, nego dobru knjigu. Ja san učil stalno, do zadnjeg dana čital stručne i znanstvene radove. Celi život moj je radni moto bil – alšaj, ne rivaj se va prvi plan, ča ne znaš ne srami se pitat. Bolje dvaput pitat nego krivo napisat.